Radim apsurdan, uzaludan posao, bestrzajnim topom gađam, rušim artificijelni svijet. Kada vidiš smlatu na ulici, to sam ja. Niko od neupućenih ljudi ne bi mogao povjerovati da figuriram kao kultni pisac. Od dosade degenek sam fasovao.
Na podzidu dvadeset metara od kuće sjedi zamamna gospođa s koferom pred nogama. Šalje mi pusu, kaže da je iz Berlina, da se zove Carmen, rekoh: “Ide pivo.” Trebala mi je minuta da dođem s dvije limenke, vidim nigdje Švabice. Otvorio sam limenku, otpijao gutljaje, osjećao se ko govno. Došlo mi je da vrisnem od muke. Prah tišine lizao sam s ruku.
U mahali u konstelaciji polusvijeta nikada nisam izofirao da sam pisac, laureat, na koncu harizma. Facama je knedla u grlu, znam da mi se k. mogu napušiti.
U aščinici mi možeš podvaliti loš prokisao gulaš, taj se nije rodio ko mi može podvaliti treš stihove. Poslije iščitavanja Andrićevog Ex Ponta bio sam umoran, sjeban do daske. Po mom sudu stihovi nobelovca su smor, na momente odvratni. U prozi vjerovatno je zanatski savršen, poslije čitanja padam u tešku depresiju, smrači mi se pred očima. Ne vjerujem u instituciju Nobelove nagrade, suviše je lažnjaka, ublehe političkog aktivizma, sumnjive humanističke orijentacije. Sere mi se od leptir mašni, glamura, pompe, najcrnje prevare, prevare bez presedana. Moj literarni opus je respektabilan, država me tjera da miješam malter da bih preživio. No comment. Ko zna za što je to dobro? U fusnoti looser sam, ne treba vjerovati ni jednoj mojoj riječi. Na momente mogu biti vrlo nezgodan, neprijatan s izjavama zrelim za procesuiranje u kontekstu udara na ego i povrede časti. Preferiram skandal, haos i anarhiju. Spakujte me u ludnicu, vežite me kaiševima, problem je riješen. Govna na psihijatrijskom odjelu za mene su posve obična, normalna stvar. Slavite svoje pobjede, napuderišite debelo dupe i uživajte u blagodetima života.
Prošle sedmice starca je u kafanskoj bašti opalila hercika. Uposlenici hitne pomoći bezuspješno su vršili reanimaciju, konstatovana je smrt. Leš je prekriven folijom, ispod folije virile su modre noge. Nikome od gostiju nije se išlo kući, išle su narudžbe piva, pilo se i galamilo. Niko od gostiju nije ablendovao na leš. Gazda kafane je tihim glasom izustio da ekipa iz tužilaštva dolazi na uviđaj, da gosti moraju napustiti objekat. Totalni kuršlus. Razvučena je žuta traka, na stolovima su ostale neispijene boce piva.
Sjedio sam u Buybookovoj bašti, prodavao zjale, pojavio se frajer u poderanim vunenim čarapama s jointom u ustima. Rekao je da je došao iz Sahare, pošao da me zagrli, brutalno sam ga odgurnuo. Gledao me s ljigavim osmijehom na licu. Kafa mi je prisjela. Pri odlasku sam mu samo spustio da ne bi bilo loše da uštopa čarape.
Na Čengić Vili sreo sam komšiju Šehu, šupljirali smo. Šeha mi je rekao da u šupi drži dva šteneta: bugarskog lubeničara i koreanskog skretničara, traži mušteriju.
Ne volim društvo maljavog gospodina. Gotivim društvo cica-maca. To sam ja. Do smrti ću takav ostati. Tražim fino mjesto da predahnem, odmorim u ovom urušenom svijetu. Više volim da me gađaju hladnim pivom nego A bombom. Nemam plan, nemam viziju, imam milijardu sitnih dugova. Imam dojam da se prije početka desio kraj, brod škripi na valovima. Tupim nožem režem gauda sir, svi su poludjeli, dobitna kombinacija za totalnu zajebanciju. Zar može nešto bolje da se desi?