U toku četiri godine sarajevske opsade nastale su desetine demo bendova okupljenih na jednoj, ratnoj sceni. To je bio svojevrsan kulturološki i psihološki fenomen koji je privukao pažnju tadašnjih lokalnih i internacionalnih medija, pa i danas plijeni interesovanje, budi radoznalost i divljenje. Sama činjenica da je reportažna ekipa tadašnjeg globalnog medijskog giganta MTV-a bila u napadnutom gradu gdje je organizovala i zabilježila jedan od tih koncerata u emitovanom prilogu govori o njegovoj intrigantnosti. Desetine muzičara i entuzijasta su našli sigurno utočište u zajedničkom i spontanom valu koncerata, proba, studijskih sesija… pod nezamislivim uslovima, često balansirajući između vojne obaveze u rovovima oko grada i mračnog preživljavanja u višegodišnjoj opsadi bez hrane, struje i vode. Ispred njih su bile stotine mladih koji su u publici željno dočekivali ove nastupe i proživljavali katarzične i transcedentalne momente zajedno. Bilo je očigledno da je muzika više od terapije i sigurnog mjesta – bio je to vid otpora protiv smrti i agresije kojima su građani bili svakodnevno izloženi.
Sviralo se po podrumima, tavanima, sobama, ostavama, kuhinjama, kancelarijama, ordinacijama, učionicama… gdje god je bilo moguće (ili skoro nemoguće), pod svijećama, na agregatima (pazeći na napon i potrošnju dragocjene nafte), u poplavama, bez grijanja, u studeni, praznog želuca, često pod stresom saznanja o pogibiji ili ranjavanju nekog bliskog… u svim mogućim (ne)uslovima. Među mladima, muzika se religiozno doživljavala. Slušanje kaseta, ponekad ploča ili cd-ova, kad je bilo moguće, je bio sakralan čin, bilo da je u pitanju habanje bezbroj puta preslušane trake ili otkrivanje nekog novog izdanja koje je nerazjašnjenim putem našlo svoj put do te neobične tačke. Muzika, u raznim oblicima, je bila portal za bolji svijet.
Posvjedočiću, kao jedan od učesnika tog fenomena, kako je ozbiljnost pristupanja zadatku aranžiranja, komponovanja i vježbanja, bila apsurdno i neracionalno teška i beskompromisna. Muzičari su često tretirali probe kao pripremu za najvažniji nastup o kome ovisi sudbina svijeta, ne samo njihova, pa bi danas, nekome sa strane, sve ovo izgledalo pomalo i komično, s obzirom da se radilo ne samo o improvizaciji, već i o totalnoj neizvjesnosti koncerata organizovanih u podzemnim klubovima i prostorijama, na agregatima i u nepredvidivosti opšte sigurnosne situacije. Bombardovanje se dešavalo često i nenajavljeno, pa je tako svako napuštanje iole sigurnog prostora bio rizik. Međutim, mnogi entuzijasti su strasno odlazili u druge kvartove, rizikujući živote, mijenjali kolege iz drugih bendova koji nisu mogli biti prisutni, nosili instrumente i pojačala kilometrima, na leđima ili kakvim kolicima, pretrčavali snajperske aleje, prelazili sigurnosne blokade po cestama… samo da bi svirali.
Poređenje sa današnjom kulturom, naravno ne dolazi u obzir; zamisliti nešto slično u ovo doba, čini se nemogućim, niti mi je namjera tako nešto, jer nema nikakvu svrhu – vremena su sasvim druga. Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi je da u tim trenucima, pokušajima i nastojanjima, nije bilo trunke patetike. Nije bio očigledan interes bilo koje vrste, bila je samo vidljiva sirova i čista želja za muziciranjem i nastupom pred bilo kakvom publikom – potreba za stvaranjem i dijeljenjem. Bilo je očigledno da je to jedan duševni melem, lijek poput opijuma, koji donekle odagnava ratnu patnju, dostupan svakome, bez obzira na talent ili virtuoznost; bitna je bila samo želja.
Prošao sam desetine podruma u različitim dijelovima Sarajeva, svirao u najopskurnijim uslovima i jedan od njih je bio podrum nebodera kraj prve linije fronta sa Grbavicom, u ulici Darovalaca krvi, poprilično zloglasnoj. Odmah preko puta je bio hotel Bristol, kraj kojeg je bio most, tačka za razmjenu zarobljenika sa okupiranim susjednim naseljem. Iznad su vrebali tenkovi i minobacači, a snajperima sa Trebevića je ovo bila meta na dlanu. Sam život u toj zgradi od petnaestak spratova sam doživio boraveći kod prijatelja Borisa Božovića ljeta 1994., koji je bio domaćin pomenute prostorije. Sjedili smo u njegovoj sobi, koja je gledala na suprotnu stranu od fronta, na poprilično visokom spratu, slušali muziku, kad je bilo struje i izbjegavali boravak u drugim dijelovima stana zbog opasnosti. Imao je psa, njemačkog ovčara zvanog Don, velikog i živahnog. Boris, moj vršnjak, tada sedamnaestogodišnjak, nas je dočekivao uvijek sa vidnim entuzijazmom – svirka mu je bila ushićenje koje nije krio, iako sam nije svirao nijedan instrument.
Oko podrumske prostorije se brinuo i vodio je kao da je elitni klub, brinući se oko uređenja, izgleda i funkcionalnosti. Sigurnost je bila bitan faktor, oprema muzičarima nikad nije jeftina ili potrošna, a prostorije su oduvijek podložne krađama, tako da je sebi navukao ozbiljnu odgovornost brinući se o instrumentima, pojačalima i svemu što se nalazilo unutra. Pretvoriti podrumski prostor u tačku okupljanja desetine muzičkih skupina koji su činili velik dio gradske scene i držati je funkcionalnom je bio poziv koji je odabrao. Njih nekoliko vršnjaka iz komšiluka su sakupili opremu koju su imali, po zidovima okačili kartonska pakovanja od jaja da bi postigli bolju akustiku, od letvi su sagradili čak i malu binu. Sazivao je koga je znao, nudeći prostor i instrumente, stavljajući sebe kao zaštitnika neke realnosti koju smo gradili zajedno.
Taj svijet je bio naš imaginarij, svih nas koji smo te memljive sobe pretvarali u kreativne laboratorije, koncerte u najvažnije događaje, rijetke studijske sesije u misije… sve ono što nije imalo smisao, dobijalo ga je našim (naivnim) vjerovanjem da je svirka nešto više od muziciranja i da su pjesme koje smo pravili i sklapali dio po dio, zajedno sa lirikom o golom preživljavanju, velika djela koja mijenjaju svijet. Zaista smo to vjerovali. I za nas, one ga jesu mijenjale nabolje.
Mnogima je ovaj mikrokosmos postao centralni univerzum, sasvim spontano i bez pretenzije da predstavlja ili simbolizuje nešto više. Instrumenti i komadi opreme su kružili od ruke do ruke, palice i žice su se štedile na svaki mogući način, opne na bubnjevima su bile podebljane selotejpom, improvizovalo se kako se znalo (nekad su kante mijenjale bubnjeve, a nije bila rijetkost da su pojačala ili zvučnici kućne radinosti). Jedina stvar koja nije bila pod kontrolom i bez koje se nije moglo, je bila struja na koju se čekalo nekad danima.
Istovremeno, na lokalnoj radio stanici Zid, emitovana je emisija “No sleep till…” koja je pratila scenu demo bendova i dala priči novu dimenziju isprativši ovu pojavu top listom gdje se svake sedmice moglo čuti nekoliko novih imena i snimaka. U gradu je bio mali broj studija koji su bili funkcionalni, gdje se mogla snimiti pokoja pjesma, najviše u svrhu emitovanja u pomenutoj emisiji. Intervjuima se strasno pristupalo, opet se rizikovalo dolaskom u radijski prostor na donjim Ciglanama zaklonjenim vrećama sa pijeskom, da bi se snimci uručili za emitovanje ili da bi se snimio razgovor. Glasalo se putem rijetkih funkcionalnih telefonskih linija za nove prijedloge i tako se počelo graditi medijsko utočište za novonastalu scenu. Vrhunac ovog angažmana uredništvo radija Zid će ovjekovječiti organizacijom smotre bendova u koncertnoj sali Sloga januara 1995., pod imenom “Rock under the siege” koji će u ljeto iste godine biti objavljen kao izdanje na cd-u sa trinaest imena.
Ono što je bila razonoda, bijeg od stvarnosti, pretvorilo se u bunt, jasan i glasan krik protiv nepravde i opresije, koji su mnogi prepoznali i počeli cijeniti i njegovati, možda kasno i kratko, ali sigurno je da je ova pojava postala simbolom sarajevskog otpora pod opsadom i da se danas donekle gaji sjećanje na nju. Neočekivano i neplanirano rađanje muzičke scene tokom rata je nešto što je obilježilo istoriju grada i ostavilo pečat koji svakome ko ga otkrije ili ga se sjeti, stavlja pomalo ponosan osmijeh na lice, spoznaju o neobičnom i unikatnom vidu građanskog otpora prema agresiji.
Iako drug Boris više ne živi u gradu, povremeno obilazi podrumsku prostoriju na kojoj još uvijek stoje ista vrata čijih je bio ključar, iza kojih su nastajale mnoge pjesme u ratu. Još uvijek su vidljivi grafiti i natpisi po zidovima i plafonu koje su bendovi ostavili iza sebe, a mi se povremeno čujemo i razmjenjujemo ideje na njegovu inicijativu o pravljenju dokumentarnog filma o čudesnoj podrumskoj prostoriji nebodera u Darovalaca krvi broj 21.
Naslovnu fotografiju snimio je Massimo Sciacca u Vijećnici 1994. godine. Na fotografiji su članovi benda Lezi majmune: Edin Hrenovica, Sanjin Latifić i Nedim Zlatar. Nedostaje gitarista Dejan Dučić, nije dobio dozvolu za izlazak taj dan iz vojnog štaba.