Mutno je jutro, naoblaka je pred kišu. Proljetna jesen. Vozim lagano zezu sa konobarom Lazarom u Galeriji Smoje. Amidža reže asfalt na ulici, grizem pis hladne pizze s aromom benzina. Šljunka je na ulici za 30 vikendica. Zvuk mašine brusi mozak, frontalno jebe situaciju.
Počeo sam pisati tekst na komadima papira, tekst ću poentirati u aščinici. Niko nije pisao u tramvaju, ja sam kalibar za taj posao. Možda promociju knjige odradim u vozilu gradskog prevoza, možda na trotoaru upecam apoen od 100 maraka.
Jutro ide glatko, ko nož kroz puter, prinuđen sam da serem u smrdljivim kafanskim klozetima, sjedim na WC šolji, duvam kroz nos, razmišljam o životu.
Na promociji svoje knjige ne osjećam se komforno, sva ta silna Priča srolana je u smrdljivi stereotip, apoteozu, aplauzima ne vjerujem, najradije bih pobjegao u mrkli mrak, izjurio na vrata glavom bez obzira. Sav taj ušminkani prostor grozno zaudara na lažnjak, odvratno licemjerje. Trebaju mi dani u samoći da se prepakujem, dovedem psihu u balans. Zlobnici me mrze i pljuju, nemaju pojma da mi to prija, prava poslastica u gladnim ustima. Poslije 12 objavljenih knjiga niko me nije zvao ni u baraku s propalitetima, na ručak iz limenih tanjura.
Prošle sedmice sreo sam kotorskog pomorca, druženje i priča bila je ekstaza za mene. Vratili su se u glavi dani fantazije, sjetio sam se kotorske jeseni, kruzera u zalivu, druženja s ortodoksnim budalama, pijanih noći, preopasne slobode. Vratio se u ustima okus crnog grožđa, grožđe sam s komadom kruha doručkovao uslast. Čekam da se vrati s broda drug s faksa, Duško Radoničić, dobrotski kapetan. Duško i njegova tri brata su kapetani, otac, pradjed, čukundjed bili su zapovjednici broda. Strah me da me hercika ne opali kada vidim prozor svoje studentske sobe u Starom gradu. Čeka me ludilo, čeka me hladno pivo u legendarnoj kafani Dojmi, svakako ću svratiti u konobu na lignje. Želim da osjetim vonj vlage i memle, to će se svakako desiti, to je besa. Budalu treba samo podsjetiti, moraš budalu žacnuti, budala to i uradi. Poslije ludila od zemljotresa, postala mi je navika da posjećujem ludnicu u Dobroti. Kroz bodljikavu žicu motrio sam prizore strave i užasa. Gledao sam ludu ženu kako govna trpa u čeljust. Nepogrešivo sam predosjetio da i mene čeka pakao umobolnice. Vraćao sam se klecavih nogu u svoju sobu, zabavljao se matematikom. Kuriozum je da sam skinuo matematiku, ocjena u indexu je davno bila upisana. Matematika me dovodila do ushita. Vremenom sam skontao koliko je empirija moćna i dragocjena.
Na elegantan način ušao sam u pozne godine, uživam kao nikada prije. Tacna za kafu je skvorcana u flekama, podsjeća na autentičnu arheološku iskopinu. Gledam da pazarim novu glanc tacnu. Probijam se kroz gomilu, na dva koraka iza mene je idiot s kartonskom kutijom u rukama. Duva mi u vrat, grglja: “Potpunosti keks marka!” Sklanjam se u buregdžinicu da ne bude belaja.
Čuda se dešavaju. Sebi sam platio osmijeh. Pitam frenda: “Jebeš li šta?” Ja ništa, idem na glavu, Donja Jošanica. Slušam kako dživdžani cvrkuću. Kako je to krasno.