foto: Dženat Dreković/NOMAD

Marković: Ko još pita stvarnost šta njoj odgovara?

Otkad su se dogodila dva jeziva masovna ubistva, predsednik Srbije Aleksandar Vučić gotovo svakodnevno se pojavljuje na TV ekranima, jer se zna ko je uvek najvažniji, bez obzira šta se događalo u zemlji. Pa neće njemu neka mrtva deca i omladina da ukradu pažnju cenjenog publikuma. Ako je uspeo da bagateliše onih 130.000 mrtvih iz ratova devedesetih, pa još i na toj planini od leševa da sagradi karijeru – neće njemu sad neka dva masakra da ugroze opstanak na vlasti.

Rasipao je predsednik bogati arsenal svoje bizarne psihologije po raznim konferencijama za štampu, redovnim i vanrednim obraćanjima, u televizijskim emisijama u koje se sam poziva, pa čak i na kontramitingu koji je organizovao kako bi nadjačao desetine hiljada građana koji se okupljaju na protestima “Srbija protiv nasilja”. Kako to protiv nasilja? Našli ste da udarate na – što bi rekao patrijarh Porfirije – tradicionalne vrednosti našeg naroda? Čitav sistem vladavine izgrađen je na nasilju, i to ne danas niti juče, već davnih dana, u ono doba kad se narod probudio, pa je onako bunovan i još nerasanjen, krenuo da malo kolje po najbližem komšiluku.

Smrdljivi trag nečoveštva

Nije taj kontramiting Vučiću baš uspeo, jesu partijski aktivisti doveli u Beograd sve ljude koje su mogli da ucene, primoraju ili podmite, ali se veći deo te mase razbežao još pre nego što je gazda počeo svoj govor. Neki nisu ni stigli do Narodne skupštine, a ni vremenske prilike nisu išle naprednjacima na ruku, kiša je lila kao da planira novi potop. Ne ide Vučiću krizni menadžment, šta god da učini bude pogrešno i izazove kontraefekat.

Tako to biva kad dođe trenutak za odustajanje od manipulacija, manevrisanja, kalkulacija, šićardžijstva i siledžijstva, kad sve što državni funkcioner treba da učini jeste da pokaže kako je ljudsko biće sa elementarnim saosećanjem za žrtve, njihove porodice i čitavo ožalošćeno društvo. Nažalost, za naprednjačke vlastodršce to je nemoguća misija, to su ipak ljudi posebnog kova, sačinjeni od neke čudne materije koja iza sebe ostavlja smrdljivi trag nečoveštva. Nije se džabe predsednik kalio iznad opsednutog Sarajeva, noseći u ruci kratkotrzajni kišobran od 120 mm.

Avet petog oktobra

U poslednjem obraćanju naciji koja više ne može ni da ga vidi očima, a kamoli da sluša njegova prenemaganja, glumljenje žrtve i ostale izlive pasivne agresije, Vučić je nekome poručio da “neću ustuknuti pred nasilnicima kao što nisam ni 5. oktobra”. Često predsednik u poslednje vreme apostrofira 5. oktobar, u strahu su velike oči, a njegove medijske trovačnice stvorile su utisak da je tad započela apokalipsa, dočim je u vreme Slobodana plemenitog Miloševića sve cvetalo, bilo je to divno doba, takozvane vesele devedesete.

Ruku na srce, takva slika stvara se već decenijama, na tome udarnički rade silni SMB-intelektualci, novinari za specijalne operacije, duhovnici kame i tla, pod dirigentskom palicom političkih moćnika koji bi najradije falsifikovali blisku prošlost i svoju krvavu ulogu u njoj. Na osnovu stotinak hiljada tekstova, knjiga, televizijskih emisija i ostalih medijskih sadržaja nije bilo teško rekonstruisati sliku o prošlosti koja vlada u srpskom društvu. U kratkim crtama to bi ovako izgledalo.

Klevete i laži

Srbija nikada nije bila u ratu, niti je slala svoju vojsku i paravojne snage da kolju, siluju, pale i pljačkaju po okolnim zemljama. Mi smo poznati po tome što smo, kao nadnaravno gostoljubiv narod, vazda vojevali kod svoje kuće, koristeći sve prednosti domaćeg terena. Uvek smo vodili samo oslobodilačke ratove, a ko je još video da se oslobodilački rat vodi u tuđoj državi? Tu nema nikakve logike.

Možda naša logika ne odgovara stvarnosti, ali ko još pita stvarnost šta njoj odgovara?! Stvarnost može samo da se pomiri sa sudbinom, sledeći duh sveopšteg pomirenja u nacionalnom jedinstvu, da ćuti i trpi kao svaki lojalni podanik, i da se prepusti čvrstoj nacionalističkoj ruci koja će je oblikovati u skladu sa potrebama trenutka koji će, po svemu sudeći, trajati kao gladna godina.

Priče o ratnim zločinima koje su navodno počinili Srbi su najobičnija izmišljotina koju plasiraju vekovni neprijatelji srpskog naroda, a među njima se posebno ističu porodice žrtava, svedoci zločina i slučajno preživeli, pa zatim video-zapisi pokolja, fotografije mučenja i slični dokumenti što su ih mahom napravili sami zločinci, u plemenitoj nameri da jedan isečak vremena sačuvaju od zaborava, za uspomenu i dugo sećanje na lepe trenutke provedene u finom društvu koje ih je zabavljalo umilnim kricima, jaucima, zapomaganjem i molbama da im život bude pošteđen.

Srbin po definiciji nije u stanju da počini zločin, što demantuje ustaljenu legendu o Srbima kao o supermenima koji su sposobni za sve, kadri stići i zaklati, spaliti pa uteći, i na strašnom mestu civile postreljati. Ko upotrebi imenice Srbin i zločin u istoj rečenici, da mu umre majka.

Oslobađanje od nepodnošljive lakoće postojanja

Srpske hladnjače su oduvek, odvajkada, a posebice od pamtiveka prevozile isključivo slobodarske breskve, levičarske maline, revolucionarno crvene jagode, demokratski nastrojene jabuke, velikosrpske šljive ranke i poetične kruške karamanke. Nikada, nikada, nikada, jednom rečju – never, naše hladnjače nisu prevozile leševe, pogotovo ne albanske leševe, a još manje albanske leševe sa Kosova.

Besmislenost ovakvih insinuacija potvrđuje i konsenzualna činjenica sa kojom se rasistički objektivno slaže ogromna većina srpskog naroda – nama u Srbiji Albanci nisu potrebni ni u snu, ni živi ni mrtvi, ni u kom obliku ili agregatnom stanju.

Sarajevo u svojoj dugoj istoriji nikada nije bilo bombardovano, granatirano, niti izloženo sistematskom snajperisanju. Ako je i bilo, to se svakako nije desilo devedesetih godina. Ako se tokom devedesetih i desio nekakav sićušni incident u obliku četvorogodišnjeg ubijanja ovog grada, to svakako nisu činile srpske snage sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem na čelu.
Ako su ova dva div-junaka i učestvovala u takvom čemu, onda su gađali samo vojne ciljeve, dočim ih civili kao mete uopšte nisu interesovali. Ako su, pak, ubijali civile, žene, decu, starce, onda su to radili u najboljoj nameri – da ih oslobode nepodnošljive lakoće postojanja u gradu pod opsadom.

Ideal duhovnog života i čiste kontemplacije

U Srbiji se nikada nije živelo bolje nego devedesetih godina, pod mudrom upravom socijalista i radikala. Pokušali smo da ljude odvratimo od pogubnog robovanja vrednostima materijalističke civilizacije ponikle na dekadentnom Zapadu, i da ih približimo uzvišenom idealu duhovnog života i čiste kontemplacije. Ova naša težnja stoji u pozadini onoga što profanom umu izgleda kao obično uništavanje ekonomije kroz drastičan pad životnog standarda, osiromašenje celog naroda, veštačko izazivanje hiperinflacije zarad izvlačenja deviza iz slamarica, otimanje stare devizne štednje, pravljenje piramidalnih banaka itd.

Nastojali smo da ostvarimo večni san čovečanstva i oslobodimo građane od materijalnih briga, ali ne njihovim vulgarnim zadovoljavanjem kao što rade na trulom Zapadu, već sistematskim smanjivanjem potreba na najmanju moguću meru. Oni koji su shvatili našu nameru živeli su dobro da bolje ne može biti: gladni i promrzli, ali ponosni što pripadaju narodu najstarijem koji jedini na svetu brani pravdu pred najezdom svetskih silnika. Ostali su bez posla, ali nisu kukumavčili zbog toga, već su obilje slobodnog vremena koristili za duhovno uzdizanje i lično usavršavanje.

Ukratko, stvorili smo alternativni način života koji će jednog dana, kad se materijalistička civilizacija približi svom neumitnom kraju, biti jedini spas za celokupno napredno čovečanstvo. Eto šta smo sve uradili za dobrobit našeg naroda, a danas niko ni hvala da nam kaže. Nezahvalnici bi još da nas ruše, iako smo odavno srasli sa foteljama, pa bi naš pad uzrokovao nepredvidljive zdravstvene posledice. Bio je u pravu kralj Ibi koji je, kada se našao u sličnoj situaciji, zavapio iz dubine duše, razočaran narodom koji ne zaslužuje da ga vodi takav gorostas: “Šta je to sa ovim mojim narodom? Zameniću ga za neki nov, šta će mi polovan narod. Zamenim to pa koliko dobijem, nije važno”.

Tomislav Marković

Marković: Babunske reči
Marković: Večno prokletstvo
Marković: Vašar privida
Marković: Debate o Evropi
Marković: Niotkuda vrata
Marković: Đavolje pleme
Marković: Vremensko nevreme
Marković: Lice i naličje
Marković: Vera i osećajnost
Marković: Četnički apokrifi