Na Svetosavskoj akademiji u Matici srpskoj u publici se obrela i grupa studenata. Tokom intoniranja “Himne svetom Savi” cela sala je stajala, a kad su utihnuli poslednji tonovi pesme, studenti su ostali u stojećem stavu. I počeli da recituju jednu drugu pesmu. Nenajavljena numera izazvala je buru negodovanja u okupljenom svetosavskom narodu matičarskog usmerenja, vidno ih je iznervirala, pa su dobacivali studentima: “Alo! Šta je to? Šta ćete tu?”
Nekim nabildovanim svetosavcima verbalni protest se učinio kao odveć mlak oblik borbe protiv remećenja javnog reda i programa svečanosti, pa su pribegli radikalnijim sredstvima. Ščepali su studente, jednog su uhvatili za vrat, u “kragnu”, jednu studentkinju mlatili po ruci, fizički su nasrtali na recitatore nepodobne poezije. Dok je trajalo bubecanje omladine, iz prvog reda je priskočio Dragan Stanić, predsednik Matice srpske, da argumente pesnice dopuni verbalnim pandanima.
Stihovi u kragni
“Deco, sve što imate da kažete, kažite na mestima gde se to može reći. Možete i u Matici srpskoj. (…) Ako hoćete, možemo se naći bilo gde da porazgovaramo, ja ću vam reći šta o tome mislim. Šta ja mislim. A šta vi mislite, vi mislite onako kako mislite da treba, ali vreme će proceniti gde stoji istina. Ja vas savetujem da vi kao mladi ljudi, težite saznanju te istine. A istina, između ostalog, jeste da se u Matici takve stvari ne rade. Svi mi koji imamo neke partijske kapute, ja ga nemam, govori vam čovek koji nikad nije bio član bilo koje stranke. Imam samo opredeljenje za srpsku kulturu i za srpski narod, za srpsku državu. I razumem kao funkcioniše ceo svet. (…) Ako hoćete dijalog, pitajte svoju dušu, svoje srce, sveti Sava je svedok ovde, jeste li vi ljudi za dijalog ili ste došli da nešto uništavate”, zborio je mister Stanić.
Potom je rekao kako ipak veruje da studenti nisu došli da nešto unište, pozvao ih je da poštuju red kuće u koju su ušli. Zamolio ih je da ne prekidaju program, a o svemu mogu da razgovaraju na nekom drugom mestu. Govor predsednika Matice propraćen je aplauzom okupljenih svetosavaca, nakon čega su studenti napustili salu, a domaćini i gosti su se vratili redovnom programu. Kad im već nije dozvoljeno da pročitaju pesmu do kraja u Matici srpskoj, studenti su to učinili ispred ove drevne institucije. Negde ipak ima slobodnog prostora za poeziju, makar na ulici, kad su već ustanove kulture nevoljne da čuju pesničku reč.
U medijima se pojavila vest da je studente napalo obezbeđenje Matice srpske, ova ustanova je to demantovala, nasilnici nisu pripadnici obezbeđenja, ne zna se ko su ti zagonetni momci u crnom, verovatno neki Vučićevi lojalisti. Delovali su prilično naprednjački, na stihove uzvratiti “kragnom” i šaketanjem – to je manir siledžija koji gaze, tuku kišobranima i pesnicama, mlate bejzbol palicama pobunjene građane, u zavisnosti od toga ko kakvim oruđem raspolaže.
Mašina za klevetanje
Naprednjačke velmože i njihovi dežurni huškači na nasilje, koji se lažno predstavljaju kao novinari, svom silinom su se obrušili na recitatore. „Nije se to u našoj zemlji ranije događalo. Neki su mislili da imaju pravo da nam unište istoriju, tradiciju i kulturu. Naše je da na to odgovorimo mirom, strpljenjem i ozbiljnim pristupom“, ocenio je predsednik Aleksandar Vučić, u poslednje vreme poznat kao Gospodin Nenadležni.
„Mila Pajić, mislim da se tako zove, je zaista neko ko sa Dinkom Gruhonjićem napada sve srpsko… Da oskrnavite Svetosavsku akademiju, veče uoči Svetog Save, i to u Matici srpskoj, pred ovim ljudima koji su jedni od najučenijih ljudi u Srbiji“, podvrisnula je predsednica Skupštine, poluusmena Ana Brnabić, inače pasionirana ljubiteljka i patronesa svega kreativnog, posebno kreativnih industrija i industrijalaca. Usput budi rečeno, u Matici srpskoj nije bila ni Mila Pajić, a ni Dinko Gruhonjić, niti je bilo šta oskrnavljeno, niti Brnabić išta zna o srpskoj kulturi, pa je besmisleno da o tome govori, ali koga briga za činjenice i istinu.
Predsednica Pokrajinske vlade Maja Gojković mrmorila je nešto o „upadu grupe anarhista predvođenih vođama antisrpske koalicije, koji ovih dana napadaju Vojvodinu i Maticu srpsku“, o “napadu na najstariju ustanovu Srba”, o “nepoštovanju Matice srpske, srpskog naroda i tradicije”, o “vređanju srpskog naroda” u režiji nekakvih separatista koji se u poslednje vreme priviđaju naprednjačkim propagandistima. Usput, Gojković je ista ona osoba što je onomad otvarala Železničku stanicu, tvrdeći kako ona prevazilazi evropske standarde. Potom se nadstrešnica srušila, ubila petnaestoro ljudi, osakatila još dvoje, a Maja Gojković nije u zatvoru, nego sa nezaslužene slobode bljuje mržnju i difamacije po pridavljenim studentima.
Na studente su se ustremili i takozvani ministri, sve sami sigurni kandidati za kazamat i lustraciju, odlazeći gradonačelnik Novog Sada, sličnog kandidatskog statusa, te niz tabloidnih napasnika na moždane ćelije, kojima je odavno mesto u nešto prostranijoj ćeliji od ovih što obitavaju u lobanji. Stigla je i podrška s one strane Drine, od neizbežnog Mileta Dodika, koji se takođe nalazi na slobodi samo zahvaljujući potpuno raspalim društvima u kojima živimo, bez funkcionalnih institucija. Protiv tog stanja se studenti bune već mesecima, da ima pravne države ništa od ovoga se ne bi dogodilo, jer bi svako radio svoj posao, a svako bi bio na svom mestu – studenti u skamijama, a kriminalci u ustanovama zatvorenog tipa.
Proterivanje samog sebe
Kako se to poezijom skrnavi i uništava kultura, napada srpska tradicija, vređa srpski narod i nasrće na sve srpsko – nepismeni naprednjački udarnici nisu objasnili, mada niko od njih to nije ni očekivao. Pitanje postaje još bizarnije ako imamo na umu da su studenti pokušali da izgovore pesmu jednog srpskog pesnika. A čitava stvar postaje totalno sumanuta ako znamo ko je autor inkriminisanih stihova.
Studenti su zapravo recitovali pesmu predsednika Matice srpske Dragana Stanića koji književne radove objavljuje pod pseudonimom Ivan Negrišorac. Studenti su stigli da izdeklamuju tek nekoliko uvodnih stihova pesme naslovljene “Sričem pesmu” koja tematizuje upravo Železničku stanicu i nesrećnu nadstrešnicu: “na železničkoj stanici kraj nogu / prolaznika, kao za radnim stolom, uz srkute vrele kafe, / vozovi kloparaju. u ušne školjke se uvlače, pod peronsku / nadstrešnicu / dok osluškujem udare srca, pisaću mašinu”.
Kao što vidimo, i to je bilo dovoljno da publika, napredne lojalističke tabadžije, državni funkcioneri i mediji za specijalne operacije nasrnu na njih, iznervirani poezijom predsednika Matice, objavljenoj prvo u časopisu “Polja”, a potom u zbirci “Trula jabuka” iz 1981. godine. Studenti su pokušali da kažu Staniću/Negrišorcu da su samo hteli da odrecituju njegovu pesmu, da su to stihovi koje je on napisao, ali uzalud – i predsednik Matice srpske je smatrao da je njegova lirika neprimerena za instituciju i svečanu akademiju. Tako je predsednik Matice srpske proterao samog sebe iz Matice srpske, ili je možda tačnije reći da je profesor dr Dragan Stanić proterao pesnika Ivana Negrišorca.
Preobražaj i sazrevanje
Da, Stanić je nekada bio Negrišorac, pisao je poeziju na tragu neoavangardnih poetika, pisao je i studije o neoavangardnim pesnicima, o Miroljubu Todoroviću, Vojislavu Despotovu i Vujici Rešinu Tuciću. Davno je to bilo, objavljuje Negrišorac i dalje knjige, ali već godinama više liči na Stanića nego na sebe. Neoavangardni pesnik se preobrazio u potpisnika podrške Aleksandru Vučiću, funkcionera koji već 13 godina vodi Maticu srpsku, zagovornika “srpskog sveta”, nedavača Kosova, branitelja vazda ugroženog srpstva od susednih naroda i ostalih vekovnih neprijatelja. Pisao je o svemu tome iscrpno Ivan Čolović na Peščaniku, u briljantnom tekstu “Dogodine u Dubrovniku”.
A nekad je poeta umeo da piše drugačije, pa da sroči poneki ubedljiv stih, na primer: “Duša je salata uz glavni obrok”, iz pesme “Osećam odgovornost. Vojvoda Prijezda”, gde je mitski svet epike izložio blagoj depatetizaciji i detronizaciji: “Sada ne smem izneveriti Kukavac na neboderu Sa zidina kule u mutni / trotoar, u perine legende / Dok opsada traje i muče me glađu Da siđem, platim stanarinu”. Ostali su mi u sećanju i duhoviti stihovi “Da sam pesnik / da opevam toplu mast ušiju”.
Kako pesnik sklon eksperimentu, jezičkim igrama, avangardi i neoavangardi postane vremenom sluga zlikovačkog režima, protivnik studentske pobune, megafon opštih mesta nacionalističkog laprdanja, retrogradna figura i zatvorski čuvar kulturne institucije koju vodi – možda i nije velika zagonetka. Možda se odgovori na takva pitanja nalaze upravo u poeziji, recimo u onom Tinovom stihu koji glasi “Nisam li pjesnik, ja sam barem funkcioner”, ili tako nekako. A možda je sve objašnjeno u pesmi “People Have the Power” Borisa Dežulovića:
“Pita mene jedan prijatelj
dobro nismo odavno
više tako dobri
javimo se popijemo piće
pita on mene
jebem mu mater kako to
pa ti si u rat išao
u kožnoj jakni s
walkmanom i kazetama
Nicka Cavea i Patti Smith
na uniformu si ušio
grb Joy Divizije
dok su drugi
devedeset prve na srpske
kuće pisali NDH i
Srbi van ti si pisao
The shepherds
and the soldiers
lay beneath the stars
exchanging visions
and laying arms
pa kaže kako to
sad slušaš Cecu
Škoru i tamburaše
visiš u kladionici
ne piješ u korizmi
igraš pikado
sa highlanderima
u autu ti privjesak
Gospe Međugorske
na vratima stana
velika naljepnica
U ovoj kući se ne psuje
A ja mu kažem
vidiš prijatelju
to ti se zove
sazrijevanje.”