foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Iluzija

Ušao sam u kafanu sa strahovitom seksualnom energijom. Sijalice  su popucale. Za šankom su slinila dva pijanca, gazda u stanju akutne depresije prao je šoljice nad sudoperom. Počešao sam se po uhu, izašao u mrak, na ulicu. U najlonskoj kesi nosim primjerke tek objavljenog romana. Pjesnik Mili Đukić mi je rekao da sam na promociji na Bookstanu poderao univerzum. Na promociji je bila prisutna i moja majka. Došla je kući razdrmana, nije mogla da spava, bilo je to previše za njen soul. Jedem pržene kranjske kobasice, pucaju u ustima ko petarda. Hodam po kuhinji, da sam vezan brodskim užetom ne bi me moglo zaustaviti. Usisivačem usisavam prašinu smrvljenih riječi, osjećaj dosade crnji je i pogubniji od čira na vratu.

Sva moja imovina može stati u kartonsku kutiju za mikser. Jedina nekretnina koju posjedujem krevet je u umobolnici. Krvnik sam prema sebi, srdačan sam usamljenik. Komšija se otrijeznio, jučer je padao na stepenice u haustoru, iskrivljenog sivog lica me pozdravljao. Pošao sam dvopek ostaviti u ormarić za cipele, dobro da pastu za brijanje u frižider ne ostavih. Pegla je pokvarena, mogu je komotno na guzicu staviti. Cijeli život vozim u rikverc, pun mi je kurac bježanja, sklanjanja u ćoškove. Mrzim metal, gadi mi se za šteku uhvatiti; na ruku navlačim džemper kad vrata otvaram, zlatni lančić ko ruka debeo bacio bih u šaht.

Nikada nisam hrlio za parama, nisam onaj koji bi lopatom kakvu je držao u ruci Alija Sirotanović zgrtao novčanice. Uživam u osunčanom danu; gledam vrapčiće kako se u pijesku kupaju. Prolazim pored Pivare; miris ječma se lijepi za grlo; sjena sam koju niko ne primjećuje na ulici. Stavljam cigarete u tabakeru; podsjećaju na metke kalaša u rapu. Zviždi u plućima; zreo sam za rentgen aparat.

Mati je oprala posuđe iz vitrine; ne dopušta mi da tresem pepeo u pepeljaru na kojoj piše „Josip Broz dobar skroz“. Gledam se u ogledalo; jesam faca u pičku materinu.

Zajeban san sam usnio: nacisti me vode na strijeljanje; guraju mi cijev puške pod rebra, uzvikuju:“Los!“ Ustao sam iz kreveta anksiozan, krmeljav, s naporom pristavio vodu za kafu. Mati je krpila poderanu jastučnicu, čekao sam timing da se ispalim iz kuće.

U kafani frajer, šef stovarišta rezane građu, drvio je priču o imunitetu. Teško mi provući besjedu o ništavilu, kamera sam koja hoda, sav pakao i užas sarajevske ulice sam percipirao. Ovaj pasji dan razvukao se ko orbit žvakaća guma; svaka sekunda udara me maljem u potiljak.

Nije sve tako crno; bude dana kada me vozi iluzija, naprosto sebe prevarim, da nije tako znam kome bih se obratio za pomoć. Spava mi se. Kakva ljepota.

Idem potiljak da pokvasim mlazom hladne vode, poslije ću s demonima u snu razgovarati. Ujutro možda kane kakva moćna riječ na papir, guram kroz mulj, ne žalim se, davno ispričana priča. Podsjećanje nikada nije naodmet. Baš lijepo sam ovo rekao. Nije filozofija. To me čini sretnim.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel