R.E.M. faza
Neprestano sam upozoravan od bliskih ljudi da moje medicinsko stanje ne ostavlja prostor da se lišim noćnog sna. Ali ja i kad ostanem budan cijeli dan, uvjeren da ću biti dovoljno umoran tako da pred ponoć zaspim, svejedno bdijem do jutra.
Slušam uglavnom Milesa Davisa, jer mi to u ovim noćima leži. Pisanje je kao mjesečarenje. I volim dnevne snove. Ima R.E.M. pjesmu koju povremeno u miru odslušam, zove se Daysleeper. U engleskom postoji ta riječ, kod nas je moguće samo opisati to stanje. Radim na tome da izmislim tu riječ, tako da je i svi govornici bosanskog jezika prihvate. Pisanje ima smisla samo kad se pretvori u ovisnost. Svjestan sam da u mom odnosu ima nerazumne prekomjernosti.
Miles Davis je običavao nastupati s drugim muzičarima. Mislim da je ovdje John Coltrane u pitanju. Meni je važno da njih dvojica objasne moj problem s noćnim pisanjem. Na pozornici su i sviraju. Coltrane ima duge saksofonske dionice, dok to sve što je u njegovom mozgu ne izađe iz njega. A to traje 10-15 minuta. Kad se završi koncert, on se osjeća neugodno i kaže Milesu: Znam da je bilo pretjerano, ja stvarno ne znam šta da radim, ne mogu da prestanem. Kaže Miles Davis: Samo na vrijeme izvuci trubu iz usta.
A onda pred jutro čitam Godišnja doba Sándora Márai i u njoj nađem kratku crticu koja opisuje i moj problem:
„Nagnut nad planom svog života, ostao sam zatečen kako je sve jednostavno. Ne moram raditi ništa drugo, samo se odviknuti od pušenja i ne pretjerivati s alkoholnim pićima, voljeti ženu koju volim i koja voli mene, mnogo čitati i povremeno pisati, šetati u toku dana i rano odlaziti na spavanje, ili se vedro i s mjerom družiti s prijateljima. Sve je tako jednostavno. Kakva je šteta, pomislim, kakva je šteta što je to nemoguće.”
Norveška priča
Danas, u vrijeme redovite zoom seanse s Hemonom, pokazuje mi na kameri kompjutera svoju upravo objavljenu pjesničku knjigu. Lijepo izgleda, kao valjda i sve objavljene kod izvrsnog izdavača, Copper Canyon Press, potpuno posvećenog poeziji, što je u svijetu izdavaštva rijetkost. Za Hemona je ovo nova stvar, za uspješog proznog pisca štampati knjigu poezije, pomalo uznemirujuće. Šta će biti reakcije? Spominjem Nabokova, bio je izvrstan pjesnik, ali to ostaje u sjeni njegovih proza, to je naprosto tako, uvijek je to definiran stav čitalaca i kritičara, oni imaju očekivanja od tebe i teško pristaju na promjene. Ono što je važno, koliko objavljivanje knjige njega mijenja. A njemu sam proces pisanja poezije donosi veliko zadovoljstvo.
U jednoj od prethodnih zabilješki, opisujući ove naše sastanke „na daljinu“, pričali smo o poeziji i šta ona njemu znači. Mjera neočekivanosti je odvaja od proze. Nikada ne znaš kad će se pojaviti i gdje će te odvesti. U tom trenutku spomenuo je zapisani stih buduće pjesme koji glasi Norveški kralj je mrtav; to je prvi stih i nema uopšte ideju gdje će ga odvesti. Sinoć mi je poslao njenu konačnu varijantu, pa sam je prije današnjeg sastanka preveo i poslao mu. Zove se Nork Konge, po norveški:
Norveški kralj je mrtav.
Nisam ni znao da je živ,
sve dok ga nisam vidio na Instagramu
kako gromkim glasom govori
o nečemu što nisam mogao razumjeti.
Nosio je lentu; imao je malo kose.
Poput Schrödingerove mačke,
nije bio ni živ ni mrtav.
Nije bio u pravu ni u krivu,
niti je bio voljen niti nevoljen.
Zatočen u slici samoga sebe,
bio je zabrinut za budućnost.
Pjesma je jednostavna i pregledna, nije tu bilo puno posla. On piše o norveškom kralju za čije postojanje nije ni znao, a meni je zanimljivo kako se, nakon početne postavke gdje je sva snaga buduće pjesme već zadana prvim stihom, u procesu pisanja prenosi na završni stih. Doslovno sam preveo sve osim tog posljednjeg u kojem sam unio sitnu korekciju, jer mi je bitno da riječ nije koja dominira u pjesmi, stavim u kontrast uz riječ bio. Tako je u pjesmi, pjesnik nije znao za njegovo postojanje, ali je kralj bio, i više ga nema. Doslovan prevod je:
Izgledao je zabrinut za budućnost.
U prijevodu s engleskog stih se malo usporava i, po mom sudu, narušava prirodan ritam, ali možda ga na kraju i zadržim.
Lijepa pjesma. Kralj između postojanja i nepostojanja. Dok sam objašnjavao svoje prevodilačke razloge, na sims mog prozora je sletjela vrana. Pomislim, moja vrana! Uspoređujemo sjećanja, pitam: da li je u Sarajevu bilo vrana koliko ih ima sada? Hemon tvrdi da nije, bilo ih je po periferiji grada u kojem su dominirali vrapci i golubovi. Onda mi ispriča sugestivnu priču kojoj je prisustvovao ovdje prije dvije godine, ili tri. Želio je svoj koncert održati u tunelu na Ciglanama i odlazeći tamo, između onih kosih zgrada koje se naginju s brijega, vidio vranu koja kljuca goluba. Doslovno sjedi na golubu i ravnomjerno kljuca u njegovu glavu, lobanja je razlomljena, vidi se krv, i golub je, ako već nije, lišen svog života.
Istina je da sam to i sam vidio onog dana kad sam se vratio u Sarajevo iz Amerike; to je bio doček na mom povratku kući: ispred naše zgrade na haubi auta dva policajca su igrali šah i nisu obraćali pažnju na vranu koja u njihovoj blizini ubija goluba. Slika istovjetna onoj koju je i Hemon opisao.
U trenu kad je završio svoj opis sa Ciglana, vrana je mahnula krilima i iščezla s mog prozora. Kao da nas je prisluškivala?
Razmišljamo da započnemo snimati ove naše razgovore, možda smo to trebali raditi od početka. U njima se, u rasponu od dva sata, koliko razgovori redovito traju, izgovori možda i zanimljivih stvari koje bi čitalac našao u toj knjizi koju bismo objavili. U njima opisujemo dva svijeta bliska obojici, i sjećamo se. A šta je drugo ostalo sem toga.
Stvaramo li mi sjećanje ili smo mi sâmo sjećanje?
Konceptualna umjetnost
Jutros, s fotografom Dženatom Drekovićem razgovaram o konceptualnoj umjetnosti. Dok pričamo, on mi je na telefon proslijedio svoju fotografiju u koju sada gledam, a on mi kaže:
„Ovaj mladi čovjek zove se Izo Halilović. Bio je glavni mujezin u Srebrenici. Posvađao se s Islamskom zajednicom i počeo da krijumčari stoku iz Srbije. Kupuje krave i ovce i prodaje ih u Bosni. Dane provodi sa stadom na livadama oko grada. Svira šargiju i saz. Kaže: U Srebrenici nemam gdje kupiti žice za šargiju. Zbog toga ulazi u još minirane teritorije po šumama. I traži. Nakon što deminira potezne mine, te žice koje tamo nađe, stavlja na šargiju i svira. Snimio sam ovu fotku. Izo svira šargiju sa žicama koje je skinuo s potezne mine, sklopljenih očiju. U drugom planu je njegov mladi ptičar koji također žmiri i pjeva dok on svira.“
Daysleeper: Montparnasse
Sjedim na terasi nekog restorana (ili hotela?) i doručkujem. Moj sto je uz ogradu i gledam veliki park u kojem dva tima, svi u bijelim majicama i šorcevima skaču za loptom. Svi s istim svijetlim kosama, kao blizanci, igraju košarku. Kako se međusobno razaznaju? Kad sam ja zadnji put igrao basket? Ne mogu da se sjetim, davno je tome. Ispod bašte u kojoj sjedim je mali auto otvorenog krova u plavoj boji potpuno istovjetnoj boji neba iznad parka. U njemu je djevojka koja gleda u mapu u svom krilu. Osvrće se lijevo i desno. Stranac je u gradu. Zalutala je. Umoran sam, povraća mi se, plače i spava. Mučnina i staračka mrzovolja. A onda, evo je: kad je krenula prema terasi znao sam da će mi prići. Stoji uz moj sto, lijepa je ali ima usiljen osmijeh. Pita me:
„Šta to jedeš?“
Pogledam ispred sebe i opišem:
„Mlijeko i keks s rum-čokoladom?“
„Ti si dječak“, kaže. „Ne bi trebao sam izlaziti napolje.“
Pogledam u svoje ruke i vidim sitne šake dječaka. Pomislim:
„Ovo ne može biti? Ovo ja sanjam?“ Mislim da djevojka želi da me povrijedi.
Pomjerila je tacnu s mlijekom ispred mene, spustila mapu da je pogledam i pita:
„Možeš li mi reći gdje je ovdje Montparnasse?“
Probudim se.
Spavam na leđima zbog refluksa koji mi proizvodi mučninu čim ležim na desnoj strani. Na mojim prsima mačka. Polako se uspravim i s njom u naručju idem do radnog stola da snimim san. I glasno kažem:
„Mlijeko i keks s rum-čokoladom?“
Starac Sartre
Sartre je, navodno od radikalnog bezbožnika u starosti postao konzervativni vjernik. A ranije je smatrao da ljudi prvo postoje, a tek kasnije se definiraju putem svojih izbora. Nema božanskog nacrta. Tvrdio je da bi, u slučaju postojanja Boga, ljudska priroda bila unaprijed određena, čime bi se poništila radikalna osobna sloboda. Njegova misao je da su ljudi „osuđeni na slobodu” jer ne postoji viša sila koja bi usmjeravala ili opravdavala ljudske postupke. Ideju o božanskom stvoritelju smatrao je prijetnjom ljudskoj neovisnosti te je odbacivao Boga kao kosmički autoritet.
Ali u kasnoj dobi sve se promijenilo. Pred kraj života Sartre je vodio i snimao razgovore sa svojim mladim sekretarom Bennyjem Lévyjem. Izrazio je neobičan osjećaj da ga je stvoritelj „očekivao” ili „predodredio”, umjesto da postoji pukim slučajem.
Njegova družica Simone de Beauvoir pripisala je to senilnom starcu, tvrdeći da je ipak umro kao ateist, leđima okrenut mezarju i Allahu, Bogu i Molohu.
Svijet po Johnu Cageu
„Ti si u onoj svojoj knjizi objavljenoj prije rata prorekao svoju budućnost kada si joj dao ime. Emigrant. Emigrant ili migrant?“, pita Sula.
„Emigrant“, kažem.
„I nakon toga skitao si svijetom.“
„To je problem poezije, jer u njoj neprestano praviš projekciju u budućnost, a da toga u vrijeme pisanja nisi svjestan. Jezik zna više od nas, mi smo mu samo medij. Za razliku od proze koju sjedneš i pišeš, s poezijom je drukčije, moraš čekati da se ona sama pojavi. Ona donosi svoje odgovore.“
„Evo, proguglao sam na ChatGPT, ima nekoliko citata. Kaže John Cage: Kad shvatimo da ništa više nemamo, tu počinje poezija.“
„Gledao sam jedan dokumentarac o njemu, govori sabrano, ozbiljne stvari i u isto vrijeme se smije. Kao da ima punu svijest o mjestu na kojem boravi. Neprestano prisustvo u stvarnosti. On je bio taj osmijeh. A pretpostavljam da je taj osmijeh nešto s čime se rađaš. To nije nešto što možeš naučiti.“
„Da li je suština umjetničkog pristupa svijetu gledati ga sretnim pogledom?“
„Ne znam. Nisam siguran. Svijetom dominiraju zbunjeni ljudi. Umjetnost pokreće bijes, rijetko vedrina. Prva među velikim važnim knjigame počinje stihom: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj. Većinu naših akcija pokreće bijes. I moje lutanje po svijetu posljedica je brutalnog bijesa drugih. Ali lijepo je misliti o tome kako bi sve izgledalo da smo pokretani vedrinom. Svijet po Johnu Cageu! Svijet s njegovim osmijehom, u duhu njegovih filozofskih anegdota, poput one iz knjige Tišina.
(pauza, idem do police i pokupim knjigu, listam je i nađem kratki fragment, onda ga u cijelosti pročitam)
‘John Mentor je imao vrt s perunikama koji je svakodnevno unapređivao uklanjanjem običnijih sorti. Jednog dana pažnju mu je privukao još jedan izuzetno lijep vrt s perunikama. Potaknut ljubomorom, raspitao se o njemu. Ispostavilo se da vrt pripada čovjeku koji je odvozio njegovo smeće’.“
Poligloti
Već 20 sati u gradu nema vode, a vreli je augustovski dan.
Na Malti je mala fontana. U noj su razgaćeni mali Romčići, prskaju se vodom, dovikuju se svi u isti glas, pjena od sapuna im ulazi u oči, oni malim kažiprstima trljaju svoje dugačke trepavice, i govore miješajući jezike. Oni su jedina radost u ovom danu. Svojim dlanovima pljuskaju površinu, da im voda odgovori svojim glasom. Mali poligloti.