U gimnaziji nisam nikako mogao da se zainteresujem za istoriju. Još gore – sadržaj tog školskog predmeta delovao mi je kao najcrnja noćna mora, najjezovitija grozota, odbojna i odvratna. Na osnovu onoga što smo učili u školi mogao se izvući samo jedan zaključak, makbetovski, da je istorija priča koju priča idiot, puna buka i besa, a ne znači ništa, da je to glupa pripovest bez ikakvog smisla.
Slika koju smo na nastavi dobijali o istoriji ljudskog roda bila je porazna. Samo ratovi, pokolji, osvajanja, osnivanje carstava, stvaranje imperija, otimačina, pljačka, uvećavanje teritorije, povećavanje broja robova i kmetova, samo izrabljivanje, nasilje, klanje, silovanje, satiranje i istrebljivanje, samo bitke, bojevi i okršaji, samo carevi, kraljevi, sultani, kalifi, kanovi, velmože, vlastela, knezovi, prinčevi, ugledne masovne ubice, bogate lopuže, razbojnici na visokim položajima, samo svrgavanje s prestola, borba za vlast, borba za moć i novac, sila boga ne moli, jači tlači, zakon džungle…
Samo gola brahijalna sila koja ruši sve pred sobom, uzdiže se, postaje moćna i nepobediva, sve dok je ne sruši neko još moćniji, ko se u međuvremenu uzdigao, a tog nekog opet obori neko treći, i tako redom, iz veka u vek, hiljadama godina, bez kraja i konca, unedogled. Istorija se ponosno predstavljala kao neprekidna klanica, kao trijumf zla i naopakog.
Čista destrukcija
Doduše, udžbenici su pokušavali da malo koriguju tu jednoličnu sliku koja posle tri pročitane stranice dovodi iole promućurnog učenika u stanje hroničnog antropološkog pesimizma. Posle nekoliko lekcija o osvajanjima, carstvima, klanjima i ubistvima – usledila bi jedna lekcija o kulturnoj istoriji perioda kojim smo se bavili, ali profesora to nije mnogo zanimalo, tu kletu kulturu smo preskakali ili tek ovlaš, usput obrađivali, na brzinu i kao od bede. Vo vremja ono to zaobilaženje mirnodopskih sadržaja išlo mi je na živce, ali možda je tako bilo bolje, ne treba razblaživati osnovni utisak čiste destrukcije i besmisla nekakvim umetnostima, stvaralaštvom i ostalim kulturnim delatnostima.
Slika o prošlosti koju smo dobijali na nastavi u suštini nije bila pogrešna, dovoljno je otvoriti bilo koju istorijsku knjigu ili članak na netu, pa se u to uveriti. Nastavni program je, očekivano, bio evrocentričan, pa smo znali sve o nepočinstvima našeg dela sveta, ali ni drugde nije bilo drugačije, naprotiv. Na primer, Kinesko Nebesko carstvo je krajem 18. veka imalo “pod svojom vlašću ili utjecajem središnju Aziju, Nepal, Tibet, Afganistan, Vijetnam i Sijam”. Narod u Japanu se “bojao Zapada, a posebice kršćanstva”, jer su u sećanju imali “tragičan događaj u Šimabari (1638-1639), kada je šogunova vojska izvršila krvoproliće nad 37.000 kršćana”.
Mongolsko carstvo pokrivalo je na vrhuncu moći preko 24 miliona kvadratnih kilometara, bilo je druga imperija uopšte po veličini, odmah posle Britanske. Prilikom mongolske opsade Bagdada uništena je Kuća mudrosti koju je osnovao Harun al-Rašid, zajedno sa svim drugim bibliotekama u gradu. Toliko je knjiga bačeno u Tigar da je voda postala crna od mastila.
Smisao stanuje negde drugde
Marati su srušili Mogulsko carstvo, koje je obuhvatalo celu Indiju, Bangladeš, Pakistan i delove Avganistana, i uspostavili svoje. Međani su stvorili carstvo koje se protezalo od Crnog mora i Azerbejdžana do severne i srednje Azije, i Avganistana. Obuhvatalo je mnoge vazalne države i narode, između ostalih i Persijance, koji će na kraju nadvladati Međane, a njihovo carstvo apsorbovati u svoje, Ahemedinsko carstvo.
Vavilonsko carstvo, Haldejsko carstvo, Akadsko carstvo, Asirsko i Novoasirsko carstvo, Madžapahitska imperija, malajsko carstvo Šriviđaja, Kmersko carstvo, Abasidski kalifat, Makedonsko carstvo, Vizantija (odnosno Romejsko carstvo), Rimsko i Sveto rimsko carstvo i hiljadu drugih kraljevstava, carstava i imperija, sve te nebrojene moćne države nastale su na nasilju, da bi potom bile raskomadane ili osvojene od nekog drugog, i tako bez prestanka tokom silnih stoleća. Nije lako snaći se u tom beskrajnom kolopletu pokoravanja i pokolja.
Pre nego što su Britanci pokorili Maore i pretvorili Novi Zeland u svoju koloniju, Maori su stigli da istrebe miroljubivi narod Moriori na Čatamskim ostrvima, uz ritualno ubijanje deset posto stanovništva, nabijanje na kolac muškaraca, žena i dece, te propratni kanibalizam. Možda se i ne treba snalaziti u istorijskim pričama, jer im tako, hteli-ne hteli, pridajemo smisao koji nemaju. Smisao stanuje negde drugde, a ne u istoriji.
Piši propalo
Srednjoškolska nastava istorije poklopila se sa ratovima koje je Srbija pokrenula, iako zvanično nije bila u ratu. Aktuelna stvarnost samo je dodatno potvrđivala osnovni utisak iz opšte i nacionalne istorije. Kad se sve sabere, čovečanstvo je delovalo potpuno beznadežno, kao gomila izgubljenih slučajeva za koje nema nade.
Baviti se ozbiljno bićima koja već hiljadama godina provode vreme u međusobnom klanju, osvajanju, borbi za moć, prevlast, novac i slične ideale – nije izgledalo kao smislena rabota. Prosto, na osnovu elementarnog poznavanja istorijskog procesa bilo je očigledno da za ljudski rod nema nikakve nade.
Još kad sam saznao činjenicu da na svetu postoji nuklearni arsenal koji može da uništi čitavu planetu, i to ne jednom (kao da je to nedovoljno), već nekoliko desetina puta, potpuno sam digao ruke od čovečanstva. Ne vredi, nema nikakve svrhe, nema pomoći, piši propalo. Besmisleno je baviti se totalno zabludelim ljudskim rodom kojem očigledno nema spasa. Naravno, nema ničeg ljudskijeg od samozavaravanja, od verovanja u prvu iluziju na koju naiđemo, od očajničkog hvatanja za slamku, ali to ne menja faktičko stanje.
Pitanje mentalnog opstanka
Istorija u osnovnoj školi bila je malo drugačija, uglavnom jer se ta nastava odvijala krajem epohe socijalizma. Još uvek smo bili pobednici nad fašizmom, negovali smo kult narodnih heroja, učili detaljno svih sedam ofanziva, zaklinjali se u Tita, NOP i partizane. Delovalo je kao da na našem parčetu zemlje istorija ima nekog smisla. A onda su došli ratovi, poražene snage su se vratile na scenu i zbrisale sve pred sobom, uključujući i slavnu prošlost.
A posle čitanja Nadežde Mandeljštam, negde u prvoj ili drugoj godini gimnazije, postalo mi je jasno da je jugoslovenski slučaj izuzetak, ruska revolucija stvorila je pakao na zemlji, posve nepojmljiv. Sećam se dobro tog utiska nakon čitanja “Straha i nade” – nikad neću moći da pojmim stvarnost gulaga i sovjetskog užasa, jer je ovo samo jedan slučaj, priča o jednoj žrtvi staljinizma, velikom pesniku Osipu Mandeljštamu, a takvih poput njega bilo je na milione. Čak i kad bi postojala posebna knjiga o svakome ko je stradao u gulazima, čak i kad bi bilo moguće to pročitati – ljudski mozak ne bi bio sposoban da podnese tu količinu zla, jednostavno bi se raspao, poludeo, slomio.
Istorija i aktuelna ratna stvarnost, pokolji po Hrvatskoj i Bosni, sveopšti besmisao, užas i horor, mogli su da nas nauče samo jednom – “zlu sveta i zlom odgovoru na njega”, kako reče jedan filozof. Pristati na taj podli nauk bilo bi ravno samoubistvu, samouništenju, dobrovoljnoj predaji, porazu, slomu ličnosti koja još nije stigla ni da se oformi. Biti nezainteresovan za istoriju, sa gađenjem odbaciti ceo taj koloplet mraka i krvi – bilo je pitanje golog mentalnog opstanka.
Bekstvo u biblioteku
Jedini izlaz, jedini spas od nepodnošljivog, prekomernog zla sveta bio je u književnosti, u poeziji, u filozofiji, u mišljenju i pevanju, u umetnosti. Tih olovnih godina, koje su kod nas bile zapravo blage u odnosu na susedne zemlje koje smo satirali, spasili su mi dušu Artur Rembo, nadrealisti, Rastko Petrović, Dušan Matić, Marsel Prust, Milan Dedinac, Momčilo Nastasijević, Dis, Bora Stanković, Dostojevski, Tolstoj, Andre Žid, Bodler, Anri Mišo, Voja Despotov, Vujica Rešin Tucić, postmoderna proza, Hulio Kortasar, Borhes…
Bekstvo u biblioteku bilo je prividno, nije to bio eskapizam, već izlazak na proplanak, čistinu, gde je moglo da se udahne malo svežeg vazduha, da se iz zagušljivog, teskobnog ćumeza istorije izađe u prostor gde je bilo moguće najzad prodisati, dokaz da nije sve na svetu zlo i naopako, već da ima i radosti, lepote, slobode i širine, bez kojih nema života. Bilo je to i naoružavanje za borbu sa alama i nemanima istorije, skupljanje snage za bitke koje slede.
U istoriji nije bilo ničeg u ime čega bi se moglo boriti protiv njenog zla, za takvu borbu neophodno je nešto što istoriju transcendira, prevazilazi, stvara distancu od tog odurnog sveta moći, osvajanja, mržnje i klanja, koji se nameće kao jedino stvaran i postojeći. A zasnovan je na prividu, laži, obmani, zabludi, nepostojanju i nestvarnosti, što nije baš teško primetiti. Samo što su se stotine miliona deluzivnih persona dogovorile da sopstvene fantome proglase za realnost, da od njih sadelju batinu, pa njome mlate svakog ko ne pristaje na taj njihov avetinjski jad koji se lažno predstavlja kao jedina stvarnost.
Stvarnost zahtijeva
Prošle su godine, u međuvremenu se neminovno odraslo i koliko-toliko sazrelo, pa je mladalački radikalizam u velikoj meri ublažen procesom starenja i pukog protoka vremena. Dobro, nije u istoriji bilo samo užasa i zla, ratova i pokolja, postoji i istorija umetnosti, kulture, otkrića, svakodnevnog života i mnogo čega drugog. Realno, moj negativni, pesimistički pogled na povest, crn da crnji ne može biti, bio je prevashodno uslovljen stvarnošću agresorskih ratova Srbije, uništenja Jugoslavije, ubistva zemlje, ratnih zločina, bede, rasapa svih moralnih i društvenih vrednosti, pada u varvarstvo, samouništenja čitave jedne zajednice. U nekim povoljnijim okolnostima, drugačije bih gledao na istoriju, a i na čovečanstvo, u znatno svetlijim tonovima.
Uostalom, nije bilo potrebno mnogo pameti da se zaključi kako je moj rani pogled na svet popriličnio krnj i nekompletan. Kao osoba krajnje nesklona krajnostima, pomodnoj histeriji i sumnjivim zanosima koji falsifikuju realnost, odana istini, mudra i distancirana, Vislava Šimborska je napisala i pesmu o tome. Pesma nosi naslov “Stvarnost zahtijeva”, vredi je navesti u celini:
“Stvarnost zahtijeva / da se i o tome kaže: / život teče dalje. / Čini to podno Kana i / podno Borodina / i na polju Kosovu i u Gernici. / Ima jedna benzinska crpka / na malom trgu u Jerihonu, / svježe su obojene / ispod Bijele Gore klupice. / Putuju pisma / iz Perl Harbora u Hestings, / prolaze kola s pokućstvom / pod okom lava iz Heroneje, / a procvalim vrtovima blizu Verdena / primiče se jedino atmosferski front. / Tako je puno Svega, / Da je Ništa sasvim dobro skriveno. / S jahti kod Akteona / dopire glazba, / i na palubama u suncu plešu parovi. / Toliko stalno se zbiva, / da mora zbivati se svuda. / Gdje je kamen na kamenu, / tamo djeca opsjedaju kolica sa sladoledom. / Gdje je Hirošima / tamo je ponovo Hirošima / i izrada mnogih stvari / za svakodnevnu uporabu. / Nije bez privlačnosti ovaj strašni svijet,/ ni bez zora, / radi kojih se vrijedi probuditi. / Na poljima u Maćejovicama / trava je zelena / a u travi, kao u travi, / prozirna rosa. / Možda i nema drugih mjesta do bojišta, / ona što se još pamte / i druga već zaboravljena, / šume brezove, i šume cedrove / snjegovi i pijesak, duginih boja močvare / i urvine crnog poraza, / gdje se u slučaju nagle potrebe / čučne danas u grmlju. / I kakva odatle teče pouka – valjda nikakva. / Ono što uistinu teče, to je krv koja se brzo suši / i uvijek neke rijeke, neki oblaci. / Na tragičnim prijevojima / vjetar nosi s glava šešire / i nema tome pomoći / nasmijava nas taj prizor”.
Ispod mračnog oblaka zločina
Šimborska je, naravno, u pravu, kao i obično. Naravno da život teče dalje, i na stratištima i na bojištima, naravno da ovaj strašni svet nije bez privlačnosti, naravno da ima zora radi kojih se vredi probuditi, nisam ni mislio da je život besmislen, samo da smisao ne treba tražiti u glavnom toku istorije, već u njenim zavijucima, skloništima, zavetrinama, u prostorima i vremenima koja su malo van te dominantne struje. Tamo gde ga je i sama Vislava tražila i nalazila.
Opasno je biti usredsređen samo na zlo, patnju i nepravdu. O tome piše Adam Zagajevski u eseju “O životu u slobodi”, navodeći kako ne možemo da se ne bavimo tim temama, užasima istorije, davne i savremene, “katalog istorijskih podlosti” je naprosto “obavezna lektira” bez koje bismo bili skroz naivni, ne bismo znali u kakvom svetu živimo. Međutim, to ima svoje naličje.
Veli Zagajevski: “Ali, ako bismo zamislili nekog ko isključivo čita tu vrstu knjiga, od jutra do večeri, od januara do decembra, i ako bismo se zamislili kakva bi ličnost izronila iz tog čitanja (pod uslovom da je ne ublažuju nijedne druge), možda bi nas obuzeo užas ili pre izvestan nemir. Jer, kako se može živeti isključivo ispod mračnog oblaka zločina. Šekspir je, kao što nam je dobro poznato, pored toga što je bio autor ‘Makbeta’, bio i autor ‘Sna letnje noći’ – tako da znamo da ta dva kapitalna komada donekle označuju granice naše sudbine. Pritom, čitanje je uvek nešto vaspitno, nevažno da li čitalac ima dvanaest ili devedeset šest godina”.
Zato su rigidni, suvoparni, jednodimenzionalni ideolozi, po pravilu lišeni smisla za humor, sposobnosti za ironiju i distancu – uvek pod sumnjom, čak i kad zagovaraju naizgled progresivne stavove. Jer ne vidim u ime čega bi da nas oslobađaju od tekućeg užasa i zla, ne vidim onaj drugi pol, svetao i blag, samo ogorčenost, resantiman i ozlojeđenost.
Najstariji poredak
A opet, ima nečeg magnetski privlačnog u onom mladalačkom radikalizmu, u odbacivanju sveta koji u zlu leži, u nepristajanju na mrgodni poredak vaseljene. Na kraju, postoji čitava tradicija takvog mišljenja i osećajnosti, od gnostika do naših dana. Takva persepktiva deluje naivno, jer se u suštini zasniva na jednom distihu mlade Marine Cvetajeve, napisanom na početku Prvog svetskog rata: “Pod zemljom uskoro zaspaćemo svi mi / Što na zemlji jedni drugima nismo dali spati”. Pa čemu onda sve te borbe, klanja, otimačine, zlobe i jedovi? Kao da ćete poneti u grob zlato i naftu, vile i jahte, drago kamenje i bankovne račune?
S druge strane, radikalna perspektiva ima i svoje prednosti, bar dve, čak vrlo praktične. Prva prednost je što nas neće iznenaditi nikakve ovovremene pošasti. Na primer, Trampovo nastojanje da svet podeli u interesne sfere, kinesku, rusku i američku, nije ništa ni novo ni neočekivano. Zapravo, nema starijeg načina vođenja takozvane politike.
Svrgavanje Madura, bezecovanje Grenlanda, nastojanja da se slomi Ukrajina, žudnja za bogatstvima drugih zemalja, izlazak iz međunarodnih institucija, moguće odustajanje od evro-atlantskog savezništva – ne da nije novo, nego je to onaj isti, predobro poznati, vrli stari svet. Kao što nije ništa novo ni Madurovo satiranje sopstvene zemlje iz koje je pobegla četvrtina stanovnika, što je verovatno svetski rekord. I to je onaj isti, znani, vrli stari svet.
Istorijskoj logici uprkos
Uljuljkali smo se u poredak koji je uspostavljen nakon apokalipse Drugog svetskog rata, upravo zbog te apokalipse, gde je jedan deo sveta pokušao da se suprotstavi glavnom toku istorije koji zamalo da čitavu planetu odvede u ropstvo i istrebljenje. Davno je to bilo, zaboravile su se pouke najveće klanice u istoriji, većina aktera i svedoka je pomrla, posleratne generacije su se uspavale, uzimajući zdravo za gotovo sve što je teškom mukom stečeno, najzad možemo da se vratimo na fabrička podešavanja.
Druga prednost je još očiglednija. Iako viđenje istorije kao neprekidne serije užasa i zla, uz propratno odustajanje od svake nade za ljudski rod, deluje kao najcrnja moguća perspektiva, to je samo donekle tačno. Upravo na fonu ovakvog antropološkog pesimizma mogu se realnije proceniti silna odstupanja od logike “jači tlači” i “sila boga ne moli”. Ako je istorija dominantno obeležena zlom koje ljudi nanose jedni drugima, žudnjom za moći i vlašću, onda ništa što je osvojeno nasuprot tom glavnom toku ne treba uzimati kao prirodno, bogomdano, podrazumevajuće, već mu treba odati dužno poštovanje, uz jasnu svest da se radi o beskrajno vrednim dostignućima koja se ne mogu preceniti.
Na primer, bilo bi normalno da Švedska ponovo poželi da podjarmi Norvešku i da je drži pod svojom vlašću, kao što je to činila vekovima. Činjenica da se to ne dešava je vredna svake pohvale. Kao što bi bilo normalno da se koškaju Nemačka i Francuska, da se Velika Britanija čarka sa Francuskom, da tu počne neki lokalni rat ili bar manji okršaj, kao što je bio red i običaj tokom silnih vekova istorije. To se ipak ne dešava, istorijskoj logici uprkos, što će reći da je mirovni projekat Evropske unije čudo koje treba čuvati, što reče drug Tito sličnim povodom lokalnog tipa, kao zenicu oka.
Poslednje utočište
Isto važi za sve drugo što uzimamo zdravo za gotovo, a što je plod borbi koje su ponekad trajale i vekovima. Emancipacija žena. Opšte pravo glasa. Zdravstveno osiguranje. Penzije. Socijalna pomoć. Briga o osobama sa invaliditetom. Jednakost pred zakonom. Sloboda mišljenja i govora. Odsustvo cenzure. Nepostojanje inkvizicije. Zaštita privatne svojine. Poštovanje zakona. Verska tolerancija. Pravo na ispovedanje sopstvene religije, na ateizam i agnosticizam. Legalni abortusi. Porodiljsko odsustvo. Plaćeni godišnji odmor. Jednake zarade muškaraca i žena. Pismenost. Obavezne osnovne škole. Besplatno obrazovanje. Obrazovne ustanove. Briga o deci bez roditeljskog staranja. Istopolni brakovi. Skloništa za beskućnike. I tako dalje, i tako redom.
Ništa od pobrojanog nije osvojeno jednom zauvek, ništa se ne podrazumeva, sve može da iščezne koliko sutra i da se vratimo u vrli stari svet. Tamo gde neka od ovih dostignuća još postoje, valjalo bi ih sačuvati, za početak. To je temelj na kojem bi se nešto moglo graditi, uprkos nepoverenju u ljudski rod i strahu od divlje, nasilne iracionalnosti ljudske. A još bolje bi bilo čitati poeziju, na primer pesme Vislave Šimborske, istinski se udubiti u to štivo i shvatiti ga najozbiljnije moguće, i još ozbiljnije od toga.
Verujem da bi čitaocu koji pribegne takvom poduhvatu bilo mnogo teže da utamani drugog čoveka, nego onome ko se poetskim zaludicama ne bavi. Verujem da bi i takvo čitanje, koje bi tretiralo jedan broj stihova kao ustav, moglo i da preobrazi svet, da ga učini kudikamo podnošljivijim mestom za život, što je maksimum koji se može izvući iz ove doline plača. Rečju, naivnost je poslednje utočište antropoloških pesimista i mizantropa.