Želja mi je da pored uđerice u slabašnoj štali držim kozu, da je po mrzlini vodim u planine, da se družim s orlovima, munjama nebeskim. Pušku ne bih nosio, ni šibicu, sleđenog lica skitao bih planinskim bespućima. Kopula s univerzumom mi je vrlo interesantna, u urbanoj sredini je poništena, gotovo nemoguća.
Nikada nisam po džepovima nosio papirčine, novine, uprljane knjige. Grozim se ruksaka, tašnica s cvjetnim motivima. Desi se da na računu za kafu ispišem stih. Opozit sam opozitima, na zajeban način žestoko asocijalan, u dijalogu nisam glumac, ako je opcija šegačenje, situacija je vrhunska, ne može biti bolje.
Hladna vatra je pod jezikom. Šapatom se pticama obraćam. Na sjene demona pucam, bježi nišan. Luda glava je na ramenima, što je veliki benefit. Bijele kiše u snu padaju, gola žena sjedi pored mene, ne znam ko je. Ne znam odakle je došla. Lupam u pisaći stroj, bivoliki čovjek velikih zuba kuca u prozor. Haše cvrči u tavi. Često se javlja potreba za bijelim lukom, glavica bijelog luka i raževog hljeba za mene je više nego efektan ručak.
U tramvaju piljim zgodnoj ženi u lice, vidim da je nervozna, mlati lepezom, otpuhuje. Revizor bježi od mene, zubima cokćem iz pasjaluka. Davno sam se pogubio, u sebi jalove riječi izgovaram.
Sanjam, ne spavam. Tako obična svakodnevna stvar za prokletog poetu. Mrakom se hranim. Davno sam izgubio ključ od vrata iza kojih je svjetlo. Da mogu, kašikom bih svjetlo kusao.
Knjige koje sam objavio sklonio sam iz memorije kao mrve kruha sa stola. Nikada me nije bilo u književnim krugovima, neće ni biti. Ne leži mi priča vrlih kolega pisaca, mutna voda ne postoji u opsegu moga interesovanja. Kakve priče rolaju iza mojih leđa uopšte nije važno. Hajde nek se nešto dešava.
Na sceni je globalna i očigledna pojava paranormalnog ludila. Moćnici svijeta, najcrnji bjelosvjetski šljam povlači konce. Jadni ljudi mogu samo da gledaju odakle sunce sja. Smrtonosni tranzicijski krzamak uzeo je danak. Davno sam u proznoj vinjeti napisao: Oslobodite me ove slobode. Ova epizoda kolektivnog ludila za mene je prelijepa, uživam kao nikad do sad. Po mojoj slobodnoj procjeni država bi trebala da finansira gradnju paviljona, poredanih u nedogled, za liječenje psihotičnih spodoba. Naravno, ja bih bio slobodan građanin, već dovoljno odrađen u debelo meso, tako da bi moja hospitalizacija bila presmiješna.
Ljupka kuca tekst, prelomni trenutak, kako da poentiram? Ragib je ekspert za kardansku osovinu. “Ragibe, nemoj me izraditi za rolexa, jebem te u materi. Usput ponesi vruć somun, pavlaku sam kupio.”
Sjedim u kafani poslije pljuska, uživam, ne može biti bolje.
Samo da je preživjeti, ostalo je lako.