Daysleeper: Rat Bijelih i Crnih
S hotelske terase, naslonjen na ogradu, sjedim i gledam fudbalsku utakmicu neposredno ispod zgrade pansiona u kojem boravim. Igrači su odjeveni u bijele i crne dresove. Ne znam kako se zovu timovi, nije ni važno, ali gledam ih sa zanimanjem. Bijeli vode, ali Crni su agresivniji i neprestano su u posjedu lopte. Svi pokušaji da postignu gol završavaju u rukama golmana Bijelih. Igra je vrlo agresivna, polako prerasta u otvorenu tuču, a sad je publika sišla na teren i sukob je opšti. Konobar se pojavljuje na terasi s limenom kofom u kojoj se praćakaju mladi šarani, repovima se međusobno šamaraju. Konobar mi se obraća na engleskom:
„Svi gosti treba da izađu, hotel se privremeno zatvara.“
Ali to znači da direktno silazim u sukob, jer se na izlasku iz hotela ulazi na stadion. Ne kažem to konobaru, ali on objašnjava:
“Svi moraju učestvovati u sukobu, od toga kako se završi rat između Crnih i Bijelih mnogo toga zavisi.”
I tu se budim. Pokušavam da čim prije zapišem san, da mi ne iščeznu slike. Kako sam dan proveo u dnevnom spavanju, pojavljuje se Sanja i s vrata pita:
„Šta ćemo za ručak?“
Gledam je odsutno, dio moje svijesti je još u snu dok ga opisujem, dio pokušava razumjeti pitanje koje mi je postavila.
„Je li sve u redu?“, pita.
„Jeste. Treba mi samo da se saberem. Volio bih mladog šarana za ručak. Ili fiš-paprikaš sa šaranom, s mnogo povrća i ljute paprike.“
U toku dana, moj drug Dženat Dreković mi je poslao nekoliko fotografija, a među njima jednu koja pokazuje prizor iz mog sna. Već sat vremena je gledam. Nije to istovjetna slika, na njegovoj fotki je provincijski prizor, iz Novog Pazara, ali je situacija ista. Dva mladića sjede. Za tu priliku su dovukli stolice, nalakćeni na željeznu ogradu magistralnog mosta gledaju fudbalsku utakmicu ispred sebe. A kao da su na restoranskoj terasi.
Isprintao sam tekst sna koji sam opisao i zalijepio u teku u kojoj bilježim snove. Kad je Dženatova fotografija stigla i nju sam kopirao, ali je njen kolor na mom starom printeru izgubljen. Izrezao sam crno-bijelu fotografiju i zalijepio je ispod opisa sna, kao ilustraciju. Za ove prilike koristim škrobno ljepilo, karbofix, u plavoj plastičnoj posudi, s plastičnom lopaticom kojom nanesem bijeli trag po rubovima fotografije i pričvrstim je za stranicu u teki. Miris škrobnog ljepila je jak, podsjeća me na djetinjstvo.
Elena želi ostati u sobi
Povukao sam se u radnu sobu. Čitam. Pišem. Ali, svejedno, često razgovaram s prijateljima, s kojima sam vrijeme ranije provodio u kafanama i na zajedničkim skupovima. Između mene i svijeta, intenzivni je elektronički šum. Knjige čitam na kompjuteru, telefon je moj priključak na ljude. U početku nisam obraćao pažnju na to, ali ovih dana, dok razgovaramo, osjećam se kao da im se obraćam sa svemirske stanice, iz svog bezvazdušnog prostora u koji polako tonem zbog napada skore melankolije, kao da im se obraćam s druge strane, ili kao glas iz sna. Mi jedni drugima dolazimo iz svojih snova, danas sam to pomislio, jer mi se javio važan drug, Sefke, koji mi na kraju našeg razgovora kaže:
„Htio sam ti nešto ispričati. Znaš, sinoć sam sanjao zanimljiv san. U Beogradu sam, ušao sam u zgradu. I prolazim pored nekih vrata, a unutra je neka žurka. I pjeva djevojka. Pjesma prelijepa. I želio bih ući da je slušam. U prizemlju zgrade je neki market, uzeću flašu vina i pojaviti se na tim vratima. A onda mislim, to je neki mlad svijet, a ja već u godinama na njihovim vratima, mislit će djeca da sam inspektor politički. I odustanem, ali me takva tuga uhvati zbog te nemogućnosti, zbog uskraćenosti da vidim djevojku kako pjeva. I tu se probudim. I kad sam se probudio, u tom polusnu zapišem refren pjesme koju je pjevala. I nastavim spavati. Ujutro se sjetim da sam nešto zapisao, u telefonu nađem taj refren, koji ide ovako
Elena bi
Elena bi
Elena bi ostala u sobi.
Tako ide taj refren, ona ga je prekrasno pjevala, i cijeli san mi se još jednom oživio. I pomislim, moram ga ispričati tebi, ti ćeš ga razumjeti.“
Šta si sanjao?
Nenad mi danas prenosi svoje iskustvo sa snovima, govori o sistematskom vođenju dnevnika, a onda je teka s tekstovima, fotografijama i isječcima iz novina koji podsjećaju na prizore iz njegovih snova, iščezla, nestala, kao i većina drugi napisanih stvari iz njegove prošlosti, ali gubitak bilježnice on doživljava kao stvarni gubitak:
„Postojala je ta kolaboracija između moje supruge Nene i mene, kao posljedica ritma našeg noćnog života. Jer ja sam se morao dizati ujutro da idem na posao. Ona je dnevnog rada izvan kuće bila oslobođena. Onda bi vrlo često lijegali u krevet, ja bi zaspao, a ona bi čitala i s vremena na vrijeme bi me pogledala i kad bi vidjela da mi se pomjeraju jabučice ispod zatvorenih kapaka, znala je da sam u REM fazi, sačekala minut, dva kad bi treperenje mojih očnih jabučica stalo, probudila bi me i rekla:
‘Šta si sanjao?’
Ja bih onda detaljno opisao svoj san.
E, sad, jednom prilikom se dogodilo da smo od mog kuma, reditelja Harisa Pašovića dobili tekst drame na kojoj je tada radio. Zamolio je da pročitamo i damo svoj sud. Nena je legla u krevet da čita, a ja sam zaspao. Onda me u jednom trenutku probudila, jer je vidjela da sam prošao REM fazu i rekla:
‘Šta si sanjao?’
I ja joj opišem san, zapravo tu dramu koju ona čita, a da je nisam vidio uopšte. Zapravo ne cijelu dramu, nego opišem ključnu scenu koju je ona u tom trenutku čitala. I ona mi je dala da pogledam. To nam je oboma bio zaprepašćujući događaj, a ono što je za mene bitno da kažem, s nekog analitičkog stanovišta, da sam u snu imao elemente koji u tekstu ne postoje. Naime, radnja u drami se događa u nekoj kući u kojoj je umro čovjek. Mislim da je u pitanju jevrejska porodica. U drami se opisuje dolazak ljudi na žalovanje. To je dvorište ograđeno zidom ispred same kuće, i oni ulaze kroz kapiju, neko ih dočekuje i tu kreću razgovori, pozdravljanja, grljenje. U drami to ne postoji, ali u mome snu svako ko uđe domaćinu, koji ga je dočekao, da novčić. To je jevrejska sahrana u kojoj sličnog rituala nema, ima ih kod Grka, novčići koji se stavljaju na kapke preminulog. Tako je u mome snu, ali toga u drami, velim, nema. Čak sam i vidio taj novčić. Ali nisam mogao da rekonstruiram što je na njegovom reljefu bilo i kojeg je porijekla.
U to vrijeme redovito sam bilježio snove. Pisao sam dnevnik; tri, četiri godine bilježio snove. Jako mi je žao što taj dnevnik više nemam, jer je nestao, a bio je ogroman, to je bila najveća teka koju sam našao u maloprodaji, imala je 500 stranica A4 formata, ispisao sam je do kraja.
Zapisao sam u dnevnik i jedan san u kojem sam u društvu poznatih osoba, u šetnji cestom uz morsku obalu. Iza jedne okuke ugledam tunel na putu, prolaz kroz koji trebamo proći. I mi prođemo kroz taj tunel. Međutim s druge strane tunela, gdje očekuješ da se taj put nastavlja, nema više ničega, samo hridina s morem 20 metara ispod. Znači, nema staze. Može se krenuti na lijevu stranu, po kamenju od kojeg je hridina sastavljena. Oprezno koračaš i držiš se za liticu iza sebe, paziš gdje ćeš da spustiš stopalo i tako napreduješ. Možda je taj put, ta nepostojeća staza negdje vodila, ali u snu se nisam zaputio njome.
Prođu godine. Dvije, tri, četiri godine. Ja se nalazim u Španiji u gradu Torremolinos i idem s prijateljima. Ovo sada nije san, već stvarni događaj. Tu je šuma u kojoj je neki ludi skulptor posijao svoje potpuno nadnaravne skulpture. Nadrealne. Gledam u njih i tu mi se otvorilo jedno osjećanje nerealnosti i pomjerenosti svakodnevice. Te su skulpture razbacane između drveća, ne očekuješ ih na tom mjestu. Ispred nas se pojavljuje zavoj iz davnog sna, i prije nego što smo ga prošli, kažem:
‘Na kraju ovog zavoja, ispred nas je tunel!’
I stvarno uskoro smo stigli pred tunel. I u tom trenutku ja sam doslovno imao out of body experience. Više nisam govorio, zaputio sam se kroz taj tunel i došao do njegovog kraja iza kojeg više ničega nije bilo. Ali sam vidio da se može sa strane ići tom liticom. Ako si jako pažljiv. I ja sam krenuo birajući kamen na koji ću spustiti stopalo, jer je ta zamišljena staza zavijala ispred na nekih tridesetak metara udaljenosti. I ja sam krenuo liticom, prošao nekih sedam, osam metara, a onda je stala vriska cura iz moga društva koje su ostale iza mene: Ubićeš se, pašćeš, stradaćeš! Stanem na pola puta i vratim se. E recimo, ja sam taj zapis sa crtežom tunela i par fotografija koje sam našao iskoristio kao jedan od rijetkih slučajeva u kojem se stvarni događaj spaja sa snom. Znam da u tom fenomenu déjà vua nešto ima. Može se to protumačiti koincidencijom, ali ja imam zapis koji je dovoljno detaljan da bih mogao bez ikakve bojazni ukloniti pretpostavku da sam ja na osnovu postojećeg iskustva u Španiji rekonstruirao, odnosno preuredio nešto upamćeno kao san. To je bio ponovljeni događaj koji mi se zaista zbio i u kojem se prizor iz sna sklopio sa događajem iz realnosti.
Ali me proganja to da nisam prošao taj kameni put i otkrio šta je iza. U isto vrijeme pokušavam to razumjeti na drugi način: da sam prošao tu nepostojeću stazu ovaj razgovor ne bi vodili i ništa od stvari koji bi se u mom životu kasnije desile ja ne bih mogao povezati sa mojim dolaskom na drugu stranu. A činjenica da nisam išao do kraja ima toliki simbolički potencijal u cijelom tom događaju, tako da on postaje nekom ključnom šifrom, za čijim odgonetanjem ja tragam.“
Harry Dean Stanton
Meni omiljen među američkim glumcima, za Esquire u intervju naslovljenom Harry Dean Stanton: Šta sam naučio?, između ostalog kaže:
“Imam 87 godina… Jedem samo da bih mogao pušiti i preživjeti. Jedini strah koji imam je koliko dugo će svijest ostati nakon što moje tijelo nestane. Samo se nadam da nema ničega. Kao što je bilo prije mog rođenja. Nisam baš za religije, sve su one makrokozmosi ega. Kad je čovjek počeo misliti da je zasebna osoba s odvojenom dušom, to je stvorilo nasilnu situaciju.
Praznina, koncept ništavila, zastrašuje većinu ljudi na planetu. I sam dobivam napade tjeskobe. Imam strah od te praznine. Moraš naučiti umrijeti prije nego što umreš. Odustaješ, prepuštaš se praznini, ništavilu. Je li još netko koga ste intervjuirali iznio ove stvari?
(pauza, zvoni telefon)
Čekaj, moram preuzeti ovaj poziv…
(razgovara)
Hej, brate. To je sjajno, čovječe. Da, intervjuiran sam… Ne razgovaramo ni o čemu. Trenutno sam novinara dobro umočio u ništa. Prestao je postavljati pitanja.”
Na fotografiji, koju mi je danas poslao Dženat Dreković, groblje je u kojem, na travnjaku leži par, razgovaraju, a u prvom planu je telefonska govornica. Slušalica za razgovor s Bogom. Ili zbog ljubavnih poziva za susret na mezarju?
Povratak kući
Kad je umrla Sanjina mama, Lila, smotuljak papira s njenim smrtovnicama sam nosio po gradu i lijepio na mjestima za to namijenjenim. Osjetio sam poseban sentiment kad sam došao pred džamiju na Vrbanjuši, u Starome gradu, mjestu njenog djetinjstva, na kojem se ona, upravo na trgu ispred džamije igrala školica. Koliko je vremena prošlo od tada, do ovog dana u kojem stojim ispred table na ulasku u džamiju?
To je mala tabla koja ne računa s velikim brojem umrlih u komšiluku. Na njoj nema prostora, jer je cijela površina ispunjena novim smrtovnicama koje se zelene na ploči od pluta. Gdje da stavim papir na kojem je njeno ime, a da na taj način ne poništim neku drugu osobu, koja će ostati ispod nje?
Razgovaram s domarom džamije, on kaže – potražit će selotejp, pa ćemo je nalijepiti do table. Vratio se praznih ruku, nema selotejpa. Razgovaramo tiho i prijateljski. „Samo pod sjenom smrti može se razgovarati s pažnjom i razumijevanjem“, kaže Sándor Márai. Smrt nam određuje mjeru našeg razumijevanja drugih.
I ništa. U ruci mi je vjetar lomio Lilinu smrtovnicu. Vratio sam je u djetinjstvo. Vratio sam je kući. Ali za nju ovdje više nije bilo mjesta.
Tabla s koje su sve čitulje poskidane, a ostale su stotine zahrđalih rajsengli. Takva je priroda prošlosti. Nova smrt potiskuje drugu. Mi se često fotografiramo u ovo vrijeme pametnih telefona. I nikad ne pomislimo da bi upravo snimljena fotografija mogla završiti na našoj osmrtnici.
Igra oca i sina
Na Jahorini. Davno je to bilo. Moj sin je bio mali. U podnevnoj šetnji smo ušli u stado sa snježnobijelim runima janjadi. Spustio sam ga, držao za nježna ramena, i puštao da ga u prolazu janjad dodiruju runom po licu. Žmirio je nasmijan, kao da svemir oko njega prede.