O romanu Lavanda, petrolej Almira Imširevića (Buybook, Sarajevo, 2025.), dobitniku nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore za 2025. godinu.
Roman Lavanda, petrolej Almira Imširevića pripovijest je o odrastanju, sjećanju na prošlost, razornoj moći rata. Njegova se struktura temelji na fragmentima koji, povezani asocijativnim vezama, postupno grade cjelinu čiji se smisao u potpunosti razotkriva tek u završnici. Naizgled obični događaji iz života protagonista Ibrahima postaju dijelom šire priče o ratnim strahotama, tankoj liniji između života i smrti, sjećanja i zaborava, želje da se sačuva literarizirana uspomena na ono što je bilo.
Roman je podijeljen u tri cjeline koje prate različite etape Ibrahimova života, od rođenja 1954. godine do krvavog raspleta devedesetih godina prošlog stoljeća.
Prva cjelina donosi fragmente sjećanja na djetinjstvo i svakodnevicu obitelji trgovca muškim odijelima i frizerke Indire. Otac je prikazan kao tipična patrijarhalna figura, nevjerni suprug. Sa sinom dijeli sudbinu i ime. Ono je, reklo bi se, znak istosti. Razliku između njih jedina uočava majka. Sinovljev joj nomen zvuči poetično, poput šuma vjetra. Muževljev je podsjeća na vojničku zapovijed za paljbu. Majka je opisana kao trpeća i postojana žena. Ona je junakinja koja „raštimanu“ obitelj drži na okupu.
Karakterološka opreka između literarnih osobnosti Ibrahimovih roditelja svoj analoški ekvivalent ima u naslovu romana. Lavanda je metafora majčine dobrote i smirujuće naravi: eterična je, mirisna i ljekovita. Petrolej, zapaljiv i potencijalno razoran, u simboličkom smislu više odgovara očevu karakteru. Kontrast između dvaju pojmova može se, u metaforičkom smislu, protegnuti i na zbivanja u romanu. Na njegovu početku pratimo opis mirnog života u bivšoj Jugoslaviji, koji se može usporediti s lavandom kao metaforom i znamenom, dok kasnije dolaze prizori ratne kataklizme, koji nedvosmisleno prizivaju motiv zapaljivosti petroleja.
Osim ovoga, valja upozoriti na još jedan, u biti najvažniji ključ za razumijevanje naslovne sintagme. U jednom dijelu romana pripovjedač podsjeća na to da se od lavande i petroleja u prošlosti načinjavala smjesa za izradu fotografija. U odrasloj fazi života junak priče i sam se bavi izradom fotografija. Istodobno, kao pripovjedač, stvara literarne nizove „slika“ kojima (kao što se to čini u fotografskom zanatu) „hvata“ trenutke u vremenu i re/konstruira svijet koji polagano nestaje. Vizualni prikaz na koricama knjige također pokazuje inspirativnost fotografskog medija. Autor se njime obilato služi dok poetski strukturira vlastiti rukopis. Prozne cjeline fragmentira na manje sekvence koje mogu funkcionirati samostalno, poput fotografija nanizanih u zamišljeni literarni album. Pozitiv i negativ koji se otkrivaju u pozadini artikulacije takvih „slika od riječi“ mjestimice poprimaju doslovne konotacije. Oni reprezentiraju dvojnost prikazanog svijeta, razliku između onog što je u njemu bilo dobro i onoga što se kasnije pretvorilo u mračni otisak grube ratne stvarnosti, prikazane u drami jedne obitelji.
Ibrahimova je obitelj opisana kao posve obična. Djetinjstvo mu obilježavaju mali obiteljski i religijski rituali. U pripovjednom nizu otkrivamo nostalgične zapise o društvenoj zbilji, očevu nevjerstvu i stalnom referiranju na Freuda, potom seksualnom sazrijevanju te odnosu mladog Ibrahima prema liku podstanarke Merime. U kasnijim fazama pratimo njegov ulazak u svijet zlatarskog zanata, vjenčanje sa Zakirom i odlazak na more. Čitamo potom zapise o smrti koja je obilježila sjećanje na bračno putovanje, kao i epizodu u kojoj glavni lik postaje svjesniji različitosti vlastitog identiteta u svijetu i kolektivitetu koji, unatoč pripadnosti istoj bivšoj državi, doživljava stranim. Sve su epizode pomno odabrane i dobro narativno strukturirane. Nižući ih pisac stvara mozaik kronološki obuhvatne pripovjedne cjeline.
Asocijativno povezivanje motiva i poglavlja pojačava poetski potencijal teksta. Zahvaljujući njemu, glavna tematska os romana prestaje biti samo literarni mimezis, odnosno odraz nekadašnjeg života. Rukopis dobiva dublje konotacije, postajući zapis o potrazi za izgubljenim vremenom i pokušaju shvaćanja smisla života i smrti, erosa i tanatosa.
U drugoj cjelini romana ispripovijedan je Ibrahimov život u odrasloj dobi. U toj je fazi priče manje dječačke naivnosti, ali i dalje snažnom ostaje nostalgična nota koja je glavno obilježje naratorove točke motrenja. Pripovijeda se o njegovu ulasku u brak i zasnivanju obitelji. Nadovezujući se na vedra, gdjekad i humorna sjećanja iz razdoblja djetinjstva, čitatelj očekuje razvoj priče u istom ugođaju. Prvi je dojam da se lagodna i neopterećujuća atmosfera nastavlja. No sjetnu vedrinu pripovjedne nostalgije uskoro zasjenjuje jedan događaj koji za glavnog protagonista priče nije od osobite važnosti, ali je indikativan za razvoj šire priče: smrt barbe Josipa. Ona se, poput kakve zlokobne sjene, nadvija nad sudbinom tek vjenčanog para. Kasnije će postati jasno da je ta, naoko usputna, epizoda imala funkciju prolepse, simboličkog nagovještaja tragičnih događaja o kojima će čitatelj saznati na samom kraju romana. Odnos prema smrti u tom se dijelu priče ne prikazuje dramatično i fatalistički. O njoj se kazuje bez patetike, preko opisa suptilnih detalja i gesta. Među njima se, kao amblematične, izdvajaju reakcije djevojčice Ade. Smrt se, promatrana iz njezine vizure, pokazuje kao nešto što je istodobno svakodnevno i nepojmljivo, prisutno u životu, ali nesvodivo na uobičajene predodžbe o njemu. U nastavku romana ta će se percepcija izmijeniti.
Važno mjesto u ovoj cjelini, kao i u romanu općenito, zauzimaju Ibrahimove opservacije o Benvenutu Celliniju, znamenitom renesansnom majstoru. Njegovo umijeće da od predmeta svakodnevne uporabe načini prvoklasni umjetnički artefakt, kao i činjenica da je i sam pisao autobiografske zapise, stalna su piščeva preokupacija.
Cellinijevo stvaralaštvo inspirativno mu je u onim aspektima u kojima sugerira da umjetnik, ovaj put ne nužno zlatar i ne nužno Cellini, „pozlaćuje“ predmete svakodnevne uporabe, oplemenjujući ih izvanrednom ljepotom i skladom. U izvedbi umjetnika takvog profila čak i obična soljenka, čitamo u romanu, može postati vrhunsko umjetničko ostvarenje, oplemenjeno duhom nekih viših, umjetničkih sfera. Magija takvog stvaralačkog čina navodi i Ibrahima, običnog zlatarskog šegrta na pomisao da bi takav predmet mogao zamisliti kao nadgrobni ukras, znamen ljepote koja svojom vrijednošću daje „pozlatu“ čak i smrti.
Cellinijev se zanat pokazuje inspirativnim i za Imširevićev pripovjedni postupak u kojemu on, kao umješan pisac, od malih, naizgled sporednih pojedinosti oblikuje značenjski potentnu i umjetnički dojmljivu cjelinu.
Predmeti i teme u romanu, kako je razvidno, nisu birani nasumično kao puki rekviziti koji će tek popuniti životnu scenu. U tekst su umetani kao simboli čija će se dubinska značenja postupno razotkriti u suodnosu s drugim znakovljem i događajima. U tom se kontekstu može tumačiti i motiv zlatnika Maka Dizdara, kojim majstor Ramo daruje Ibrahimova novorođenog sina Nermina. Njime se, u simboličkom smislu, naznačuje da će život običnog dječaka postati neobično podatna građa za priču o smrti s nizom upečatljivih poetičkih detalja (upravo onakvih kakvi se nalaze u zapisima na stećcima koje je znameniti pjesnik s velikom istraživačkom i literarnom posvećenošću oživljavao u svojoj poeziji).
U odnosu Ibrahima i njegova sina Nermina, osim ljubavi i žala, pojavljuju se određene generacijske i svjetonazorske razlike. Otac/pripovjedač ne razumije sinovljevu zaslijepljenost iluzijama njegove generacije. Prikazuje ga kao premladog, neiskusnog, „zelenog“. Nerminove predodžbe o identitetu „nevidljivih muslimana“, o udaljenom prekooceanskom svijetu u koji odlazi njegova djevojka Emina, kao i mladićeva promišljanja o vlastitom identitetu u očevoj percepciji rezoniraju na drugačiji, zreliji način.
Kako roman odmiče pitanja iz identitetskog spektra sve su češće tema. Društvene i političke promjene, kao i zapleti koje one proizvode u životima običnih, malih ljudi, prestaju biti tek obična pozadinska kulisa. Pokazuju se presudnima za sudbine glavnih likova.
Treći dio romana posvećen je Nerminovoj kratkoj životnoj priči. On se nadaje kao ključ za razumijevanje ove nostalgično bolne proze. Pojedine epizode iz ranijih dijelova romana (seksualno sazrijevanje, iskustvo služenja vojnog roka u JNA, izrada fotografija u kućnim uvjetima, asocijacije na ime i borbe Muhameda Alija, pitanje može li se more zvati vodom i slično) sada dobivaju nove značenjske dimenzije.
U završnom se dijelu rukopisa mijenja i pripovjedni glas. Priču sada posreduje duh oca/pripovjedača. Na tankoj granici života i smrti on zapisuje svjedočanstvo o tragičnoj smrti sina, bilježeći „usput“ čak i informaciju o vlastitu nestajanju. Zapis je težak, duboko osoban, škrt i lišen patetike. U njemu se progovara o kraju obitelji, mladenačkim zabludama i iluzijama te o umjetnosti kao utočištu.
Od sina Nermina, od njegova tijela, kako čitamo na kraju romana, ostala je samo jedna kost. Otac/pripovjedač pronađen je tristotinjak metara dalje.
Tragični rasplet razotkriva razmjere nečovječnosti i težinu ratnog nasilja. Gubitak ljudskih života postao je metaforom nestanka čitava jednog svijeta o kojemu se pripovijedalo u predratnim dijelovima romana. Nestali su ljudi, svakodnevni rituali, odnosi i predmeti koji su tim životima davali jedinstvenost. Ipak, roman ne završava potpunim poništenjem nade. Olovka i mladićeva kost ostaju kao materijalni tragovi života. Jedna čuva mogućnost zapisivanja književnog svjedočanstva, druga svjedoči o nepobitnosti postojanja.
***
U romanu Lavanda, petrolej Imširević je izgradio dojmljivu priču o životu, smrti i malim ljudima u vihoru velikih povijesnih drama. Njegova se pripovjedna vještina očituje u povezivanju naizgled nevažnih detalja koji tek u završnici otkrivaju punu značenjsku snagu. Između lavande i petroleja, nježnosti i razaranja, života i smrti, fotografije i riječi ostaje prostor u kojemu prošlost može biti sačuvana, a iskustvo ratnog uništenja pretvoreno u opomenu.
U moru života koje ima snagu potopne vode (da metaforički sažmemo zbivanja iz nekoliko epizoda romana) mladi se Nerminov život ugasio da bi potom, u listovima Imširevićeva rukopisa nanovo oživio, zazelenio ljepotom jedne upečatljive literarne pozlate. Ona je načinjena od „sto hiljada riječi“ kojima se sjećanja i lijepa i bolna, ustrajno otimaju zaboravu.