foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Sindrom

Kvarcao sam se, izležavao na plažama od Sutomora do Pirana, ipak najbolja plaža na kojoj sam ležao je moj kauč. Tapetar ga je savršeno uradio, dvije stojanke sam se uvalio, nije mi žao. Moj lijepi kauč je bela lađa idealna za sovu. Lije pljusak, stari gusak nosi kišobran. Mati guli krompir za pire kaže da je dažd najbolji komunalac, najbolji čisti ulicu. Poslije podnevnog spavanja hodam po kuhinji, u nogama sam teži od ledolomca Lenjin. Najcrnji su jebači koji na kupanje idu u speedo gaćama s preznojenim mudima. Gaće moraju biti od behara bjelje, bez fleka odostraga. Vozim ludilo sumanuto, žešće od legendarnog Fittipaldija. Tako mi je dosadno, mozak mi se od dosade osipa.

Smetljar, ubogi jad, vulkanizer mogu mi društvo praviti u kafani. Filozofima, citatolozima je zabranjen pristup. Slast i strast mi je razgovor s prostitutkom. Ljepota žene mi je fuj, energija i ludilo su presudni, može se desiti u svakom trenutku da odlijepim.

Najdraži rekvizit, cigaretu držim među prstima, cigareta mi je važnija od TA peći. Elektroprivreda mi u hladnim danima mjesečno pošalje ljubavno pismo, račun za struju, od cifre me u šupku žigne.

Cijene tako skaču, skaču kao klokani, da mi se falus tako diže bio bih najveći jebač u regionu, žešći od Zvonimira Rogoza. Ne lajkam prezervative. Napadam sve živo i mrtvo golom kitom. Sve s kokama funkcioniše dok vodenjak ne pukne, poslije utovaraj ćumur u mahali, miješaj malter da dijete nahraniš, radi za frižider i čarape ljubavi s viklerima u kosi. Grozno, trip gori od odjela za intenzivnu njegu u ludnici. Preznojavam se od fena, prije spavanja od deset sati uvečer sjedim na klupi pored Miljacke, na odbačenu bocu od Spritea podsjećam.

Grko mi je u grlu, pomišljam da sam sebe protjeram iz ovog grada. Smisao me uništio, smisao me izjebao u zdrav mozak, išamarao me strah. Jaka, gorka kafa me vraća u život. Fasovao sam sindrom od mrtve radosti, lijepe riječi me kolju, krvarim, rivanol ne pomaže.

Dan je repriza slow motion dosadnog dana. Na licu je ožiljak od vriska, tražim vrata u mračnom hodniku željan i žedan svjetla. Riječi koje izgovaram gase se kao opušci cigarete. Sekunde i minute kroz imaginarni đevđir cure u prljavu mutnu vodu. Ceciliju krompirovu zlaticu držim u ispražnjenoj tegli za kornišone. Ceci je moj kućni ljubimac. Zvijer u sebi ni dugom devetkom ne mogu ubiti.

Dugo, predugo sam smrdio u ludari na suhom doku, ipak sada sam ko picino oko kakav sam grozan bio. Ulazim u haustor kod prijatelja, čovjek s velikim zulufima masturbira, s drugog sprata šepa bakica sa štapom. Odvratnog čovjeka za stolom u kafani puca Jahve kompleks, prije pitanja zna odgovor, ustajem sa stolice, gledam jesu li retro sandale u redu, plaćam konobaru, ne mogu da prodišem od krđe ljudskih govana. Jesam neznalica velikog formata, sebe počastim stihom i prdnem i legnem spavati do novog jutra i nove cirkuske predstave.

Konzervu graška bacio sam na šine pod tramvaj, oblizao usne jezikom. Damare mi jebe bušilica za beton. Đeram škripi, đeram škripi, ko je na bunaru? Ko je na bunaru?

Živ ti ja. Nisam slunto, jesam pjesnik. Riječ pjesnik ne podnosim. Na mojoj koži izaziva alergiju, u kontaktu sa nepoznatom ženom deklarišem se kao šef pogona za proizvodnju najlonskih kesa, slažem da sam maher za varenje rostfraja. U stanju sam slagati da sam pilot supersoničnog aviona, penzionisan zbog oslabljenog vida.

Mrzim teoriju, ironija je da teoriju moraš apsolvirati, potom je šutnuti u kanalizaciju. Opsjeda me ideja, gotovo bolestan poriv da jagnjeću slezenu zalijepim na fasadu zdanja Filozofskog fakulteta, dva puta sam bio u auli faksa osjetio sam da mi muda trnu od studi. Ne jebem felu vašljivih poeta, ne interesuje me klasifikacija zakucana, ovjerena suhim pečatom sa akademske razine. Ne vjerujem akademikusima, vjerujem stručnim ljudima, propalitetu, pravo koje mi niko ne može oduzeti. Živim u katakombi, mrak je konotacija na komfor i udobnost. Udario je povodan, u sandalama gazim kroz bujicu, žurim kući da saperem govna iz kanalizacije.

Povučen sam, tih, uvijek idem u kost, nemilosrdan sam prema sebi. Uho krmka nosim u džepu. Budali je život lijep, neka tako i ostane, neka traje u nedogled. Tužan sam. Nije to obična tuga. To je tuga bez lamenta. Kuda? Zašto? Kuda? Zašto? Kuda? Vidim jazavca. Dobro je. Važno je da nije čovjek, wonderful.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet