Prošlo je 30 godina u iščekivanju boljitka, ostario sam, postao odvratnim đuturumom, od ljepših dana ni traga. Izvrnuo me boljitak ko šnajder džep. Gomila mudraca, milijarda teorija, istina, dovoljan razlog da bježim od ljudi, bježim od kuge na dvije noge. Na Čaršiji ušao sam u kafančugu, dvije sestre, dva akrepa, vlasnice lokala štancaju motane cigarete, tuše pakovanje za dvije marke, na zidu je ovalni eksponat: patke pored potoka, u kutu kafane poredane su gajbe sa ispražnjenim bocama piva. Ubija džigera sound, žene me mjerkaju, pitaju odakle sam? Pjanac deminer, radnici sa bauštela, ohrndane kurve klijenti su kafane. Svratio sam do slastičarne, platio litar boze, na bus stanici eksirao bocu. Lijepa je stvar da o ratu niko ne priča, kuriozum da je komšija na liniji lopatao po đubrištu, tražio zlato, našao garonju iz četrdeset osme, mitraljez donio u štab, komandant ga je pohvalio, počastio sa dva litra ulja.
Interesantan čovjek izmučenog ispačenog lica u mrklom mraku na klupi u parku rekao mi je da tajna policija markiranu osobu može bez problema uništiti, uvaliti mu se u mozak, psihički je izmučiti, navoditi na suicid, od kuće i života napraviti Dahau. Zanijemio sam. Nisam imao pojma o toj relaciji. Jebo to, priča ionako nikog ne interesuje, priča je iz paranoje, čisti umišljaj, dobar za ludnice.
Epizoda zaljubljenosti bila je čista pogibija. Podsjećao sam na majmuna svezanog lancem, na koncu sam od svoje mile ljubavi fasovao lanac preko ušesa. Popušio sam gadnu foru, supersoničnim avionom aterirao u močvaru. Tač. Bio sam i ostao beznadežan slučaj.
Prije rata na književnoj sceni blještala su imena da se načisto usereš od njihove harizme. Od svih tih silnih knjiga najviše mi je prijao roman Branimira Ščepanovića U s t a p u n a z e m lj e. Izmorena ideologija, ranjeni zmaj gutao je samog sebe, pjesnici pjevaju sve mračnije stihove, okreću ćurak u zemaljski mrak. Bio sam kometa na noćnom nebu koja je netragom nestala, iščezla u mračnom hodniku umobolnice. Čudo se desilo poslije skidanja s terapije. Progovorio je pjesnik u meni. Na koncu mogu svakom elokventnom čovjeku pogledati u lice s obrazom poslije objavljivanja mojih “sabranih djela”.
Zgužvane novine s ulice ljepše su od mog lica. Što sam ružniji sebi sam sve draži. Teški sam gubitnik u svakodnevnom hrvanju grčko-rimskim stilom. Obožavam svoje poraze. Porazi su jedina škola do koje držim. Tonem. Titanik je tonuo, brod Karpatija je uhvatio S.O.S., poslao sam poziv za pomoć, stojim na palubi, mogu samo klimati ušima prije smrti.
Za šankom alkosi ljuljaju žestinu, anesteziju za ranjenu dušu. Poslije šihte boravka u kafani vraćam se kući sa osjećajem da sam fasovo degenek. Priča je o uzaludnosti, gasi se ko palidrvce. Znam što ne znam, ne znam što znam.
Biti kokuzom u gradu je čista smrtna presuda. Izaći na ulicu s dvije marke u džepu u startu je teški knockdown. Milo mi je što sam lud, mladosti sam bez milosti rekao pa-pa.
Rukom lomim kruh, iz tave derem haše, liježem na čistu posteljinu do novog buđenja, novog pokolja u predstavi gdje je u fokusu teška tragedija ubogih, poniženih i poraženih. Koračam u koloni, povratka nema, možda samo u san. To ipak nešto vrijedi, to me i drži u životu.