Zvuči paradoksalno, možda čak i apsurdno, ali čini mi se da se Apsurdistanci ničega tako panično ne boje kao apsurda. Ne samo danas, nego oduvek. I ne samo apsurda, već i pesimizma, očaja, beznađa, mračne strane postojanja, čak i najmanje primisli da bi ljudska egzistencija mogla da bude besmislena, da je naš položaj u svetu neprihvatljiv i neprimljiv, da nam planeta Zemlja nije pravi dom, te da svako od nas, ubogih turističkih posetilaca ovog sveta, nosi na čelu pečat bezdomlja.
U našem plemenu koje puca od zdravlja (najčešće rafalno, u živo meso) nema mesta za sumorna osećanja, crne misli i dekadentne umetničke slutnje. Kao sredina prevashodno kolektivistička, mi smo usredsređeni isključivo na opšte zadatke. A društvu, kolektivu, plemenu, bratiji, družini, zajednici, škvadri vazda nešto nedostaje, uvek je na nekoj istorijskoj prekretnici, na raskršću sveta, u prelomnoj epohi i odsudnom trenutku, pa su pojedinci od kojih je sačinjena dužni da celokupnu svoju egzistenciju posvete toj mnogobrojnoj nemani i njenim nezajažljivim potrebama.
Dežurni čuvari kolektivnog zdravlja
Nacija, klasa, rasa, narod, država, pleme, korporacija i slične masovne pojave po difoltu su ugroženi, te stoga ispostavljaju empirijskom čoveku neumoljive zahteve da im služi. I zato sirak tužni mora neprekidno da bude u formi, u punom kapacitetu, u najboljem izdanju, takoreći najbolja verzija sebe, e da bi izvršavao sva naređenja odozgo, iz ideološke kule, iz političkog kabineta, iz ove ili one partije, iz nacionalne ili multinacionalne kompanije, iz kojeg god kolektivnog tela.
Komesari, inkvizitori, ideolozi, predsednici, mlađi i stariji menadžeri poretka ne trpe nikakve slabosti, klonuća, padove, očajanja, beznađa, sanjarenja, snatrenja, bludnje, rezignacije, melanholije, potištenosti, strepnje, apatije, sete, tuge, bezvoljnosti, utučenosti, snuždenosti, pokunjenosti, mutne slutnje, apsurde i srodne dekadentne pojave, očigledno uvezene sa degenerisanog zapada.
Zato dežurni čuvari kolektivnog zdravlja moraju stalno biti na budnoj straži, kako bi na vreme opazili, identifikovali i stigmatizovali mračne pojave, e da bi tako zaštitili zajednicu od pogubnog uticaja zabludelih pojedinaca. Tako se, na primer, Jovan Skerlić okomio na “Posmrtne počasti” Sime Pandurovića i “Utopljene duše” Vladislava Petkovića Disa, pucajući iz teške artiljerije po “književnoj zarazi” i “lažnom modernizmu”.
Književna zaraza
Pesimizmu, očajanju i apsurdu se moralo stati u kraj, bez odlaganja i bez milosti. „’Posmrtne počasti’ ostavljaju na čitaoca bunovan utisak nečega vrlo teškog i vrlo mučnog, kao da je celu noć proveo kraj mrtvaca, u zadahu voštanih sveća i tela koje se počinje raspadati”, grmeo je Skerlić. Pesnik je “čovek dozlaboga rđavih živaca, koji se u životu oseća kao onaj oderani jarac iz narodnih pesama u jelovom granju”. Ta poezija je čisto bezumlje, nastala kao kopija evropskih dekadenata, te ružne i opake bolesti koja je u Evropi bila i prošla, ostavivši za sobom spomen na nešto šarlatansko, ružno i potpuno neplodno.
Uostalom, nema nikakvog smisla boleštinu iscrpljenih, umornih rasa presađivati u našu mladu i svežu rasu, na naš zračni Jug, gde ima toliko sunca i vedrine, u našu mladu književnost koja je u punom periodu stvaranja i u svome osnovu puna zdravlja i života. Tako je Skerlić branio naše zdravlje od tuđinske bolesti. Mada bi neko mogao da zapita ako smo već tako zdravi, zračni, vedri, puni snage, energije, otporni na te pesimizme, dešperacije, groblja, tugovanke, klonuća i propadljivosti – čemu onda tako silno žigosanje pesimizma kao smrtne opasnosti? Ako smo tako jaki, zašto smo toliko slabi?
Dis je prošao još gore, on je psihički poremećen, degenerik, Disove pesme su „povraćanja jedne pokvarene duše”, “poezija grobara koji je čitao knjige”, njegova poezija je “grubo jaukanje i dosadno stenjanje”, pesnik “peva u stanju bunovna čoveka koji se nije istreznio”. Naravno, Disova boleština i dekadencija su samo njegove, ništa one nemaju sa našom divnom, krepkom, vedrom sredinom koja prosto puca od zdravlja. Disovo mračnjaštvo nema veze sa nama, sa našom vrlom zajednicom, njegova čamotinja i pesimizam nisu ponikli u ovdašnjoj blatnjavoj palanci: “Petković predstavlja isključivo sama sebe, jednog tipskog bolesnika od literaturitisa, jednog od onih nesrećnih ljudi u čiju je slabu glavu udarilo jako vino literature”.
Memento me mori
Žalio se Skerlić kako najmlađe pesničko pokolenje peva pesme tužbaličkih naslova kao što su “Plač”, “Pogreb”, “Suze”, “Na groblju”, naslova koji kao da su prepisani sa nadgrobnih spomenika, kao da je to nešto bizarno, vanredno, neviđeno. Pomalo je dirljiva nesposobnost većeg dela ovdašnje kulture da se suoči sa apsurdom ljudske smrtnosti, koja je progovorila kroz Skerlića. Jer zaista, šta je to tako čudno i bolesno u pevanju o smrti i groblju, u pesimizmu i mračnom pogledu u grobnu jamu? Ako se čitalac, nakon što sklopi zbirku pesama, oseća “kao da je celu noć proveo kraj mrtvaca, u zadahu voštanih sveća i tela koje se počinje raspadati” – zašto je to mana?
Šta je to tako nezdravo, neprirodno, dekadentno, opasno, degenerisano, duševno poremećeno – u bdenju pokraj pokojnika? Zašto Skerlić beži od gole činjenice prolaznosti ljudske kao đavo od krsta? Pa to je krajnje detinjasto, nezrelo, čak i prilično komično. Ako se pretvaramo da nema smrti, možda nećemo umreti? Ako ne mislimo na umiranje, ako se ne sećamo smrtnog časa, ako ignorišemo sopstvenu propadljivost – uspećemo da prenebregnemo apsurd u koji smo uronjeni od rođenja? Gde čovek uopšte može da se skući, ako ne u “predgrađu groba”? Druge adrese nema.
Skerlić je celog veka propovedao slobodu, rad, energičnost, smelost u suočavanju sa nevoljama, slavio je “vetar slobodne misli i kritike”, učio je kako “sve što je veliko učinjeno stvorili su ljudi koji su daleko gledali”, kako “život nije ni tako lep ni ružan kao što se u knjigama priča, ali on bi bio užasan kada čovek ne bi imao kakav viši ideal, kakav plameni stub koji ga vodi u pustinji“.
Dolaze dani i noći bez jave
Ali, kad je pogledao u tamu ništavila, kad je video da ima ljudi koji se u životu osećaju kao životinje bez kože koje prolaze kroz gust čestar, kad se suočio sa najavom da “dolaze dani i noći bez jave”, kad ga je zatravila “noć bez neba, noć jesenja”, kad su ga “pohodila mora, sva usahla, bez vala i pene”, kad je osetio kako mrtav vetar duva s gora, uzaludno se trudeći svemir da pokrene – odjednom je nestalo sve energičnosti, hrabrosti i snage.
Pogled onih ljudi što gledaju daleko ipak ne sme da zaviri u mrkli mrak ljudske duše, a ne doseže ni do grobne jame, apsurd ostaje iza horizonta. Odjednom su se ideali raspršili u prah, a plameni stub je zgasnuo kao sveća na vetru, nigde svetla ni orijentira, „svuda zemlja; vidik pao. Vlažna tama po zvucima, preko mira, leži, spava. I tišina u dolini zaborava mirno trune. Nigde ničeg što se budi. Sumaglica. Noć bez neba. Pokrov studi”. I još gore, grđe i strahotnije, kao u Disovoj pesmi “Poseta”:
Razum ne zna gde je
Dremež pao na bol, misli – želja nema;
Duša kao sva u telu; umor steže
Noge, ruke, oči, glavu i sve drema;
Apatija i klonulost miru teže.
Apatija i klonulost – reči stvari;
A dosada preko svega mili, tiska,
Težnja sreće vidna, prazna – nigde čari,
Nigde ičeg da se žali, da se iska.
Jutro, podne, veče,
Nebo mutno, vedro,
Kiša, sunce, radost,
Prošlost, ljubav, mladost,
Strast, navike, žudi,
Borba, slava, ljudi,
Oko suzno, čisto,
Lica nova, znana –
Uvek svakog dana,
Uvek jedno, isto.
Uvek jedno isto ponavlja se, eto,
Monotono, tromo, bez ikakva cilja;
I otkuda, zašto, čemu zima, leto,
Dani, zvezde, zemlja, čovek, kamen, bilja.
Uvek jedno isto, uvek isto, jedno!…
Odvratnost se širi životom i smrću,
Odvratnost se širi jezivo i ledno
I pada, pritiska, a magle se zgrću.
Kroz polusvest jedva
Opaža se tama
Prostrana i bleda,
A nema pogleda;
A i misli nije,
Samo srce bije:
Možda viče, zove
Misli, želje, snove,
Što ih samrt piri
Dok se tama širi.
Svud se tama širi i po njoj se kreću
Neke senke što se, ustremljene, nagle
I prilaze, vuku, u povorci sleću;
Ne vidi se ništa, negde nose magle.
I, kostiju, krvi k'o da sada nesta!
K'o da sve iščeze neosetno minu!
Zar ničega nema? i zar život presta,
U vizije svoje razli se i plinu.
U oblik pre svega,
U postanja svoja,
U prolaznost trajnu,
U večitost tajnu
Atavizmom nekim
Za starim dalekim —
Duh čovečji bega
I na prostor staje,
Razum ne zna gde je,
Oko njega šta je.
Razum ne zna gde je, a duh tako hodi,
Posećuje vreme i predele trajne,
Kolevku postanja koja sve nas rodi,
Smrt, svetlost i život i večite tajne.
Najzad sve je isto, i svest snova dođe,
Horizonat misli vedriji je samo.
Apatija nesta i klonulost prođe,
Al’ podsećaj stoji da se išlo tamo.
Nevidljivi apsurd
Mora da se svim utilitarnim, građanskim, racionalističkim, mobilizatorskim, nacionalno osvešćenim, zdravim i pravim duhovima onog doba dizala kosa na glavi od ovakvih pesničkih vizija. Džaba što je se na kraju svest ponovo vratila u uobičajeno stanje, što je razum ponovo znao gde je i šta je oko njega, što je povratio sposobnost orijentacije u vremenu, prostoru i takozvanoj realnosti kad je ono što je prethodilo povratku – putovanje u maglovite, neznane, neodređene, haotične prostore – uopšte postojalo.
Mnogo je vremena prošlo otkad je Dis proglašen za dekadenta i degenerika, u međuvremenu su akademski naslednici ondašnje kritike oberučke prihvatili Disovu poeziju, ona je neupitni deo kanona, Dis je klasik, sve je na svom mestu. Ali malo sumnjičaviji čovek bi mogao da pomisli kako je Dis kanonizovan samo zato što ga ne shvataju ozbiljno, samo zato što se njegova poezija tumači onako kako se kod nas poezija obično shvata – kao nekakva izmišljotina, igrarija, konstrukcija, nešto bezazleno i bezopasno, nešto što u suštini nema veze sa životom.
Lako je akademcima da prihvate Disa i da ga usput ukrote i prepariraju, kad ne moraju da slede njegove vizije i duhovna putešestvija, kad njihov duh ne luta na onu stranu, ne posećuje vreme i predele trajne, kolevku postanja koja sve nas rodi, smrt, svetlost i život i večite tajne. Prihvaćen je Dis, kao što su prihvaćeni i drugi pesnici tajanstva i mašte, mraka i pesimizma, apsurda i očajanja, snoviđenja i noćnih mora – samo zato što niko njihovu poeziju ne doživljava kao nešto stvarno. A možda se tamo, u „nejasnom vidiku što je oko mene i u meni“ – skriva ono najstvarnije. Svi cene, štuju i uvažavaju Disa, a niko ne bi da ga sledi na njegovom putu u predele snova i zavičaj mraka ili, daleko bilo, da živi Disovim životom. I to je apsurd nad apsurdima u kojem, normalno, gotovo niko ne vidi ništa apsurdno.