Majka od huje sprema stan. Izglancala je pločice u kupatilu, očistila čajnu kuhinju, sjedi na štokrli, usisava tepih. Nudim da ga ja odradim, kaže da fušerim, govori da začepim labrnju. Nered me relaksira, opušta, mogu visiti s plafona brushalteri, korzeti, ne smeta mi pod prostrt komadima novina, važno je da nema crknutih mačaka i pacova. Vani je tmuša, za desetak dana nastupa kalendarska zima, vrijeme idealno za razvući pasijans. Susjeda mi je u ratu pokazala Napoleonov pasijans, Bonaparta ga prakticirao u zatočeništvu na Sv. Jeleni. Maksus ću otići kod nje da me podsjeti na fol razvlačenja karata. Kuriozum je da je u šahovskoj garnituri koju je vojskovođa dobio na poklon, u pješaku, bio sakriven plan bjekstva s otoka.
Krenuo sam u supermarket po dvopek, stiščem u džepu petobanku. Kad je razbiješ, pozdravi kod kuće. Cijene idu progresivno, skaču ko Sergej Bubka s motkom na atletskom mitingu. Danima me jebe gorušica. U kredencu nema sode bikarbone. Poželio sam krompirušu. Mati nema snage da razvija jufku, čekam tetku Ivku iz Švedske da se konačno zamastim dobrom pitom. Tetka zna otići iza zgrade, ubrati koprivu za juhe, obično bježim iz kuće, ne paše mi okus, u želudac mi se uvali. Skitam kroz dane, jeste crno, ipak nije za uzbune. Svaki dan gostujem na domaćem terenu, fasujem po ušima, kontemplacijom se liječim, vidam rane. Svaki dan me prolaznici zaustavljaju pitaju gdje je Baščaršija, Vijećnica, advokatska komora, gdje je pička materina… Na tramvajskoj stanici baba s velikim cvikerima me pita da li sam inspektor GRAS-a. Salep, buza, saleti ga zguza. Ne mogu da uđem u cafe, napola trotoara parkiran je kamionet, radnici odnose u haustor kante farbe, pakete keramičkih pločica, alat. Pazim da me ne okupa automobil u forci.
Osvanulo je jutro, počela je šihta ubitačne zajebancije. U kafani tabirim s konobarom varijante opscesnog kurvaluka, pričam o novoj stihozbirci pod stresom. Frajko je aplicirao na naslovnicu u gro planu juneći flam. Pomišljam da vlastitu knjigu pocijepam pred vrlim direktorom izdavačke kuće. Ne mogu da se otresem horora, komada krvavog mesa dobrog za kupus kalje. Ideja je da knjigu izložim u mesnici. Prebijen sam mačor na ulici, u hodu brojim šahtove, ne znam šta ću od sebe. Farbam se iluzijama, na sve dane otišle u vapno prošlosti mogu se ispišati, zapjevati borbenu. Bunim se, galamim, dižem paniku, niko me ne čije, nikog i nema na puškomet. Ovo je govor dokazanog luđaka, pomjerena percepcija, slike, prizori, riječi u konkavnom ogledalu. Izjutra gledam u šoljicu, gledam hoće li me šićar zakačiti, puca me energija kao da sam za ruletom. Preferiram abnormalnost, to nije bolest, abnormalnost je ključni parametar mog stila, karaktera, sna, lajtmotiv skeniranog ega. Profil sam odmetnika zatočenog u sebi, Robin Hood u garderobi iz second handa, s bijelim lukom u džepu jakne i podložkom protiv uroka. U prazninu sam se odmetnuo. Žrtva vlastite fikcije koja nema nikakvu kopulu sa stvarnošću.
Ljenčarim na kauču, ne izračunavam kvadraturu kruga, zurim u šare na zavjesi. Obavezno je šlic otkopčan, zna se desiti da žena s kojom razgovaram diskretno mi išareti da dućan dovedem u red.
Ulazim u kafanu, svoju kancelariju. Lelo, pijačar otvara vrata. Kažem: “Lelo, kokoške te zajmile. Sjedi, popij jedan stretto od mene, ide mi reprint romana.“ Cijeli život opserviram žene. Žene su fascinacija, ne možeš im prismrditi. Iracionalne su, van domašaja mozga. Nukleus su svijeta, drže ga na okupu. Ne mogu prošlost makazama odrezati. Sve ovo trulež je od života. Svaki dan prolazim tunel Vranduk u potrazi za svjetlom. Nisam ipak poludio. Kakva ljepota, kakva sreća.