foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Vertigo

Fratello Dženat Dreković prije godinu dana zvao me na fotkanje za Nomad. Obilazili smo kote, suflirao sam da me uljepša, da mi lice uglanca. Pred zgradom s oguljenom fasadom stajala je velika betonska cijev, Dženki je predložio da se zavuče u cijev, ja da čučnem. Rekoh: “Dženki, ako ja čučnem momentalno ću se usrat.” Frend je držao aparat u ruci, izustio: “Ako se ti ne osjećaš dobro ni fotka ne može biti dobra.”

Ne znam guliti krompir, veliki krompir na kraju izađe veličine oraha. Legnu pare, frižider nakrcam teletinom, junetinom, faširanim mesom. Jesam poguzija što na koncu nije nikakvo zlo.

Dojam je da me žene sažalijevaju zbog ispisivanja versa, ništa čudno, pošteno i očekivano.

Presušio sam s cigaretama. Kasno je. Pijaca je zatvorena, kriziram, svilu od kukuruza bih zapalio, ovčiji brabonjak umotan u novinu.

Znam samo kako sijalica funkcioniše, totalno sam talašika za tehniku. Ne znam koji je fol u kvantnoj fizici. Edukovane profesore pitam šta je to kvantna fizika, svi redom odgovaraju da su karine za tu priču.

Vertigo me baca u lijevu stranu, desnu nikad u životu. Gluharim u kafani, zid u koji zurim jedini je moj prijatelj. Konobarica prilazi stolu, mijenja pepeljaru, obrecnuo sam se: “Mora se nešto promijeniti da bi sve ostalo isto.”

Dobrim ljudima se gasi display, ne vjerujem da imaju volje da doručkuju. Ubijeđen sam da se nad dobrim ljudima vrši genocid. Projekcija je crna da ne može biti crnja: svijetom će gamizati izopačeni, smrdljivi šuftovi. Nisam prorok iz Kremne, na koncu vidim da sam u priči sa osobama do kojih držim kompatibilan.

Ubogi čovjek prodaje odbačenu garderobu umrlih ljudi, potrefi se da naletim na markiran džemper, uvalim se petaka i razgulim. Uhljup svrati do pekare, pitu proždere.

Fizikaneri kopaju ulicu, gledam kako šljakaju, gledajući umorio sam se.

Nikad se nisam faćkao s drugaricama iz razreda. Sa šesnaest godina nisam imao pojma šta žene imaju među nogama.

Loše mi je, dobro se osjećam. Kako je to moguće? Za budale sve opcije su otvorene, od jutra do mraka sebi cijepam mozak, srušim se na kauč do novog jutra, nove zajebancije. Predraga Ljupka kuca ovaj tekst, ja sam ga toliko kupio da se rušim na stolici. Problem je kako stići do tramvajske stanice, do kuće. Bio sam i u gorim situacijama, ostao živ, na sreću ili nažalost. Pojma nemam.

Časni sude, priznajem da nisam kriv. Časni sude, odjebi!

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Pinokio
Rodić: Apatrid
Rodić: Bijeg

Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera