Najviše znam kada pojma nemam. Svaki dan kidišem na sebe, rolam speedway u dvije ulice. Izranjavan sam šrapnelima samoće, đonjam na kafanskoj stolici. Pored mene sjedi retard, pitam ga gdje je nabavio vojnički kaiš, usput natuknem da je bolji od kaiša od odranog krokodila. Preko volje kaže da je kaiš na uflekanim farmericama ratni trofej, skinuo ga je s mrtvog Srbina. Crnjak žešći od marodera koji su kliještima zlatne zube čupali s leševa. Šutim, cigaretu stavljam pod nos uživam u mirisu duvana. Cimam dimove, kao da sam trideset godina proveo u Francuskoj Gvajani.
Dva-tri puta u životu gadno me drmao halc. Bio sam uvjeren da je frižider space shuttle, a prebolesna kona u komšiluku Sylvije Kristel.
Lajkam filozofiju besmisla. Dobro je da sam pri sebi. Bez besmisla nema smisla.
Veliki Gottfried Benn otvorio mi je oči. Bennovi stihovi su poetski cirkular, tranžira te na komade, prijatno se osjećaš. U jeziku je ništa, u filozofiji vrh veći od Himalaja. Moram proguglati njegov lik, skenirati lice maga užasa. Nije jedini pjesnik na fonu prehladnog dijaboličnog svijeta. Za mene je bio veliko otkriće, otvorio mi oči, jedan je od krivaca što sam uhvatio novi kurs u ispisivanju versa. Poslije se u pisanju prešaltavam na šine antipoezije, o kako sam se naigrao, nauživao do milje volje. Leglo pacova u abdomenu mrtve prostitutke u stanju raspadanja fascinantna je slika, stvarnost u koju vjerujem.
Sjedim u groznom bircusu. Guši smrad metil-alkohola, mezim kuhana jaja, za šankom su poredani kroneri ko boce s jogurtom u supermarketu. Molim lijepu konobaricu da na jukeboxu utipka sevdalinku Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi. Slušam, uživam do daske. Kvalitetno pijan srećem finu ženu, vidim da je dobro mahnula. Kažem: “Sinjorina, drži pravac, idemo do paba sto metara udaljenog od tramvajske stanice”. Upucavam se, jezikom zaplićem. Znam da sam original. Pseudovarijanta boeme, smrdim na užegli kavijar. Hazarder sam, frontalno ulijećem s kopljem u mrak.
Henry Murger u treš knjizi Boemi kaže: autentičan boem je put u ludnicu, mrtvačnicu, ako se posreći na akademiju.
Ruše se zidovi magle. Puca horizont pogleda u nedogled. Bijele sjene crnim glasom pjevaju. Tu u ledu zakucan je moj brod, moja prošlost, moj život. Cijela priča je promašaj na koju sam ponosan.
Mjeseca Muharema u šipražju kod Rajlovca ubo sam trišu. Sretne ti rane, junače. Ima li žare oko hale?
Zapetljao sam se ko pile u kučinu. Dobro sam.