foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Uragan

Umjesto da me grli žena, grle me ništavilo, očaj, ludilo. Boli nekog kurac što strašno patim. Nemojte me žaliti, milost i samilost mi se gade. Stotinu metara od kuće zastajkujem, kočim govno, stiščem šake, zubima grizem jezik. Hodam u dolami s razarača Missouri, ne gotivim mont jakne, samo treba da me naprcaju u batiskaf, ljudi u mont jaknama podsjećaju me na niške specijalce. Žar cigarete progori jaknu, momentalno se možeš posrati na nju, baciti je u kontejner, nemoj plakati za njom.

Nalupao sam se po tastaturi pisaćeg stroja, ležim u hladnoj sobi s priglavcima na nogama. U sobi je razvučena mreža za veš. Miholjsko je ljeto, tišina je iritantna, tiho je ko u sinagogi.

Žena-ćurka poželjele je dijete, predložio sam joj da me zovne u svoje odaje da je napumpam, poslije neka gura kolica Vilsonovim, mene neka zaboravi forever. Nemam love, ne mogu te, lutko, pogurati parama, država mi je uvela sankcije s invalidskom penzijom.

Jutros sam tražio čarapu, otišao u cafe, gluhonijemi čovjek mi je dodao čarapu, sa poda pored stolice, ispala iz nogavice hlača. U pozadini je frajko rokao priču o fisiji i fuziji, baražu reprezentacije, o cijeni barela nafte. Izašao sam van umoran, željan kauča.

Tvrd sam orah, endemska vrsta budale. Radnik motokultivatorom šiša travu pod prozorom, ubija me noise, dovodi do ludila. Odlazim u klozet, sjedim na wc-šolji, u mraku, bez razloga.

Ruže u ružičnjaku su poginule od studi, kona sjedi na terasi, gleda na ulicu kao sa osmatračnice, mačka šapom otvara prozor kuhinje, pokušava da uđe, da se ugrije. Pokušavam u plakaru naći kutiju sa trakama za pisaći stroj. Bolje je čuti odred vojnika kada marširaju nego mene kako bubam kažiprstom u tipke.

Jučer sam požderao suhe sprčene mantije, još uvijek mi se štuca. Zalivam grlo kompotom od jabuka. Dan se otegao kao slina iz usta babe u tramvaju, ne mogu na Karibe, mogu rezervisati krevet u ludnici da se odmorim od normalnih ljudi, picajzli s pričom o geopolitici, sveopštoj propasti svijeta i inim bljuvotinama.

Jesam blesav, ipak, dobro se nosim sa sobom, s tijesnim cipelama nikako. Svako jutro salijem stravu u wc šolju, krećem u akciju, ništa spektakularno ne očekujem. U mraku se tražim, osmišljavam dan, poslije dugog mukotrpnog promišljanja očigledno je da sam beznadežan slučaj.

Mecena Sutko častio me ručkom u aščinici, našopao sam se lešo telećeg jezika, meso dobro pobiberio, zalio vinskim sirćetom, komad je skliznuo s viljuške, saft je džemper pošpricao. Pred gostima sam nad lavaboom brisao fleku. Toliko sam se prežderao, teško disao, u troli me čopio napad spavanja.

S pozicije vlastitog iskustva, pisanje knjige je pilotiranje klipnim avionom, let u srce uragana. Ljepota, horor, momenti kada pomišljaš o suicidu, sam sebi odrediš lockdown. Poslije, pička materina. Počne zajebancija s tapšanjem, hvalospjevima, nemam želju da vidim knjigu na polici. Sreća u nesreći je što pisanje i život doživljavam kao igru. Jesam mahnit, sumanut, sebi sudbinu sam odredio, nisam ništa posebno, samo sam jedna od hablašina pogubljena u crnoj magluštini, ludak s glavom na giljotini stratišta usred pustoši.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start

Gudžević: Greška i omaška
Rodić: Start