Fasujem svakodnevni degenek od zidova. Četiri zida, četiri prestrašna šamara. Spleen me oduvao, bacio na pepeo tišine. Idiot u krastama pored mene kopa nos. Da je bar muha na zidu, bio bi sretan. Vrat je u znoju, salto mortale od ništavila.
Nemate pojma kako je lijepo ružno. Važne stvari nogama šutam. Gledam se u ogledalo, sebi sam nepoznat. Pred očima vidim prizore koji nisu zemaljski. Besplatna predstava o teatru strave i užasa. Svaki prokleti dan, opasan ponor pored nogu. Gotovo sam rezistentan na strah.
U neobaveznoj priči spočitana mi je mozoginija. Šta da kažem? Divim se ženama, pogotovo ženama sa karakterom. Za potomstvo, ljubav, idu frontalno na bajonet, sijač smrti, ne jebu minsko polje. Žene sam gotovo idealizovao. Neka nama jadnim spodobama kraljica univerzuma. Pitam Ljupku: “Kako ovo zvuči?” Kaže: “Malo je patetično.” Odgovaram: “Ne moram uvijek biti genijalan.” Pokušavam biti filozofom. Ne ide. To je tako dobro.
Obrijao sam glavu. Usisivačem usisao tepih. Napunio mobilni. Provjerio je li mi džep šupalj. Zapucao preko praga. Krenuo u novi rutinski poraz. Sjetio sam se rečenice Guy de Maupassanta: “Svjetina nasrče na smrt.” Imam opciju da se viljuškom izranjavam ili da se napijem ko svinja. Biram cugu, ljepšu i pikantniju varijantu.
Plaža i more su mi fuj. Samo kafančuga na rivi dolazi u obzir, bez kupaćih gaća. Takav sam skaredan, naopak, sav naheren. Sve sam dao da bih dobio ništa.
Bildam biceps pisaćim strojem. Radim vježbe za atlas velikim bocama mineralne vode. Vintam boce ko baterflaj plivač. Jebe me trbušina. Nisam neka faca, volim svoju zicagu ko suho zlato. Da li u svom pisanju tušim maglu? Postoje ljudi koji pokušavaju da me uvjere da sam loš pisac. Da ne znam staviti tačku na rečenicu. Da sam fula koju fanovi sline po vratu na ulici. Naprosto nisam u toku situacije. Ne mogu da skontam šta se dešava i za to me zaboli. Brutalan sam i suptilan, malčice nepredvidiv. More je ko ulje, stojim na komandnom mostu, hvata me strah od oluje. Opasnost obožavam. Sasvim sam druga osoba, bez danger opcije sam hrakotina na asfaltu. Pičim ekvilibrij.
Sjedim nag, pišem, divim se sebi budali. Nisam uopšte pametan kao što fanovi misle. Preferiram abnormalne stvari. Nije mi problem puding pobiberiti. Samo treba da me založe u fabriku žice. Horor pred suicid.
Budim se. Gdje sam?