Uzeo sam na veresiju svoje knjige, sjedim na stepenicama knjižare Buybook, u poziciji zadnjeg klošara, buba me osjećaj da prosim, prodajem fejk Ray-Ban naočale i lotos ubruse. Kriziram za cigarete, osušeno govno kengura umotao bih u rizlu, sa strašću ispušio. Uposlenica knjižare časti me kafom, sjedim satima, zjale prodajem. Pušim abnormalno, osjećam bol u palcu od kresanja upaljača. Dosada mi mozak razvukla, razvukla žešće nego harmonikaš harmoniku na ciganskoj svadbi.
Od aprila u kući je muha, gotivim je više od šnaucera i angorske mačke. Volim je vidjeti na zidu, lusteru, uživam kada sleti na kuhinjski sto. Ne bih je dao za suho zlato.
Stojim sat vremena pored prozora, samo je šugava mačka pretrčala ulicu, čisti spektakl. U ponoć su pucali gromovi, munje su obasjavale kuhinju, ustao sam, zapalio cigaretu, zgotovio nescafe.
Nisam Sandokan, nisam ni slina, pogotovo nisam Cyborg. Konflikti mi nisu u vizuri, ne prati me tajna murija, samo moja sjena na užarenom asfaltu. Domicilnim kokama predstavljam se kao Selim, za Ramazan čekam da me pozovu na iftar. Na Bookstanu hajrovao sam gutu bonova, ubijao se pizzama, viljušku i nož nisam puštao iz ruku. Ljepotice iz regiona cvrkutale su o knjigama, htio sam otići u trgovinu vatu da kupim, strpam vatu u uši da ne slušan sranje od priče.
Penzija je definitivno najbolja dijeta za mršavljenje. U hodu, u dokolici brojim šahtove, u Latinluku gledam kipove na krovovima zdanja, heraldiku na zidovima.
Nema me u ljubavi, nema me u mržnji. Ako me tražite, naći će te me na kauču krmeljavog, poderanih čarapa, nateklog lica od prekomjernog spavanja.
U ranoj mladosti ložio sam se da pilotiram poštanskim avionom u Andima. Interesovale su me drevne civilizacije Inka, Maja i Asteka. Vrlo respektujem hispanoameričku književnost, čitava plejada sjajnih pisaca i pjesnika. Dojmio me Ernesto Cardenal, Neruda mi nije bio ubjedljiv, mlak, gotovo smarajuće dosadan. Jedina njegova knjiga koja mi je sjela je memoarsko štivo “Priznajem da sam živio”. Pikanterija, solidna za plaže.
Prije mjesec dana ušao sam u prijatnu, gotovo intimnu konverzaciju sa švorom, karmelićankom. Figure je bila fine. Blijedo lice, odora, perfektni zubi na mene su ostavili fascinantan dojam.
Zagrizao sam udicu, da postoji mogućnost otišao bih na najjužniji otok Kornata, ponio pisaći stroj, paket papira, zatrpao bi se konzervama i kafom, napao roman o ljubavnoj romansi prokletog pjesnika, pjesnika mraka, pjesnika koji brutalno pjeva o zemaljskom paklu i magične časne sestre. Kontrapunkt me je zdrmao, moram pronaći ključ za posve novi horizont, irealan mračni kolorit da otvorim priču, atipično dijaboličnu. U tekstu romana bila bi aplicirana rečenica kidanja mesa zubima.
U duši stanuje mrak. Moje knjige su moj doktorat, jauk zagubljenog čovjeka. Ne volim vlastito ime, ime je uteg za vratom, matični broj na ličnoj karti dovodi me do ludila. U registru sam teških duševnih bolesnika, nema me u vojnoj evidenciji što mi jako prija i relaksira me.
Šutnja je najbolja poezija, koliko god bile blistave riječi nemaju magiju i savršenstvo šutnje. Sjena sam u prolazu kroz katakombu, smrt je kosmički fenomen, apsolutna sloboda, vječni san. Možda je moj đedo Božidar izvršio suicid u stotrećoj godini? To niko ne može znati. U sedam sati poslije većere legao je na spavanje, budio se u tri sata izjutra, u svitanje pio vruću rakiju, cijepao drva pored štale. Nikada nije popio kap mlijeka iz tetrapaka. Harizma.
Na sceni su ofanzivna dejstva političkog šljama, najcrnje političke mafije, klasični psihocid. Nazdravimo ludilu i užasu.
Maco, ti si alfa koka, ja sam tvoj Romeo. To je sve što imam da kažem.