Arthuru Rubinsteinu kao studentu konzervatorija desila se strašna “nezgoda”. Popeo se na stolicu s užetom oko vrata, uže je puklo, veliki pijanista opalio je dupetom o patos. Doživio je duboku starost. Godine poslije adolescencije su opako kritične i opasne naročito za osobe koje se traže u sferi duhovnosti. Fenomenalan bi se desio performans da u kafani sjedim obnažen do pojasa s puknutim užetom oko vrata umjesto kravate.
U svom književnom opusu očitovao sam se kao propovjednik mraka i ništavila. Od svjetla bježim, sklanjam se u tmušu crnju od katrana. Moje knjige su moja djeca, ne plaćam alimentaciju.
U tijeku je Buybookov festival knjige Bookstan. Sjedim na stepenicama pred ulazom knjižare, Hare, šef prodaje, moli me da malo skupim noge, smetam fanovima knjige da uđu u knjižaru. Rekoh: “Hare, najbolje da opališ ćizu sprejom kojim fudbalske sudije obilježavaju mjesto za slobodan udarac.” Grebem se za bonove, pokušavam uposlenicu da ispalim za pivo. Ljudi me pozdravljaju, klimam glavom, očigledno da nemam veze s mozgom. OK, sve je u najboljem neredu.
Bijela košulja i tvrda kita nikada neće izaći iz mode. Nisam frivolan, govorim suštu istinu. Ne pričam o Boleku i Loleku, pričam o esencijalnim stvarima svakodnevnice. Subjektivno sam objektivan. Napišem tekst, vršim provjeru, briferom dotaknem papir, brifer zasvijetli, pouzdano znam da je tekst uspio.
U vrijeme objavljivanja moje prve knjige, odvaljen psihofarmacima gadno sam se zacopao u studenticu književnosti. Isijavala je opasno ludilo, jebavala me rigidnom sumanutošću. Nije joj prijalo što sam poeta, šljaker u fabrici, istresala se na moju dijagnozu. Obeznanjen od ljubavi, uživao sam da je gledam, držim za ruku. U njenoj sobi, klizio sam na njoj, žestoko je smorio, doživio strašan blam. Bio sam najveći šupak na planeti. Moja ljubav se ispalila u maglu, ostao sam sam, sličan spaljenom drvetu u pustoši. Roletne u sobi godinu dana bile su navučene, na ružan način umro sam u sebi. Bio sam živi leš. Sve njene poklone i fotke bacio sam u kontejner, desio se fertig sa čuvstvima.
Zavjese se nišu na vjetru, osluškujem šuštanje lišća na drveću. Dobro sam. Sjedim za stolom, odbijam dimove, jebem sebi mater što sam živ.
Nani su uvalili joint, nana je ispušila gudru, izustila: “Ja plahe cigare, sva lebdim.” Sabahudin, zornjak me probudio. Dobro sam.