Ništa ne može da zagrmi kao artikulisane suvisle riječi izgovorene šapatom. Glasan govor je manir i praksa siledžija, teških harlovina. Opasni ljudi ne galame, riječi su im tiše od šuštanja svelog lišća na granama drveta.
Svjetlo se pali poslije četiri sata, tinja sijalica u čajnoj kuhinji. Gledam na ulicu. Mrtve sjene vidim, iznosim posteljinu iz plakara. Štopa upaljač, bolje nego da štopa mozak.
Vrijeme, zimska monotonija podsjeća na magično ulje Krste Hegedušića: Mrtve vode.
Oglodana sam kost, jedina razonoda je šutnja i dobovanje prstima po stolu. Sjedim na klupi za rezervne igrače. Znoj od muke curi niz dupe.
Klozet u cafeu je zauzet. Otkopčavam šlic, stepujem pred vratima. Iz klozeta izlazi osušeni bakutaner.
Od čamotinje mozak strunio, hodam bjesomučno, mokru ulicu sam osušio. U naletu dosade, očaja, strašne agonije spreman sam da potpišem kapitulaciju. U kafani je žučna rasprava, ko je halka, ko je kome tobdžija, ko je u gradu glavni mačak.
Mati koljena umotanih u jorgan kaže: “Idi u kupovinu, neka stoji pisaći stroj na stolu, ja ću završiti tekst, udariti punch line.”
Trpam cigarete u džep gledam da li je tramvajska iskaznica na mjestu. U busu sam od pijačarke pazario šteku motanih cigara. Iskesao cvaju. Mnoštvo prelijepih gospođa nosi dildo u tašnici. Od riječi ljubav mi se sere, više mi prija riječ scabies. Kurvinjska riječ, ljigavija ne postoji. Desi se da prelijepa fatalna žena poželi grbavca na sebi. Pali je da garib klizi po njoj. Ljudsko lice zna da prevari, ipak ruke nikada ne lažu. Stare, koščate, smežurane ruke izgledaju zastrašujuće. Najcrnje prostitutke su bile čuvari u ženskim paviljonima ozloglašenih konclogora. Užas klanja i ubijanja se ponavlja u ciklusima. Gomile mrtvih nagih tijela su nešto davno viđeno, jesu trauma, nisu ništa neočekivano i čudno, u sprezi su sa čovjekovom zlom ćudi.
Iskihao sam ljepotu vlastitog ludila, podvukao čizu, odista ne znam, pojma nemam koji je smisao ove zajebancije od života. U licu sam sve stariji, u duši sve mlađi. Kafana mi se ogadila, priča mrtvih filozofa. Po inerciji pređem prag, znam unaprijed da ode mast u propast. Za ljepših dana prešaltat ću se u park, prodavati zjale, zuriti u zelenu travu.
Guram kroz mrak, u novi dan što bez sunca na nebu osvane, bez osmijeha na licu zgužvanom od jada, patnje, svekolike nesreće.
Elena Čaušesku. Night in white satin. Sekuritatea.