Ne znam zašto su ideje služenja i pokornosti toliko popularne, pa se svako malo nađe neki ovlašćeni prorok da nam saopšti kakvu istinu pred kojom svi moramo pasti na kolena, pognuti glavu i provesti ostatak života u njenoj službi. I ta obaveza važi za sve, nema izgovora ni izuzetaka, niko ne sme da zabušava pred nužnošću, niti je dozvoljeno pred trenutno važećom svetinjom zevati, blesaviti se ili čačkati nos.
O tome je imao ponešto da prozbori Veliki Inkvizitor u „Braći Karamazovima“, zamerajući Hristu što nije podlegao đavolovom iskušenju i zavladao carstvom zemaljskim, već je ljudima ostavio dar slobode: „Nema neprekidnije i mučnije brige za čoveka nego, kad ostane slobodan, da što pre nađe onoga kome će se potčiniti. Ali čovek traži da se potčini onom što je već neosporno, toliko neosporno da se svi ljudi najednom slože da se tome svi potčine. Jer briga tih bednih stvorova ne sastoji se samo u tome da se pronađe ono čemu ću se ja ili neko drugi potčiniti, nego da se nađe nešto takvo da svi poveruju u to da se potčine, neizostavno svi zajedno. Eto, ta potreba za zajedničkim potčinjavanjem i jeste najglavnije mučenje svakoga čoveka lično, kao i celog čovečanstva od početka vekova“.
Prevariti egzistenciju
Što važi za sve, važi i za umetnike, pesnike, pisce i ostalu menažeriju, pošto su i oni deo tog ’svistva’, da se poslužim izrazom koji je skovao Fjodor Mihajlovič. Nekad je ta služba oficijelna, zvanično proklamovana i očigledna, poput sveopšteg robovanja umetnosti i svih drugih duhovnih disciplina hrišćanskoj dogmi u srednjem veku, kad je i filozofija bila sluškinja teologija. Nekad to nije tako očigledno, kao danas, ali će postati vidljivo i očevidno nekim budućim generacijama, svako vreme ima svoje dogme, a naše se pokorava tržištu i takozvanoj publici, uspehu, slavi, karijeri, novcu – u svim njihovim alotropskim modifikacijama.
Takva služba ničemu neminovno stvara preovlađujući utisak nestvarnosti i prividnosti; nešto lažno, krivotvoriteljsko i avetinjsko izbija iz većine onoga što nam se danas nudi kao vrhunska umetnost, pevanje i mišljenje. Sama stvar više nije bitna, već je važno samo da li prolazi, da li se prodaje, da li autoru pritežava solidan simbolički kapital. Novac i slava čak nisu ni jedino merilo, u igri su i druge valute: etički oreol, reputacija pravednika, dobar glas čoveka koji je vazda na pravoj strani istorije, menice angažmana, akcije pravovernosti, obveznice moralnosti. Čak i ta roba, naizgled idealistička, sačinjena od samih načela i čvrstih uverenja, takođe se može unovčiti, uz malo veštine.
Kao da je celom planetom zavladao duh palanke koji veruje da je „vrhovno načelo svuda: u odnosima čoveka i čoveka, ali i u odnosima čoveka i same egzistencije (samog njenog bića), načelo prevare. Uvek je reč samo o tome ko će koga prevariti, pa i u ovome potonjem odnosu, u odnosu čoveka prema samoj egzistenciji“. Što reče Radomir Konstantinović: „Svet je svet privida, i on je to utoliko više ukoliko je više jedan strogo-zatvoreni svet u kome strah od tragedije vodi zatvaranju ali i verovanju u prevaru kao osnovno načelo“. Da parafraziram autora “Filosofije palanke”: Poetika ovog sveta je poetika prevare jer je sama (ta poetika) zasnovana na pokušaju prevare egzistencije.
Proroci Istorije i Vremena
U davna, pradavna vremena, pre nego što smo kolektivnim pregnućem zabasali u ovu sablasnu krajinu bez jave, ispunjenu avetima i prikazama, gde sem nestvarnoga ništa stvarno nije, gde ničega i nema osim onog što ne postoji, kako reče Makbet, proroci, ideolozi, pisci, intelektualci su se itekako borili za svoju istinu koja bi, po onom inkvizitorovom modelu, morala da postane istina za sve. Tako stoje stvari sa otkrovenjima i medijumima kroz koje se objavljuju, dotičnoj gospodi nikad nije palo na pamet da je osnovno svojstvo istine to što nikoga ne prisiljava da je prizna, da se istina od laži i razlikuje po tome što nikoga ne želi da potčini.
Da je istina slaba, nemoćna, nenasilna, miroljubiva, nezainteresovana za vladavinu nad dušama i telima, nesklona opsenarstvu i sili, pa zato i biva raspeta na krst – nije sinulo ni teolozima, mada bi njima to trebalo da bude jasno kao dan, pa nije čudo što na takvu jeretičku pomisao nisu dolazili ni njihovi naslednici, oni koji su se direktno nadovezali na hrišćansko nasleđe, pre svega na eshatološko viđenje istorije, apokaliptiku i ideju o carstvu nebeskom u kojem će sve nesreće biti ukinite a sva protivrečja razrešena.
Tokom znamenitog sukoba na jugoslovenskoj levici Jovan Popović u tekstu “Sumrak lirike” 1938. godine piše: “Talenat koji pesnik ima nije opravdanje ili izvina za njegovu neodgovornost ili neuračunljivost, nego obaveza, obaveza da će ispuniti ono što njegovo vreme postavlja njegovom talentu. Taj zahtev ne postavlja neka pesnička škola, nego istorija čovečanstva. Pesnik je uvek pevao ‘Legende vekova’, danas on trebada peva ‘Istine veka’”.
Stanko Lasić komentariše Popovićeve reči, retorički se pitajući postoji li bolji citat u kojem tako jasno dolazi do izražaja kako “socijalistički realizam nije uopće sebe smatrao nekom ‘pjesničkom školom’, već samom Historijom”. Posebno mu zapadaju za oko sigurnost i smirenost s kojima Popović izriče svoju objavu. Pristalice socijalističkog realizma govore tonom biblijskih proroka (doduše, bez lirskog zanosa i stilskih bravura, već suvim birokratskim, činovničkim jezikom), oni izriču otkrovenje u koje se ne sme sumnjati, jer kroz njihova usta ne govore nikakvi jadni pojedinačni umovi, nesavršeni i skloni zabludama, već sama Istorija, samo Vreme, koji postavljaju obaveze pesničkom talentu. Ko ima smelosti da se odupre tako moćnim bogovima?
Stub i tvrđava istine
Par godina kasnije, sukob je postao još zaoštreniji. Povodom “Dijalektičkog antibarbarusa”, Koča Popović je zamerao Fricu što sukob prebacuje isključivo na lični i literarni teren, a ne radi se ni o kakvom književnom ili estetskom sukobu, već o – kako Stanko Lasić interpretira Koču – “napadu Krleže na princip boljševizma: princip partijnosti filozofije, nauke i umjetnosti, tj. princip partijnosti istine”.
Kardelj je bio nedvosmislen, kao da je na kakvom Vaseljenskom partijskom saboru, pa je izricao neupitne dogme, uklesujući u mermer orose istine: “Ima samo jedna istina, za koju se bori radnički pokret. Na liniji te istine radnički pokret vrši i svoje teoretske napomene. Istinska ‘sloboda stvaranja’ može označavati samo onu slobodu koja dozvoljava umjetniku ili književniku da služi toj jedinoj istini, za kojom ide čitav radnički pokret, čitav razvitak naprednije čovjekove misli. Ako neko traži ‘slobodu stvaranja’ van te istine, onda to znači da traži slobodu unošenja tuđih ideologija u radnički pokret”.
Tako je pisao Kardelj pod pseudonimom Josip Šestak, u “Književnim sveskama”, pokrenutim i objavljenim samo zarad obračuna sa Krležnim serklom, zarad njihovog ućutkivanja i likvidacije. U Kardeljevom tekstu, toj objavi jedine spasavajuće istine, posebno je komično stavljanje sintagme sloboda stvaranja pod navodnike. Iskreno. Pošteno. Nadasve nelicemerno. Da ne bude nikakvih nejasnoća i nesporazuma.
Nije morao drug Bevc toliko da se trudi, sve što je izrekao već je odavno poznato, a izraženo je lakonskije: Extra Ecclesiam nulla salus. Nema spasenja izvan crkve. Kiprijan Kartaginski je ipak imao više talenta za pisanje od Kardelja, pa mu je bolje išlo sažimanje doktrine u jednostavne izreke. Partija je “stub i tvrđava istine”, kako reče apostol Pavle za crkvu u Prvoj poslanici Timoteju. Ukratko, što bi rekao crkveni kalendar – jeretičke knjige ne čitati, a kamoli pisati!
Akatist partiji, tropar revoluciji
Dakle, ponovo smo tamo gde smo bili. Nekoć je istinska sloboda stvaranja umetnicima dozvoljavala da služe jedinoj istini crkve, pa su tako slikali nepregledne mase raspeća, vaznesenja, Hristovih rođenja, puta na Golgotu, skidanja s krsta, Bogorodica sa bogomladencem, svete porodice, tajnih večera, svetih apostola, svih mogućih i nemogućih svetitelja i ostalih religijskih prizora. A pesnici i pisci su mogli slobodno da biraju da li će pisati žitija ili hagiografije nekom svetitelju, pohvale ili kondake, tropare ili akatiste.
Ah, ta divna vremena kad se znao red, pa nije bilo ni pomisli da bi kakav neodgovorni poeta mogao da se oda dekadenciji i da peva o nečemu ličnom, stvarnom, doživljenom, ovozemaljskom. Ili da neki slikar nađe nadahnuće u voćkama razbacanim po draperiji na stolu, u čašama vina, mlekaricama, uličnim prizorima, kuhinji, žitnim poljima, suncokretima ili zalasku sunca.
Sličnu slobodu je i Kardelj dozvolio umetnicima svog doba, ali i svih budućih epoha. I nije to govorio u svoje ime, već je objavio zvaničnu doktrinu koja je ustanovljena na internacionalnom nivou. Tja, mogli su umetnici i da poslušaju, pa da prosto preslikavaju religijske prizore, samo menjajući junake, umesto svetaca – da ubacuju partijske vođe.
A i pesnici su mogli da udare istim putem, pa da retuširaju razne hrišćanske himne: Otvoriću usta moja i napuniće se dijalektičkog materijalizma, i reč uputiću Partiji: praznovaću veselo, i pevaću s radošću Njena čudesa. Raduj se, Partijo, Cvete neuvenljivi, Koja si Jedina proizvela miomirisni Plod Revolucije; raduj se, Ti Koja si stvorila svetlost svetu; raduj se, neporočna i nepogrešiva, spasenje sveta. A žigosanje negativnih pojava bi išlo još lakše, hrišćanska književnost bar ne oskudeva u kreativnim izlivima mržnje na jeretike, pagane, neznabošce, dojučerašnje istomišljenike, grčke filozofe…
Nenarodne šljive i kontrarevolucionarne bundeve
Ovakvi nepristojni predlozi bi delovali kao karikatura, samo da nije stvarnih recepata koje su piscima prepisivali doktori ideologije. Krleža je u eseju “O tendenciji u umjetnosti” pokušavao da objasni svojim partijskim drugovima da “umjetnički stvarati ne znači samo htjeti, nego i umeti”, dajući konkretne primere.
“Jer slikar, na primjer, koji hoće da slika danas politički tendenciozno, treba prije svega da je kompozitor, i to ne kompozitor jedne jabuke ili jedne krepane ribe ili jedne salvete složene na rubu stola u tri nabora, nego kompozitor gomila, bitaka, konja, konjaništva, juriša, poplava, elemenata, jer se slikovitost suvremenog političkog života izražava masovnim zbivanjem štrajkova, bitaka, opsada i ratova. Jer onaj pjesnik koji je (po unutarnjim sklonostima svoje prirode) ograničio svoj svijet na tri nijanse tihog života na tanjiru, gdje leži jedna šljiva obasjana suncem i još jedna šljiva isto tako obasjana suncem, taj i takav pjesnik može da ushtjedne stvarati tendenciozno ili socijalno po receptu koliko god hoće, no on ne će moći da se izrazi, ne zato, što ne će, nego zato, što ne može! Bitke, konji i junaci, virgilovski zveket oružja, daleki vidici, strojevi i zastave, gomile u beskrajnim množinama zanosa i pokreti masa, svi ti motivi traže danas umjetnike, ali ne takve, koji ne znaju, kako bi se trebali izraziti uza svu najbolju volju, nego takve, koji su se s tom umjetničkom tematikom suvremene stvarnosti toliko saživjeli, da ni problem forme ne će biti nikakvim otvorenim pitanjem”, pisao je Krleža svoj bukvar za socrealističke prvačiće, objašnjavajući elementarne stvari, takoreći truizme.
Uzaludna je to bila rabota, upravo se na citirani odlomak ostrvio Radovan Zogović u tekstu “Biologizam i subjektivizam pod maskom naprednosti”. Zagrmeo je gromovnik Zogović: “Ako nam darovit čovjek, koji želi da svoju darovitost ostvari kao umjetničku darovitost, kaže da nema nikakve inspiracije na temu čudesnog stvaranja novog svijeta, na temu bratske solidarnosti boraca za slobodu, na temu nepobjedivosti naprednih društvenih snaga itd., – mi se nećemo dati ućutkati i nećemo reći: šta da se radi, slikajte žute bundeve ili crveni ogrtač svoje žene, možda vi i time vršite itd. Ne, mi ćemo ga zapitati: a zašto nemate nikakve inspiracije na te teme, zar smatrate inspiraciju darom tajanstvenih viših sila, jeste li se ikad zapitali: zar sama činjenica što nemam inspiracije na te teme nije dokaz da sam samo prividno, ili samo nedovoljno, vezan za oslobodilačku teoriju i praksu, za žive osloboditelje?”
Berba zelenog bostana
Svašta će još ideološka komisija koja oličava Istoriju i Vreme, Budućnost i Oslobođenje Čovečanstva priupitati nesrećnog slikara mrtve prirode, a ponešto će mu i reći. Reći će mu da je ostvarenje umetničkog talenta nemoguće bez “punog i organskog slivanja s narodom, njegovom oslobodilačkom društvenom i kulturnom praksom, – slijep je bez njegove oslobodilačke teorije”.
Ne možeš ti, moj brajko, da malaš šta ti se ćefne, ne možeš da slikaš šljive, bundeve i crvene ogrtače, krepane ribe i jabuke na rubu stola, nego ima da slikaš raspeća, svetog Sebastijana probodenog strelama, svadbu u Kani i vaskrsenje Hristovo. Pardon, to je bilo ranije, sad ima da slikaš čudesno stvaranje novog svijeta, bratsku solidarnost boraca za slobodu i nepobjedivost naprednih društvenih snaga. Po kanonu najboljeg poznavaoca umetnosti na svetu, druga Džugašvilija, elegantiae arbitro.
A ako ne umeš, ako nisi sklon masovnim žanr scenama, ako te talenat goni na kamerne prizore, na jednostavne motive, na mrtve prirode i srodne mrtvaje i preživelosti – to ne znači da si prosto dobio takvu vrstu senzibiliteta i dara, nego da si – neprijatelj crkve, jeretik, otpadnik i bogoborac. Pardon, neprijatelj partije, kontrarevolucionar i narodni izdajnik. Ima da se prikloniš estetičkoj dogmi partije, da pogneš glavu i saviješ kičicu, inače ćemo ti pevati opelo za mrtvu prirodu. Pa ćeš lepo da obereš zelen bostan, jer si žudeo da ga naslikaš.
Pod navodnicima i zemljom
Dobro, kad ljudi umisle da su nadljudi, da su iznad drugih, da ih je božanstvo Istorije i Vremena izabralo za mesijanski poduhvat spasenja čovečanstva, logično je da utvaraju sebi kako znaju sve na svetu, kako se u sve razumeju i kako imaju bogomdano pravo da svima izriču direktive. Lasić piše kako su socrealistički pravoverci istinski verovali da je njihovo zalaganje za “partijnost umjetnosti istinska obrana umjetnosti”. Branili su aktuelnu umetnost od dekadentnih devijacija, ali i buduću, onu koja će doći nakon konačne pobede i uspostavljanja besklasnog društva, tada više neće biti partijske umetnosti, “već će se umjetnost realizirati u svojoj univerzalnoj biti”.
Tja, znamo čime je popločan put do pakla, mada bi se poznatoj izreci moglo dometnuti da dobre namere i gordost, umišljenost, tiranske težnje – ne idu zajedno. Sve te propovedi sa partijskog amvona deluju prilično komično, samo što su posledice njihovog sprovođenja u delo pogubne, tragične i devastirajuće. U zemlji iz koje su preuzeli doktrinu socijalističkog realizma, primena tiranske estetičke doktrine u praksi dovela je bukvalno do masovnog uništenja umetnosti, a bogami i umetnika, jer su mnogi ostavili kosti u Gulagu.
A oni koji su imali sreću da prežive, morali su da se samocenzurišu, da zaćute, da žive u neprestanom strahu od NKVD-a. Razne vrste umetnosti su cvetale dok ih staljinisti nisu stavili pod kontrolu, posle je umetnost naprosto uvela, opustošena kremaljskim skakavcima. Socijalistički realizam nije doneo gotovo ništa, od te mrtvorođenčadi ništa nije ostalo. Kad slobodu stvaranja staviš pod navodnike, stvaralaštvo završi pod zemljom.
Prešna monolitnost
Moram priznati da sam u sukobu na levici povremeno imao razumevanja i za tvrdokorne socrealiste. Komunisti i levica su bili u gadnoj poziciji, progonjeni i ubijani, okruženi neprijateljima, rat je bio na pomolu, trebalo je očuvati jedinstvo levih snaga, sprečiti raskole, ojačati monolitnost partije zarad predstojeće borbe protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.
I komunisti su govorili o tome, na primer sam Josip Broz Tito u tekstu “Za čistoću i boljševizaciju partije”, u listu “Proleter”, u broju za april i maj 1940. godine. Veli drug Stari kako je u vreme kada se “zbivaju tako sudbonosni događaji” vrlo opasno dozvoliti da nekakvi revizionisti koji vole da se kite komunističkim ruhom unose zabunu u redove radničke klase. Zato su partijci žigosali Richtmanna, Bogdanova i Ristića, jer “svojim pisanjem vrše po partiju i radničku klasu štetan rad, jer iskrivljuju nauku velikih naših učitelja Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina”.
Dotična trojka je, dakle, neprijatelj radničke klase, a Krleža je, nažalost, stao u njihovu odbranu. “Danas, kad se već postavlja pitanje: ko će koga, kada je potrebno napregnuti sve svoje snage da se stvori jedna snažna i monolitna partija koja će moći stajati na čelu događaja, svaki onaj koji se ne podvrgava disciplinirano tome radu i tim zadacima, spada na drugu stranu barikade, tj. na stranu neprijatelja radničke klase”, pisao je drug Tito.
Estetičko jedinstvo
Ne bih da zakeram, pa da pitam ko je ko u onoj sintagmi ko će koga, ako znamo da su u trenutku nastanka citiranog teksta Staljin i Hitler saveznici. A nije ni daleko od pameti da je vo vremja ono antifašistima bio potreban bukvalno svaki pojedinac koji nije sklon kvislinštvu i kolaboraciji. No dobro, neka bude da su partijci insistirali na jedinstvu i partijskoj disciplini zarad predstojeće borbe, neka bude da je u tom trenutku monolitnost bila prešna.
Nego, ako me sećanje na školsko gradivo dobro služi, zar se nisu i drugi borili protiv fašizma, na primer Velika Britanija? Ova ostrvska zemlja je jedno vreme bila poslednja odbrana od nacističke najezde, dok su svi drugi u Evropi bili ili pokoreni ili su, poput Sovjeta, sarađivali sa Trećim rajhom, a jugoslovenski komunisti sami sebe primoravali da veruju u pakt Ribentrop-Molotov. Britanija je uspešno vodila rat protiv moćne nacističke i fašističke sile, a desetine miliona građana su bile poprilično jedinstvene u toj borbi.
A je li možda neko propisivao svim Britancima da imaju iste poglede na književnost i umetnost? Da li je za britansku borbu protiv Hitlera bilo neophodno da svi misle isto, na primer kako je Pjotr Pavlenko genijalan pisac, a Marsel Prust bedni dekadent? Da li bi borba protiv fašizma bila efikasnija da su Britanci bili jedan nedeljivi monolit, poput Borga iz “Zvezdanih staza”? Da li je možda Čerčil propisivao šta slikari treba da slikaju, o čemu pisci treba da pišu, te određivao koji je umetnik napredan, a koji reakcionaran?
Jedinstvo u antifašizmu
Teza o neophodnosti totalnog jedinstva je vrlo klimava. Da, za borbu protiv fašizma bilo je neophodno jedinstvo – da ljudi prosto budu jedinstveni u uverenju da je borba protiv fašista nužna. I to je jedino jedinstvo koje je bilo neophodno – antifašističko. Za borbu protiv fašizma nije nužno da svi antifašistički borci budu jedinstveni u estetičkim, književnim, umetničkim shvatanjima. Političko jedinstvo je nasušno, donekle i ideološko, ali estetičko zaista nije.
Uostalom, protiv fašizma su se podjednako hrabro i istrajno borili zakleti protivnici iz sukoba na levici, na primer Jovan Popović i Oskar Davičo. Ustaše su pred streljački stroj stavile zajedno Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju – i Zvonimira Richtmanna, “neprijatelja partije i radničke klase”. Četnici su gonili i Đorđa Jovanovića i Marka Ristića, samo što su se prvog dokopali i ubili ga, a potonji je uspeo da pobegne.
No dobro, ne bi trebalo da nas čude nikakvi sukobi na levici, težnje ka apsolutnom jedinstvu, neupitne dogme i totalitarne tendencije, još otkad su prvi halkidonski komunisti proterali prve arijanske trockiste, da bi im potonji uzvraćali istom merom kad god su bili u prilici. Što reče onaj stručnjak za lomače, nije lako naći formulu toliko neospornu da će joj se ljudi najednom složno potčiniti, i neizostavno – svi zajedno.