foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Predah

S prozora s glavom iza saksija pozdravlja me starac, pita me kako sam. Depresivan spuštam se niz ulicu. Deset dana u ulici pored pivare proganja me vrana, ispao ptić iz gnijezda. Koračam s rukama na glavi, strah me da me ne zagrebe kandžama i kljunom.

Jučer se mecena Sutko vratio iz Ulcinja, pred zgradom parkirao bijesan džip, svratio na uljevak s krompirom, prpušu. Zalogaj smo zalijevali kefirom, nastrugali se kašikama po tepsiji. U bašti cafea uživam, nije trenutak za Prokofjeva, paše mi dagara sound, pašu mi seljanke rumenih obraza. Ne interesuje me Bečka filharmonija, najbolju muziku nađem u vlastitom stihu. Slova ukucana na bijeli papir su moje notno pismo. Nisam kapacitet ni senzibilitet da sjedim na lijesu, žvaćem hamburger. Nisam ni tankoćutni pjesnik, srljam u nukleus zemaljskog pakla s glavom u torbi, pjevam brutalno, pošteno i nadasve iskreno. Ne jebem folirante, scientiste, salonske filozofe. Krvarim, kako hoću, to je moja volja. Odabrao sam askezu, tešku patnju kao jedini modus postojanja. Crna su vremena, crnja od mongolskog rock'n'rolla. Vraćam se kući sa bolom u koljenu, raštelovanih pršljenova. Tražim koprivu da se ožarim po rukama, praksa koju često upražnjavam.

Ćorcima pucam, na barut smrdim. Svaki dan prođe u bezidejnosti u jalovim pokušajima u potrazi za smislenošću.

U posjetu je došla baba torokuša, teška tračara. Iznio sam fildžan kafe, sjeo na štokrlu ispred ružičnjaka, trebao mi je predah. Sunce je tonulo ispod krovova pirkao je lagani vjetar, drhtalo je lišće na drvećima. Osjećam se glupim, ne mogu da skontam kako mogu da iskucam uspio tekst. Jebe me mrmak u glavi, konstantno sukcesivno iskačem sa šina, na stolicu bez jednog nogara podsjećam. Stremim ka savršenstvu, što je po sebi strašno ludilo. Nauka zna izdefinisati poeziju, pjesnici: nikad. Paradoks za duboko promišljanje, posve prezajebana stvar u kontekstu umovanja. Sijalica u sobi je riknula, u polumraku tražim jaknu, u plakaru je haos, samo što štakori ne vise sa vješalica. Tri livade nigdje hlada nema.

Život mi je u sinkopi, tamburam po labavim žicama polomljene gitare. Ostvarila mi se želja i naum da budem sam. Zahvaljujem sebi na časti i sreći. U pisanju preferiram kratke rečenice u folu telegrama, nije s predumišljajem, potpuno spontan proces. Osjećanje besmisla je pakao za psihu, proizveo je religiju, zlo i tešku tragediju. Život je daleko od ljepote. Cijeli ljudski vijek prođe na klackalici. Život je misterija, posve iracionalan fenomen. Svaki pokušaj definisanja je trla trla priča. Fatam kurs za spavanje za lagani abuba. Počeo sam filozofirati, mudrovati sebe se gadim. Fertik.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Vertigo
Rodić: Pinokio
Rodić: Apatrid
Rodić: Bijeg
Rodić: Muha
Rodić: Šaza