foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Fobija

Ulazim u brijačnicu s 5 kg svinjske masti, da se obrijem, dlake u ušima da ošišam. Svinjetina mi je prežestoka, u svakom slučaju mast je bolja od ulja koje se lijepi za arterije.

Objedovao sam pečenu janjetinu, za večeru me čekaju domaći sir i kajmak. Praznik za oči i guzicu.

Nosim cenera u džepu da se ošišam, izgledam gore od Drljače iz pećine s Prenja. Nemam volje u ogledalo da se pogledam. Najradije bih pljunuo u špiglo.

Mati je truleksom brisala sudoper, skupljala mrve ispod stola, zadihana izustila: Samo da nisi tako šlampav.
Srkao sam nes kafu, obratio sam se majci izduvavajući dim iz usta: Obično su geniji šlampavi.
Uzmi pare, izlazi van da te ne gledam!, otresla me ljutita.

Lagano je pirkao topao vjetar, u cafeu eglenisao sam sa mahnitom gospođom, pred dvadeset ljudi sisao njene prste, njene nokte s oguljenim lakom, grizao je za ruku. Rekao sam stišanim glasom, da moja kita nije bezveze, da je to murina u gaćama, zaprijetio sam joj da ću joj komade mesa s kvadricepsa progutati. Čovjek sijede kose, kao da je brašnom posuta, otvorenih usta piljio je u mene, gospođa je pristala na eventualni metak kod izvjesne Suade u hostelu kada budem pri šutu s parama.

Da je posrtanje olimpijska disciplina bio bih reprezentativac države.

Otkidam u komforu u laganom ludilu. Fasovao sam fobiju od ulice, stavio staklenu čašu na sto za kafenisanje, šicam, pokušavam da ubacim šibicu u čašu. Telepatski sam ušljakan, konektovan s prazninom. Svaki dan prođe u teturanju, svaki pasiji dan kurčeva je prašina. Volim kusati hladnu supu poslije podnevnog spavanja, vidim da sam ja zajeban pisac brutalno odjeban, izopćen iz književnog života što doživljavam kao vrhunski kompliment. Knjiga, promocije, intervjui za žurnale su otišle niz Miljacku kao fekalije. Prohujalo s vihorom. U pisanju sam našao smisao, otvorio mi se horizont, pisanje mi je dušu iscijelilo, ipak nekad u mračnoj kuhinji sjedim pored prozora, fumam cigarete, pomislim šta mi je ovo trebalo. Književni klanovi, hobotnica što te proždire s cipelama, klaonica s hijerarhijom instalirana u mozgovima autoriteta. Crna priča, crn trip na koji serem i pljujem.

U selu Senkovac kraj Podravske Slatine volio sam izazivati guske, jato je jurilo za mnom prašnjavom cestom. Obožavao sam majušne piliće, držao sam pile na dlanu, uživao u ekstazi. Ja, Juži, Stevo i Slavko sirotinja s farme krali smo po baštama paradajz i krastavce, žvakali krastavce s korom, smrdjelo je s farmi, tetka je kuhala nadničarima, sa žitišta uzlijetale su prepelice. Pored radničkih paviljona od crvene cigle, zarastao u veliku travurinu nalazio se park s klackalicama i ljuljačkama. Ćiro je vozio, dimio, brektao prugom, period ferija na selu doživljavao sam kao bajku.

Gledam svoj lik na kašici. Čekam da se supa ohladi. Retardirana kona šakom lupa o prozor, ulica se nakvasila od kiše, tišina prsla nad krovovima kuća. Idealan trenutak za zijevanje.

Grakću vrane, strah grakće, ne putujem na Mljet, odlazim u klozet, da se ogledam u ogledalo, da se isprepadam, poslije ću pojesti jabuku, pa leći na tepih leđa da ispeglam. Pokušavam da se osmjehnem, udaraju kapi kiše u okno, otvorenih usta zurim u zid. To je sve što mogu u ovom crnilu usred bijela dana.

Kuriozum je da sam na ispitu iz brodskih uređaja dobio čistu desetku. Drugovi s nautičkog odsjeka gledali su me sa strahopoštovanjem, svi opucali milijardu vijađa, ja palubu nikada nisam niti ću vidjeti. U sobi koju nisam zaključavao znao sam satima ležati pijan u cipelama, navijao jednu jedinu ploču Temptationa. Probudio sam se u kišno jutro mutan, uzeo ploču, došao do rive, bacio je u vodu, gledao kako tone na dno, vratio se nakežen u sobu, svoj smetljarnik. Gazdarica Ana dolazila je jednom mjesečno da pospremi sobu. Gramofon sam utušio za pljeskavicu i pivo u kafani Dojmi. Znao sam u sitne sate skitati Dobrotom, veliki psi me pratili u izmaglici. Stezao mi se šupak od straha. Bili su lijepi boemski dani, proklet u paklu vlastite patologije. Stojim dugo pored zida Pivare, pjevam nemušto, izgleda da sam dobro puko. Nadam se da nemate ništa protiv, da je sve u najboljem redu. Prođite pored mene, nemojte me gledati, ja ću stazom u mrak da se družim sa vranama i svelim lišćem u parku.

Tramvaj nečujno klizi šinama. Dojam je da su šine namazane puterom. Umarširao sam u novi dan s otkopčanim šlicom. Sretan sam. Sretan sam. Od takve sreće sam poginuo. Odvratno. Frajko s pijace prodaje spužve, olešio me za cenera. Nemoćan sam, slab. Jedino što mi je preostalo je štraftna u san. U beskrajnu moju hacijendu. Volim da stisnem siku da mlijeko prsne.

Spavam, tišina da se muha ne čuje.

Preferiram stanje ataraksije, u mojoj duši je bonaca, što nekog šufta pošaljem u pizdu materinu zanemarljivo je, totalno irelevantno.

Riječ država ne može preko jezika. Država. Koji će mi kurac. Prodao bih je za kutiju Drine. Sistem je monstrum, deklarativno human, u praksi Mengele.

Može se lako desiti da se oparim, da mi se dolari za tabane lijepe. Doručkovaću papirne novčanice, jesti, za fruštuk. Kupiću kvart u Parizu, useliti u veleljepna zdanja prosjake i probisvijete. Sjediću u parku s limenkom piva u ruci, isplaženog jezika. Philippe Patek kucaće uru na gležnju lijeve noge. Žene me neće interesovati. Jebačina je smor, prljanje, govna. U mojoj podrumskoj sobi s muzgama od paučine na podu blještaće velika kristalna kugla, iz mraka će frktati crni angorski mačor. S vunenom kapom na glavi na pisaći stroj kucaću svoje novo remek-djelo.

U rano jutro koračam pored Miljacke. Vrana na zidu kida meso pacova, starac duge bijele brade spava na klupi. Ne interesuje me ko je kome pupak vezao, ne interesuje me koliko košta guma za Hammera, u fokusu mi je suhi list na grani i sopstvena sjena na zidu. Večeram orahe sa kruhom, čekam, dreždim da prokuha voda za nes kafu.

Kemura, hoćemo li po sto eura par-nepar? Trzni apoen iz šlajpeka. Slušaj kako ptičice umilno cvrkuću. Fantazija.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start

Gudžević: Greška i omaška
Rodić: Start