Tri debela sata sjedim na stolici, na voštanu figuru podsjećam. S vremena na vrijeme prospem pepeljuru krcatu opušcima u kantu za smeća, nemam radija, nemam gramofon, jedini saund koji slušam je zujanje frižidera.
Ne smrzavam se u stanu, konvektor je na maksimali. Mogu u majici kratkih rukava ležati na kauču. Ohladio me račun za struju, uši su mi od studi pomodrile. Trne mi noga. Sa šanka prešaltavam se za sto. U cafe ulazi luđakinja sa šubarom, sjeda pored mene. Dogovaramo se da mi proda ranjenog zeku za 100 maraka. Šifra priča da je zeko bolestan. Pobrstio je Avaz na podu. Tvrdi da je njen ljubimac na aparatima, da se pet veterinara bori za život krasne životinja. Pitam je: „Gdje živiš?“ U priči ne možeš je uhvatiti ni za glavu ni za rep. Navodno, živi u hangaru Centrotransa. U hangaru je ujela crna udovica. Tvrdi da ne postoji protivotrov, da je čudo da je uopšte živa. Pola sata sam s budalom eglenisao, dobro me glava zabolila. Dok je srala bolesnu priču, štiklala je Marlboro, cigaretu na cigaretu. Očigledno, jadna žena nema konekciju sa stvarnošću. Trebala su dva sata šutnje u ispražnjenoj kafani, da dođem sebi.
Često navratim do galerije „Ćarlama“. U Skenderiji prolazim pored salona namještaja. Pomislim kako bi bilo zgodno, u salonu, upriličiti čitanje, promociju knjige. Suludo i originalno! Volim se zajebavati sa S.Z., sjajan čovjek i umjetnik. Pričamo o kokuzluku. Kaže da bude zajebanih dana gladi, makaroni na vodi su fikcija. Njegov kučak glođe nogar stolice. Kažem da sam spucao haše. Komentar je da sam hipster, da živim ko bubreg u loju. Priče o coroni ne slušam. Teza je da su tu šugu od zaraze namjestili kineski đunupi. Pička mu materina, operi kitu poslije jebačine da cijeli svijet ne pobiješ. Traumatična su moja buđenja. Paraglajdingom iz snova ateriram u stvarnost. Volim ptice. Poslije havarije s faksa, strašne frustracije, ložione na poziv pomorca, zajebano mi je čuti kliktaj galeba na Miljacki.
S kalauzom ulazim u mračnu dušu. Mrak me relaksira, osjećam se komforno.
Često sebe u snu vidim u maglenom jutru na komandnom mostu trampera. Probudim se krmeljav, vidim da na svom kurcu plovim. Kakav crnjak! Sreća, ljubav, sve te krasne riječi, zagnojile su se, smrde žešće od fuge. Smrad kontejnera za omorine je miomiris. Iz sjene promatram svijet, mrzim lament. Nekada mi se iz očaja suza skotrlja niz lice. Iz očaja. Poslije, naravno, manje pišam.
U ludari sam se naslušao pjesama i napjeva. Obično sam se hvatao ćenife od nelagoduše. Ko pjeva, zlo ne misli. Čusta je pjevao sjajno, potrefio je intonaciju Toma Jonesa u songu „Green, Green Grass of Home“. Mi smo u koloni išli za njim. Na vratima ambulante stajao je medicinar sa špricom u ruci. Išao je moditen depo u debelo meso.
Čusta je grgljao silno, od injekcije su mu usta pobijelila. Otišao je u sobu, zahrkao, komirao se u snu.
Poslije rata mati je čistila, ribala podove tuđih kuća da preživimo. Dvije godine čuvali smo komšijinu vikendicu u Miševićima, za bijedne pare. Boravak u vikendici podsjećao je na tešku kofinaciju. Po cijeli dan, s terase sam gledao kako kokoši kljucaju u dvorištu. Društvo su nam pravila dva šugava psa.
Cijeli dan gluvarim u kafani, slušam propuh od političke egzegeze idiota. Lice mu se grči, trese se salo ispod brade. Ispijam espresso, osmijeh na licu sebi ne mogu da oprostim. Pada mrkla noć. Koračam ulicom, zastanem, palim cigaretu, jedinu moju utjehu, moj apaurin.
Bude dana kada se ne slažem sa svojim mišljenjem. Brod je potonuo, opalio o dno. Kroz prozor kabine gledam lijepe ribice. Kakav crni san, crna bajka, istina ili fikcija – pojma nemam.