Phallus impudicus
S narkoticima imam uglavnom pozitivna iskustva. Osim sa gljivama. Desilo se to u Bolderu, Colorado, predavao sam poeziju na ljetnoj školi Univerziteta Naropa.
Studenti su me vodili na svoj parti u dvorištu kuće u centru grada. Mislim da su mi bili nakloni, ugađali su mojim željama. A jedan među njima sklon poeziji, vrhunski muzičar, koji je tu dospio s čuvene Juilliard škole, pristao je da pjeva Johnnyja Casha za mene. Tokom njegovog performansa, dali su mi gljive, „da me podignu“, a to je bilo moje prvo iskustvo s njima. Objasnili su mi da se u radnji te gljive oficijelno zovu phallus impudicus, što u prijevodu znači „besramni falus“.
Te gljive su bile više nego što sam mogao izdržati. Šta god se događalo, jer sam se svega poslije blijedo sjećao, loše se završilo: zderao sam stegno desne noge do krvi.
Poslije, u hotelskoj sobi otkrijem da sam se vratio bez sakoa. Bio je to jedan lijepi Benettonov ljetni kaputić koji sam volio. Gdje je on iščezao? Na koji način sada u svijetu postoji to vrijeme koje si zaboravio? Samo tišina može premostiti razliku između sebe i svijeta.
Fikcija
Jedna mlada žena povremeno dođe i počisti moju radnu sobu. Radi sistematično, iza nje ostane stanje u kojem bih još jednom mogao krenuti u pisanje knjige. Iz svakog ćoška prašina je uklonjena. Ovaj put je morala proći pažljivo kroz sve knjige na polici i počistiti prašinu.
Potom pijemo kafu, duhovita je i ugodan je sagovornik. Nije imala sreće. Nakon što je završila osnovnu školu, njeni roditelji nisu dozvolili da se dalje obrazuje, već da počne raditi. Onda se udala. Desilo se da se povezala s nasilnikom, i nakon što su dobili dvoje djece u dvije godine, morala je bježati od svog zlostavljača. Kako je bila maloljetna, djeca su ostala u milosti oca.
Njoj nisam mogao reći ono što sam u prvom pregledu svoje radne sobe vidio. Ni jedan predmet, ni jedan objekt, nije se zadržao na onom mjestu gdje sam ga ranije ostavio. Ona je napravila raspored po svome osjećaju reda. Moju je radnu sobu pretvorila u svoju. I to je u redu.
Ali ja sam nestrpljiv da počnem raditi, a za priče koje imam na umu, važna mi je Borgesova knjiga Ficciones. Za moju spremačicu sve knjige su odvojeni objekti, međusobno nepovezani, pa su i sve knjige na polici promijenile mjesta na kojima su bile ranije i tako se utisnule u mome sjećanju da sam i u mraku mogao napipati knjigu koju tražim.
Borges je, na mojoj polici, bio spojeni skup sabranih djela, a sada su sve te knjige rasute duž cijelog zida i, za početak, trebam ih jednu po jednu opet povezati u cjelinu i izabrati onu koja mi sada treba. U sporoj potrazi, skupljao sam jednu po jednu knjigu, odvajao ih sa strane na radnom stolu. A kad sam potragu napokon okončao, među njima nisam našao Ficciones. Potom sam pretragu ponovio, pomjerao sam knjigu po knjigu, ali onu koju trebam nisam našao.
Potom sam sjeo na sofu i gledao oko sebe, pomalo zbunjen i u nevjerici. Hoću da vjerujem da je moja knjiga u sobi, ali ja nemam dostupne načine da do nje dođem. Mirujem bez jasne ideje kako nastaviti dalje. Moja radna soba je ostala bez Fikcije, bez izmišljaja.
Bernhardov grob
Uživam u Beču, javlja mi Petar Milat. Divan, kaže, komforan grad. Čak me ni gubitak osobne karte (jedini putni dokument) nije uznemirio. Morao sam doduše u ambasadi vaditi putni list za povratak u Zagreb.
Jutros: interesantan raspored na groblju u Grinzingu. Posjetio sam grob pisca Thomasa Bernharda. A par mjesta do njega je grob ili instalacija s natpisom “Ferdinand, der Hütchenspieler”. Nije jasno, da li je u pitanju u grob sahranjeni prevarant, neki falššpiler, ili je naprosto instalacija bez tijela.
Der Hütchenspieler se doslovno s njemačkog prevodi kao “igrač školjki“ ili „naprstnik“ – ulični prevarant ili varalica, u Sarajevu takvog zovemo šibicar, koji igra klasičnu igru pomicanja tri šalice ili školjke sa skrivenom kuglicom ispod, kako bi prevario kockare da izgube novac. Osoba koja izvodi “igru školjki” (das Hütchenspiel), brzo pomiče šalice na uličnom stolu kako bi zavarao promatrače o tome gdje je skrivena mala kuglica ili zrno graška.
Po internetu na njemačkom jeziku kruži da je 2000-ih nastao loš vic ili slana šala, kaže Pere, prvo u nekoj karikaturi, koja veli da bi takvi špileri kao Ferdinand morali imati barem tri groba, kad su već tako operirali za života. Možda tako smrt da prevare?
Bernhard koji je i sam bio literarni igrač najvećeg kalibra, zabavljen neuspjelim egzistencijama, vjerojatno bi se blago nasmijao bliskom prisustvu Ferdinanda na Grinzingu.
No, pravi teškaš nalazi se dvadesetak metara do Bernharda u betonskom grobu: Gustav Mahler. On nije bio Bernhardov lik, ali taj cement je kao stvoren za meni najdraži njegov roman (Beton). Kompozitor oko kojeg se sve vrti u toj knjizi je Mendelssohn Bartholdy.
Mi znamo da nas na kraju čeka smrt. Ali je naša potreba za životom tako jaka da, unatoč očiglednom znanju, u nju ne vjerujemo.
Može li se prevariti smrt?
Radovanje kruhu
U prizemlju zgrade u kojoj živim je pekara. Neprestano u njoj vidim mlad svijet koji čeka da se ispeku slanci i pereci, onda odlaze u noć. Tako je bilo u Sarajevu kakvo pamtim iz svoje mladosti. U devet navečer, do moje radne sobe dopre miris svježeg kruha.
Sjetim se januara 1996. kad mi je pjesnik Danijel Dragojević u Zagrebu objašnjavao kako bi sada, kad je opsada Sarajeva okončana, trebalo ljudima pisati knjige o onome što im je u ratu nedostajalo. Pisati knjige o kruhu, rekao je. O povijesti kruha, o različitim vrstama peciva, njihovim diferenciranim ukusima.
Sjećam se, u mome američkom komšiluku bio je Heidelberg Pastry Shoppe, autentična njemačka pekara i delikatesna trgovina, s posebnim izborom evropskog hljeba. Dok sam radio za dopisništvo njemačke televizije tamo, obavezno bismo u toku godine radili prilog o njima, a onda se u redakciju vratili s njihovim poklonima. Skupili bismo se u centralnoj prostoriji i objedovali. Volio sam njihov crni hljeb, brašnjave kore. Usput bi ponijeli i prateće namaze i nanosili ih na šnite. Za razliku od Nijemaca koji obilato nanose sadržaj na kruh, ja sam na šnitu dodavao tanki sloj: volio sam osjetiti ukus kruha, što je valjda sirotinjska navika.
Ja sam u djetinjstvu volio pekaru u našem komšiluku. Gafur je pravio dugi pravougaoni hljeb, tvrde kore i prozračne unutrašnjosti, mekan rupičasti kruh. Zvali smo ga dvokilac, pa se kupovala prerezana polovina, a ja sam kupovao četvrtinu, toliko je bilo dovoljno. Ukusan je bio samo dok je bio svjež, imao je kiselkast ukus, poput francuskog sourdough hljeba (poznat kao pain de campagne), poslije me ukus odbijao.
I evo me, devet je sati uvečer, liftom se spuštam u prizemlje zgrade, ulazim u pekaru, i tamo, među noćnim kupcima zateknem rođaka s kojim dijelim isto ime. Dok čekam svoj perec razgovaram s njim, uglavnom o kruhu.
Osjećam se kao da sam usred kratke priče Jorge Luisa, Borges i ja.
Razgovor sa Sulom
Ako bi takvo što imalo smisla, pa da Sulu usporedim s nekim piscem, onda bih bez dvoumljenja rekao da me podsjeća na Thomasa Bernharda.
Kad sam mu, u razgovoru, spomenuo da upravo gledam tog pisca u televizijskom razgovoru s Kristom Fleischmann, i da me zabavlja Bernhardov tersiluk, odmah mi je rekao:
„Bernhard? To je valjda jedini pisac čije knjige nisam uspio završiti do kraja. Uvijek bi me umorio, pa bih odustao.“
Bernhard je bio ters čovjek. Netrpeljiv prema državi, načinu uređenja kolektiva, iritiran modelima ponašanja grupe, ili pojedinaca koji mu prilaze u ime institucije, poput novinara, ali ne mislim da je bio mizantrop, pokazivao je izvjesnu naklonost prema običnoj osobi.
Njegov tersiluk se prenosio i na njegovu književnost, sklapao je svoje romane, ne razdvajajući paragrafe u tekstu, kao da je sve u njima skupljeno in continuo, u jednu rečenicu. A to čitaoca izlaže naporu čitanja. Kao da je želio reći:
„Sad si pred izborom, ili ćeš se mučiti s čitanjem, ili ćeš odustati. Meni je svejedno.“
Kako moj drug Sula ne spada u vrstu maksuma čije mišljenje je teško promijeniti, ja sam tim više motiviran da utičem na njegov stav. Bernhard je rado putovao, kažem, uglavnom na jug, u tople predjele koji su pogodovali njegovoj medicinskoj slici – imao je problem s plućima – a na jugu ga je dočekivao čist zrak i D vitamin pod suncem.
Tako je svraćao i na naš jug. Rezultat tih putovanja je knjiga Imitator glasova, nevelika i netipična za ovog autora, s duhovitim zabilješkama, fragmentiranim na pola stranice, najviše do cijele stranice, za razliku od modela teksta njegovih romana. Meni je to njegova najdraža knjiga kojoj se često vraćam.
Prepričavam Suli kratki fragment, zapisan u vrijeme njegovog boravka u Trebinju. Nisam sklon prepričavanju, sretniji bih bio da sam otišao do police, pokupio knjigu i pročitao kratki prijevod, ali me bol u leđima drži ispruženim na krevetu, dok se na kameru obraćam prijatelju.
U zabilješci Bernhard kaže kako je u Trebinju živio čovjek koji je doslovno bio blizanac predsjednika Tita. Odlučio je da se obrati Uredu predsjednika i ponudi svoje usluge, da u određenim stanjima bude njegova zamjena. A onda je jednog dana iščezao. Među Trebinjcima je podjela, jedni misle da njegov prijedlog Uredu predsjednika nije naišao na odobravanje, pa je doslovno iščezao. Drugi, svaki put kad bi vidjeli Tita na televiziji, pomislili bi ili rekli:
„Eno našeg Trebinjca!“
Sula me pažljivo saslušao i rekao:
„Zanimljivo.“
„Ako je tako, poklonit ću ti knjigu.“
„Može.“
To može spada u rijetke trenutke u kojim sam uspio nagovoriti ga da odustane od svog okamenjenog mišljenja. Zbog te dosljednosti kažem da me on, ako ga trebam usporediti s nekim piscem, najviše podsjeća na Thomasa Bernharda.
Gledati u nebo
Vrelo je ljeto. Ne izlazim iz kuće, sklonjen iza djelotvornog učinka klima uređaja, sate provodim gledajući intervjue uglednika na YouTubeu. Svejedno osjećam teret temperaturne vrtoglavice. Ja sam meteoropat.
Povremeno izađem iz stana, spustim se liftom sa šestog sprata, da bacim smeće u kontejner ispred zgrade. Usput obratim pažnju na rijetke prolaznike, i vidio sam – ne jednom – osobu koja se na trenutak zaustavila i pogled usmjerila prema nebu. Sanjaju kišu. Ljudi to rijetko čine. U normalnim uslovima oni žive u ravni svog pogleda; dani, sedmice i mjeseci prođu, a da ne pogledaju gore, prema nebu.
Zanimljivo je da ljudi, u tekstovima koje pišu o umrlim prijateljima, govore o boljem mjestu od ovog koji su napustili. Vide ih na nebu okružene prijateljima oko nebeskog stola za kojim, recimo, igraju preferans, ili neki slični oblik zajedničke zabave. Nikad ne pominju podzemni svijet koji je, uobičajeno povezan s našim drugim svijetom, nakon što se i samo tijelo ukopa u zemlju. U podzemlje. Tako su, nesvjesno, razdvojili na dvije maksimalno udaljene tačke, raj od pakla.
Ovih dana izgubio sam želju za čitanjem pa odlazim na YouTube i gledam intervjue. Danas sam poslušao televizijski razgovor koji je s Thomasom Bernhardom, na Majorci 1981. snimila Krista Fleischmann. Skrpio sam mali odlomak.
Bernhard: …U suštini sve je obmana ili samoobmana, ali ona ima svoju posebnost. Bez obmane sve bi se raspalo i ničega ne bi bilo. Sveukupno, svijet je obmana. Nebesko carstvo, također je obmana, kao i pakao. I kada umremo, to je također obmana. Možda obmana prestane onda kad dođete na nebo. Možda. Radujte se tome.
Krista Fleischmann: Da li vjerujete u nebo?
Bernhard: Još kao dijete ja sam vjerovao u nebo. Kako starim i moja vjera se uvećava, jer nebo je lijepo. Ljudi tamo nose bijelu i čistu odjeću. Gore je sve lako i svi lebde. Već se tome radujem. Nema više nikakve filozofije koja bi vam lagala i vukla za nos. Ja spadam u rijetke koji u nebo vjeruju. U pakao ne vjerujem, jer je prljav, vruć, prekomjerno crn i previše smrdljiv. Nebo je tome suprotnost. Prema vama ću letjeti u bijeloj košulji s divnim vezom, a ako se nekim slučajem košulja podere, vi ćete je, ako to poželite, zakrpiti koncem. Takozvanim nebeskim koncem. Ne vjerujete u to?
Krista Fleischmann: Znači, vi vjerujete da je čovjeku potrebno nešto u što bi vjerovao?
Bernhard: Ništa njemu nije potrebno, jer on uvijek ima nešto; ako nema više ničeg u što bi vjerovao, onda je pouzdano mrtav.
Tako je davne 1981. godine, na Majorci, o vjerovanju govorio Thomas Bernhard.
U ovom trenutku napolju je počela padati kiša. Temperatura se spustila za desetak Celzija. Padaju kapi na žeravu ljeta drukčijeg od svih ljeta u mome životu. Utjeha neba.
U povodu zmaja
„Vjeruješ li ti da postoje zmajevi?“, pita Sula.
„Vjerujem da postoje na nekoj planeti u kosmosu koja je slična ovoj našoj.“
„Pametno. Ljude koji poriču postojanje zmajeva često zmajevi pojedu. Iznutra. Tako kaže Ursula K. le Guin. Slažem se s njom, a to znači da ti možda griješiš misleći kako zmajeva na našem planetu nema. Nama je naš svijet stran i neistražen, jednako kao što nam je i kosmos nepoznat. Prije koju godinu, pronađen je majušni oblik zmaja, toliki da stane na dlan. Imam negdje snimljenu fotografiju, potražit ću je i poslati. Doslovno zmaj, s krilima, potpuno kao iz naše mitske predodžbe o njemu. Jednom će se pojaviti.
I ako sve ovo zaboravimo i kažemo – zmaj je proizvod naše limitirane imaginacije, upravo tu počinje vrlo zanimljivo pitanje: zašto se zmajevi pojavljuju u kulturama koje međusobno nisu imale nikakav kontakt? To je puno zanimljivija zagonetka od samog pitanja jesu li zmajevi ikada postojali.“
