Salvador Dali lucidno se obrecnuo da je suština umjetnosti u karfiolu. Tako bih volio da se suočim s eksponatom njegovog uspenja sa Galom u nebo. Deprimirajuća i gorka stvarnost na tom levelu su magija na zidovima bjelosvjetske kreme, ljudima obdarenim umom i duhom ta priča je nedostupna. Vrlo malo sretnika može posjetiti vrhunske galerije u svjetskim metropolama.
Uvlačim papir u pisaći stroj, vidim da je papir od potvrde cipsa. Naoštrio sam se na pisanje. Desilo se čudo, poslije groznih praznih godina, u šemi sam s pristojnom ženom. U kafanskoj bašti obrasloj bršljenom uživao sam u priči, mezio prorez na suknji. Dojam mi je da joj dojke mirišu na bosiljak. Takve sam odvratne garibe kresao, bolje da sam smrt voštio. Magnet sam za falševe. Fatum, šta li?
Prije faksa, u dokolici sam čitao, poslije Steinbeckovog romana Istočno od raja, infiša sam se na pisanu riječ. Vrisnuo sam, film je bio ubistvo, legendarni James Dean ostvario je maestralnu ulogu. Klasični knockout, okidač da se ozbiljnije posvetim knjigama. Knjige koje sam uzimao u ruku bile su isuviše blijede, romani Alberta Moravije podsjećali su na Veselu svesku. Rokao sam prozu, startovao s poezijom.
Vozim fine godine, bivam sve ružnijim, hvatam tramvaj za remizu. Gotovo trivijalna priča. Da nije igre, ne bih postojao. Igra je jedini moj smisao. Smisao koji je apliciran u stvarnost, pucao bih zoljom. Lijepa vremena za crne misli. Ko nije lud – nije normalan. Ubi me demon u meni. Izranjavan ludilom, sebe levatim da mi je dobro.
Mrzim prosječnost. Ne podnosim mediokritete. Retardirana rulja, ovce su na zelenoj livadi. Dok je ovaca biće i džempera. Kakav pogan, odvratan cinizam. Sukcesivni promašaji moja su jedina razonoda.
Frajer je odveo materešinu psihijatru, dok je napisao nalaz, doktor je rekao da je stanje b.o., u slučaju potrebe da mu se obrati. Predložio je da njen sin ostane na opservaciji. Dva mjeseca je opalio u hladnom hodniku, usranom krevetu.
Ispisujem tekst, na momente mi se doima sjajnijim od metalne marke, u sekundi se rušim, na rubu sam da tekst pocijepam. Odlučio sam da tekst pošaljem u redakciju Nomada, neka urednica Đana odluči. Vile me nosaju.
Ne mogu da uđem u nukleus Cantosa Ezre Pounda. Žestoko se preznojavam. Znam da sam kapacitet, gubim se u pjevanju Branka Miljkovića, prezajebana poezija. Izgubljen sam u mraku njegovih genijalnih versa. Nezahvalno je vrednovati klasike poezije, možda predrsko, prebezobrazno, takvi umovi se ne mogu stavljati na tas vage. Toliko sam našpanovan, posvećen poeziji da mogu održati elokventno predavanje na svakom prestižnom univerzitetu. Ne prodajem šarene laže, kako stvari stoje morat ću prodavati stvari na ulici. Nemam snage malter da miješam.
Mila ženo, s tobom sam sam. Odlazim na osunčanu stranu ulice, pusti da crknem. Hladno mi je.
Dolazi vrijeme kiša. Mukla tišina udara u prozorska okna. Hoću li se ikada sebi vratiti? Tako mi se spava. Besmilosno šutim. Neko kuca na vrata.