Slijedi gimnastika. Presvlačim ispišane gaće. Doručkujem vrelo mlijeko s dvopekom. Napolju je sparno. U džep stavljam šaku lješnjaka.
Poslije stravičnog zemljotresa u crnogorskom primorju, s mukom sam našao sobu. Ideja da budem kapetan nije me napuštala, sa strašću sam učio. Dva Dalmatinca su bila razlog zašto nas je gazda svu trojicu poslao na ulicu. Smještaj sam našao kod brodskog kuhara u Prčnju, čovjek me zagotivio, sobu nisam plaćao, prežderavao sam se na njegov račun. Prije odlaska na posao u kafani na stolu je ostavljao najbolji duvan, crveni flor. Cijelu jesen bio sam gost dobrog čovjeka, skitao po Prčnju, gledao bistu legendarnog moreplovca Ive Vizina, prvog pomorca s ovih prostora koji je oplovio svijet. Upadljiv, u mantilu starom sto godina, radničkim hlačama, glabao sam lulu nabijenu florom, sjedio na parapetu, svirao kurcu. Gotiva mi je izašla na nos, ispalio sam se u Split na pomorski faks, što je bio i kraj moje spektakularne karijere.
More, slamnati šeširići, brodice, večera na terasi ni blizu nisu slika o autentičnoj Dalmaciji. Tri zajebane godine spičio sam pored mora. Dojam je opak: crnogorsko primorje i Dalmacija su morbidno podneblje. Nisam preletio, znam šta govorim. Nagledao sam se crnjaka, odvratnih idiota, nagledao sam se strašnog ludila, možda ludila od takve silne ljepote. U Rijeci, u rano jutro otvorio sam prozor, učinilo mi se da je sunce zeleno, u daljini sam gledao usidrene brodove, galebovi su kliktali. Furešt, bazao sam ulicama, išao na porciju jeftinih lignji, sjedio na klupama, bludio, izluđen od pomame. Na momenat bio sam uvjeren da sam na drugoj planeti u drugoj galaksiji. Noću sam sanjao bijele maglene ljude s bakljama u ruci.
Oblaci su se valjali nebom pred kišu. Izašao sam iz kuće u papučama, mrtvog pacova na ulici uhvatio štipaljicom za rep, strpao ga u najlonsku kesu, bacio u kontejner. S limenkom pive u ruci krenuo sam do tramvajske stanice.
Srećem ljude, vidim u računici su, u strahu od zajeba. Umjesto mozga u glavi je digitron. Nisam u strahu, što sam se zajebo, zajebo. Vuku kada gaće spadnu i zeko trči da ga zabije. Subjekt sam koji objektivno pravi probleme.
Moja snaga je što priču ne pakujem u teoriju. Očigledno da je u ispisu empirija dominantna.
Nisam uočio da je neko od referentnih umova progovorio o mirnodopskim zločinima. S invalidskom penzijom primoran sam da gutam najlošiju hranu. Zar to nije klasična eutanazija. Davno sam u svom prvom intervjuu rekao da od političara možeš dobiti samo ikar konzervu i smrt gratis. Da li će ovaj svijet postati dom kloniranih leševa, ovo što se dešava nema veze s bilo kakvim smislom.
Guram šaku u usta, mrtve riječi čupam iz grla. Dan prije penzije nemam mambi za sijalicu. Naviknut na finansijsku smrt, bezglasno sjedim u kafani, milujem velikog mačka.
Nema koka. Gle? Nema ni kurvi. Žica žica žica drma mi se kabanica. Šta će meni derište koje ništa neište pije vode pa ode.
Samo treba da me majmun ugrize da se momentalno ubijem. Direktna konfrontacija s mozgom.
Gubitnik sam, u konačnici pobjednik. Za ne povjerovati. Svašta na dunjaluku.