Poslije ručka otišao sam u klozet da šoram, u ogledalu sam na cvikerima vidio komade spanaća i packe žumanceta. Na kuhinjskom prozoru ležala je mačka, grijala se toplinom iz prostorije.
Poslije Drugog svjetskog rata pivo se dopremalo u kafane u drvenim bačvama na konjima. Ostatak piva s pjenom zvao se hanzul, prodavao se u pola cijene. Kroneri tankog džepa napadali su hanzul pivo, po priči dede za stolom pivo je bilo vrlo kvalitetno.
U književnom esnafu proglašen sam tehnološkim viškom. Pozicija suve grane na vjetru prezajebana je, na koncu mi prija. Ne želim pisce u svome društvu, ne želim da slušam monomanske priče, herpes mi izbaci na leđima.
U četvrtom razredu osnovne škole učiteljica Ljerka nas učenike vodila je na lutkarsku predstavu u Domu Vaso Pelagić. U koloni dva po dva došli smo pred dom kulture, stajali u parku, čekali početak predstave. Propalitet, smrad s Čengić Vile, famozni Jozo, odjeven u bundu od sintetike, od djece je otimao novac. Starci su nam dali po stoju za sendvič. U strahu izvrnuo sam džep, kvarnjak je uzeo novac, jezikom se oblizivao. Pored drveta u parku stajao je mladić markantnog izgleda. Rekao je povišenim glasom: “Stani!” Počeo je obračun. Jozo je fasovao strahovit kroše, puzao po prašini. Pet puta dizao se na noge, sjajan tip ga je obarao teškim udarcima. Posrćući, prljav od prašine, odteturao je iza ugla zgrade. Nikada u životu nisam bio očevidac bolje, efektnije mare. Jebo Đepeta. Meni je ovaj degenek bolje sjeo od hurmašice. Na djelu sam vidio Robina Hooda. Pokazao je kako treba ući u dijalog sa ološem. Uživao sam, u ekstazi od ljepote vratio se kući, napunio džepove klikerima, izašao da se sa škvadrom igram.
Svakodnevno derem dno, SEAL specijalac iz automatske puške s apsajla. Mučila me sraćka, izašao na ulicu, naletio na finu ženu. Pružila je malu ručicu, krvnički je stegao, zaustavio cirkulaciju. Jauknula je. Pitao sam je:”Šta ima još?” Tihim glasom izustila je da nisam normalan, da ćemo se možda vidjeti na kafi. Na tri koraka sam je zaboravio, u hodu kreirao tekst koji me smlavio.
U gimnaziji profesor Marko Vešović drvio je priču o pjesnicima romantizma, padao u trans, kompletna ekipa u razredu na koljenima je držala strip Alan Ford, do besvijesti šamarala strip do konca časa. Izjutra prije nastave šibali smo poker, na časove sam dolazio u starkama, poslije nastave, predveče sastali smo se kod Parkuše, grickali košpice, takmičili se ko će odvaliti veću glupost.
Političari, vitezovi pravde i istine, podsjećaju na kečere. Čisti lažnjak. Uvijek isti dribling koji nažalost pali. Klasično maroderstvo.
Kapetan sam bez matrikule. Pao je barometar, more je mirno kao ulje. Umoran od svijeta i sebe. Umoran sam. Sjeban. Ništa čudno. Čovjek sam u kavezu, nula na eksponent.
Kunjam u kafani, šest cigara gori u pepeljari. Večerat ću Jadro keks. OK, budalo. Vuče, jebem ti kahveni mlin. Dosta!