S prozora s glavom iza saksija pozdravlja me starac, pita me kako sam. Depresivan spuštam se niz ulicu. Deset dana u ulici pored pivare proganja me vrana, ispao ptić iz gnijezda. Koračam s rukama na glavi, strah me da me ne zagrebe kandžama i kljunom.
Jučer se mecena Sutko vratio iz Ulcinja, pred zgradom parkirao bijesan džip, svratio na uljevak s krompirom, prpušu. Zalogaj smo zalijevali kefirom, nastrugali se kašikama po tepsiji. U bašti cafea uživam, nije trenutak za Prokofjeva, paše mi dagara sound, pašu mi seljanke rumenih obraza. Ne interesuje me Bečka filharmonija, najbolju muziku nađem u vlastitom stihu. Slova ukucana na bijeli papir su moje notno pismo. Nisam kapacitet ni senzibilitet da sjedim na lijesu, žvaćem hamburger. Nisam ni tankoćutni pjesnik, srljam u nukleus zemaljskog pakla s glavom u torbi, pjevam brutalno, pošteno i nadasve iskreno. Ne jebem folirante, scientiste, salonske filozofe. Krvarim, kako hoću, to je moja volja. Odabrao sam askezu, tešku patnju kao jedini modus postojanja. Crna su vremena, crnja od mongolskog rock'n'rolla. Vraćam se kući sa bolom u koljenu, raštelovanih pršljenova. Tražim koprivu da se ožarim po rukama, praksa koju često upražnjavam.
Ćorcima pucam, na barut smrdim. Svaki dan prođe u bezidejnosti u jalovim pokušajima u potrazi za smislenošću.
U posjetu je došla baba torokuša, teška tračara. Iznio sam fildžan kafe, sjeo na štokrlu ispred ružičnjaka, trebao mi je predah. Sunce je tonulo ispod krovova pirkao je lagani vjetar, drhtalo je lišće na drvećima. Osjećam se glupim, ne mogu da skontam kako mogu da iskucam uspio tekst. Jebe me mrmak u glavi, konstantno sukcesivno iskačem sa šina, na stolicu bez jednog nogara podsjećam. Stremim ka savršenstvu, što je po sebi strašno ludilo. Nauka zna izdefinisati poeziju, pjesnici: nikad. Paradoks za duboko promišljanje, posve prezajebana stvar u kontekstu umovanja. Sijalica u sobi je riknula, u polumraku tražim jaknu, u plakaru je haos, samo što štakori ne vise sa vješalica. Tri livade nigdje hlada nema.
Život mi je u sinkopi, tamburam po labavim žicama polomljene gitare. Ostvarila mi se želja i naum da budem sam. Zahvaljujem sebi na časti i sreći. U pisanju preferiram kratke rečenice u folu telegrama, nije s predumišljajem, potpuno spontan proces. Osjećanje besmisla je pakao za psihu, proizveo je religiju, zlo i tešku tragediju. Život je daleko od ljepote. Cijeli ljudski vijek prođe na klackalici. Život je misterija, posve iracionalan fenomen. Svaki pokušaj definisanja je trla trla priča. Fatam kurs za spavanje za lagani abuba. Počeo sam filozofirati, mudrovati sebe se gadim. Fertik.