U knjizi “O prirodi stvari”, u zapisu pod naslovom “Velike knjige, na kasi”, Predrag Čudić piše: “Jednom me je na javnoj tribini neka devojka pitala koja je knjiga savremenog pisca vredna pažnje? Rekao sam joj kratko da neću da joj kažem, neka je sama pronađe. To mi je izgledalo dosta grubo. A hteo sam reći i njoj i drugima da je tajna savremene značajne knjige velika, suština i smisao literature, poezije nije brbljanje o knjigama po novinama. Stvar sa literaturom bila bi onda veoma prosta, da prostija ne može biti. Veliki savremeni roman – izvolite na kasu! Velika knjiga poezije prošle nedelje napisana već je na listama bestselera. Nije nego! Šta bi to onda bilo, pučka zabava”.
U pravu je Čudić, zaista je velika tajna savremene bitne knjige, nije lako orijentisati se među tim silnim izdanjima što svakog dana pristižu iz štamparija na police knjižara i biblioteka. Izdavaštvo je odavno zabasalo u prekomerje, samo u Srbiji se svake godine objavi oko 12.000 knjiga, na svetskom nivou cifre su milionske, to više nije Vavilonska biblioteka, već nepregledno more od hartije i olova.
Otvarač za stranice
Kad uđe u knjižaru, nesrećnog čitaoca skole knjige sa svih strana, nahrupe mu u vidno polje, nasrću na moždane vijuge, nude se i šepure, čežnjivo ga gledajući, stotine i hiljade novih naslova svetlucaju mu pred očima, od preobilja ga brzo uhvati vrtoglavica, zamanta mu se u glavi, ne zna za šta bi se pre uhvatio, pa odustaje od svega i izlazi praznih ruku. Ko bi se snašao u toj nepreglednoj hrpi, tu ne pomažu ni busola ni veštačka inteligencija, a ni prirodna pamet.
Srećom, tu su urednici i recenzenti da priskoče u pomoć ljubiteljima dobre knjige i prekrate im čitalačke muke. Ovi nenadmašni majstori sažimanja u samo nekoliko jezgrovitih rečenica, obično odštampanih na zadnjoj korici, daju potencijalnom čitaocu sve neophodne informacije i ukratko mu objašnjavaju zašto je baš ta knjiga koju upravo drži u ruci ona bez koje ne može da živi, a da to do malopre nije ni slutio.
U nedavnom pokušaju da se obavestim o najnovijim remek-delima protrčao sam kroz zbijene redove blurbane gerile. Na samom početku ovog uzbudljivog putešestvija kroz frišku produkciju knjišku dočekale su me zbunjujuće formulacije. Veli blurbista: “Čim otvorimo prvu stranicu, lagano stupamo u Zoranov i Lusin emocionalni univerzum”.
Kako da otvorim prvu stranicu? Mogu da otvorim knjigu ili da okrenem stranicu, ali otvaranje stranice nije baš izvodljivo. Možda bih mogao da rascepim prvi list i tako otvorim stranicu? Mislim da to ne bi naišlo na dobar prijem kod knjižara, ne bi pomoglo ni objašnjenje da sam samo sledio uputstvo njihovog urednika. Odmah sam odustao, bolje sprečiti nego uzalud lečiti, odnosno lepiti pocepani list. A nemam ni otvarač za stranice.
Upućeni u pakao
Drugi preporučilac ovako hvali svoga papirnatog konja: “Delo je prožeto istorijom, ličnim lomovima, a mračnoj i napetoj atmosferi posebno doprinose upečatljivi prikazi surovosti – od nemaštine i gladovanja do tolike okrutnosti da se ni Bog ne usuđuje da zaviri’“. Ako svemogući Bog, tvorac vaseljene, nema hrabrosti da zaviri u delo ispunjeno neviđenim okrutnostima – kako bi se na to odvažio obični smrtnik poput mene? Ništa od čitanja.
U trećoj knjizi koju prosto moramo pročitati izvesni detektiv nastoji da reši misteriju “jezivih laguma koji se granaju ispod Dorćola i gde prema urbanoj legendi postoje ‘meka mesta’, tačke u univerzumu koje, kako tvrde upućeni, vode direktno u Pakao”. Upućeni? Ko li je to upućen u tajanstvene puteve koji vode sa ovog sveta direktno u pakao, i otkad to urbane legende govore o putevima do mesta gde je tama najkrajnja, gde se čuju samo plač i škrgut zuba?
A šta ako pakao nije mesto nego stanje duše, kako tvrde neki mističari i teolozi? Možda nikakva meka mesta nisu potrebna, nikakve misteriozne tačke u univerzumu, ko je imao prilike da boravi u piščevoj glavi, makar i posredno, preko njegovih knjiga, taj je već bio u infernu, što bi rekla Cvetajeva – onaj svet na ovom si gledao.
Pitanje u isparenjima najličnijih odnosa
Priču “o sudbini, koja se, poput konca, plete kroz generacije”, takođe preskačemo, jer se konac valjda provlači, a ne plete kroz nešto. Opasno je upetljavati se u ovo čudnovato pletivo, možda se čitalac nikad ne ispetlja, pa ostane zauvek umršen u konce koji su izgubili kompas i u sudbine koje se prepliću (malo klot, malo frket).
“Okovane lažima, vrebale su okrutne istine” – reklamira proizvođač knjigu, a ta knjiga nije Floberov katalog mišljenja u modi ili rečnik otrcanih misli, kako bi naivni čitalac pomislio. Istine su uvek okrutne, kao što je kritičar uvek eminentan, načela vazda neosporna, a poslovi svakad na prvom mestu. Na sav taj oveštali rekvizitarijum najbolje je uzvratiti nadrealističkom poslovicom: Slonovi su zarazni.
Naredni reklamni tekst preporučuje nam štivo koje se bavi porodičnim relacijama, a “upravo u tim opisanim najličnijim odnosima, u isparenjima tog čarobnog napitka, lebdi pitanje da li je moguće sasvim razumeti i spoznati sebe”. Dakle, kad pisac opiše najličnije odnose između članova porodice, to dovodi do isparavanja čarobnog napitka u kojima lebdi određeno pitanje koje glasi: Da li je moguće razumeti i spoznati sebe do kraja?
Ako sam dobro razumeo, najličniji odnosi su čarobni napitak, njihov opis je isparenje tog volšebnog pića, a u dotičnim opisima kao isparenjima ili isparenjima kao opisima lebdi pitanje, odolevajući zemljinoj teži. Mislim da ovo zahtevno štivo ipak nije za mene, ja nisam u stanju da razumem ni najobičniji blurb, pa je besmisleno da se uopšte upuštam u potpuno razumevanje i spoznaju sebe. Moguće da je moje stanje posledica preterane izloženosti isparenjima čarobnog napitka u vidu deskripcije međuljudskih odnosa, ume to da omami i obeuti čoveka nesviklog na psihoaktivne supstance u tvrdom i mekom povezu.
Poentirati nad životom
„U kom trenutku poentiramo nad životom? Da li je to dan kad dobijemo potomke, ostvarimo nedosanjane snove ili su to pak trenuci u kojima konačno dopustimo sebi da osetimo damar života?”, pita se blurb, preporučujući nam roman koji daje odgovore na ključna pitanja ljudske egzistencije. Blago romanu, on ima i odgovore, a meni čak ni pitanja nisu jasna.
Na primer, šta znači “poentirati nad životom”? Fraza “poentirati nad nekim” koristi se mahom u sportskom žargonu, u smislu – pobediti nekoga. U tom slučaju, jedino ko može da poentira nad životom je smrt, što joj odlično ide od ruke i kose, nijednom nije omanula. Kako se to pobeđuje život u trenutku kad osetimo damar života verovatno nije jasno ni onom ko je napisao ove razdešene redove, posvađane sa smislom i jezikom, pa je zato pametnije da ne pokušavam da raščivijam zagonetku koja spada u popularnu disciplinu zvanu “izmislice i besmislice”.
Na potonje remek-delo savršeno se nadovezuje roman naslovljen “Preživeti smrt”. Ne znam da li je autorka ovog štiva poentirala nad smrću rukovodeći se receptima prethodno pomenutog romana, preokrećući navedene savete, tako što nije osetila damar života i nije ostvarila nedosanjane snove, ili je ostvarila dosanjane snove, ili je sanjala donekle pa je ostala na pola puta, malo je ostvarila a malo nije, deo sna je dobio otelotvorenje, a deo je ostao zauvek u glavi, da luta po pustinji.
No dobro, ko je preživeo smrt, ni pakao mu neće teško pasti, čak i ako nikada ne otkrije meka mesta u dorćolskim lagumima, tajanstvene tačke u beogradskom univerzumu za koje znaju samo upućeni u saobraćaj između ovog i onog sveta, i u red vožnje po kojem taj saobraćaj funkcioniše. A ko nije preživeo smrt, taj će umreti i na onom svetu, u paklu ili u raju, sasvim svejedno.
Život poentira nad smrću
Još jedan pokušaj i odustajem, ne moram da pratim sve što se štampa, prevelika je tajna značajne savremene knjige za moje skromne sposobnosti, neka mimo mene prolaze remek-dela tekuće produkcije, da parafraziram Brodskog – i bez njih se može živeti ne samo srećno, već čak i nesrećno. Udri, blurbe, ne žali: “U nestvarnom mozaiku satkanom od dramatičnih događaja, u kojem se ukrštaju sudbine istorijskih ličnosti i nepoznatih junaka iz naroda, odvija se i ljubavna priča čiji nas dirljivi ishod uverava da život uvek pobeđuje smrt”.
Sintagma “nestvarni mozaik” ukazuje na mogućnost da je reklamirani roman fikcija, a ne istorijsko štivo, što bi valjda trebalo da se podrazumeva ili je bar tako bilo dok je Aristotel hodao zemljom. Događaji su, naravno, dramatični, kakvi bi inače bili, sudbine se, normalno, ukrštaju, jer nemaju drugog izbora, sve je to uobičajena retorika koja će njihove tvorce uskoro ostaviti bez posla, samo da veštačka inteligencija još malo uvežba ljudsku mentalnu mehaničnost i jezičku odrvenelost. Međutim, dirljivi ishod ljubavne priče koji nas uverava da život uvek pobeđuje smrt – to je već nešto.
Dakle, zaljubljeni su se na kraju venčali i živeli su zauvek, nikada nisu umrli, jedino tako život može da pobedi smrt, bar u ovom konkretnom slučaju. Život nije samo jednom pobedio smrt, već to čini uvek, samo je nas, maloverne, u to teško ubediti jer smo smrtni. Taman se nekako uverimo, besomučnim iščitavanjem savremene proze, da život uvek pobeđuje smrt, kad nas skoli kakva podmukla, neizlečiva boljka i mi se preselimo na onaj svet, uprkos najdubljim ličnim uverenjima. No, koga briga za te sitnice. Važno je da je prvo književni junak poentirao nad životom, a potom je život poentirao nad smrću, što bi rekli navijači – predaja nije opcija.
Skice i improvizacije
Pokušavajući da čitateljstvu uvali još jedan serijski proizvod sa fabričke trake, blurbista se nesvesno dotakao važne teme. Cela ova svetska i lokalna masovna proizvodnja ničega, raznih šatro književnih dela koja služe isključivo za razbibrigu i ubijanje vremena, poput ukrštenih reči ili rebusa, zasniva se na uverenju da smrt pobeđuje život, totalno i neopozivo, i da nema ničeg trajnog i postojanog.
Pisao je davno o tome Vistan Hju Odn u eseju “Pesnik i grad”, analizirajući aspekte današnjeg svetonazora koji umetničku vokaciju čine težom nego što je bila ranije. Među glavnim problemima je “gubitak vere u večnost fizičkog svemira”.
“Mogućnost da se bude umetnik, tvorac stvari koje će nadživeti samog tvorca, možda čoveku nikad ne bi ni pala na pamet da pred svojim očima nije video, kao suprotnost prolaznosti ljudskogh života, čitav svemir stvari, zemlju, okean, nebo, sunce, mesec, zvezde itd koje su mu izgledale večne i nepromenljive”, piše Odn. U međuvremenu je došlo do napretka naučnog saznanja i pogled na svet se stubokom promenio.
“Teško je savremenom umetniku da veruje da može načiniti trajni predmet kad nema primera trajnosti koga bi se držao; on je više od svojih prethodnika doveden u iskušenje da napusti potragu za savršenstvom, osećajući je kao gubitak vremena, i da se zadovolji skicama i improvizacijama”, zaključuje Odn.
Kako prepoznati pisca
U Odnovo vreme aljkavost je bila tek u povoju, danas je fušeraj postao norma, knjige se pišu pod sloganom “Drži bure vodu dok majstori odu”. Evo kako danas počinju prozna dela: “Dečak je kao ukopan stajao pored ognjišta i čvrsto za ruku držao svoju mlađu sestru”. Ili: “Krv nije voda. Gete je jednom rekao da je ona sasvim neobičan sok”. Ili: “Hodnikom je odzvanjalo tapkanje malih i velikih sandala. Devojčica je koračala sitno i živahno, a žena pored nje ujednačeno i sporo”. Ili: “Svetlost neba ranjenog praskozorjem lagano je osvajala kabinu na gornjoj palubi galije što se njihala na talasima Kantabrijskog mora”. Ili: “Kapci su mi otežali od nemirnog, isprekidanog sna. Retke trepavice, slepljene i izgužvane, bodu me u desno oko”.
Ne tako davno romani i pripovetke počinjali su nešto drugačije, već na prvoj stranici čitaocu je bilo jasno da ima posla sa ozbiljnim piscem, sa posebnim osećanjem sveta bez kog je besmisleno baviti se literaturom. Na primer: “Jesen, i život bez smisla”. Ili: “Posle onog što mi se nepojmljivo dogodi hoću, po istini i dokle se rečju uhvatiti može, da zapišem sve kako je bilo”. Ili: “Još dok sam bio stari Sloven i zvao se Joakim, sasvim na drugi način tekla je moja mladost”. Ili: “Otvorio je kapije raja najstariji sin Perunov. Pričvrsti im krila sa jedne i sa druge strane naročitim kočićima, zatim opljunuo ruke, zevnuo, protegnuo se: najstariji sin Perunov”.
Može i ovako: “Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rešenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov”.
Ili ovako: “Prigodilo jutro kada zora sveže poli i oteče kroz guste šume borove; da lečnik reče: iziđi od raba božja, od vrha, od glave, od temena, od čela, od očiju, od nosa, od ušiju, od šije, od ramena, od pleća, od ruku, od prstiju, od noktiju, od prsiju, od srca, od pluća, od jetre, od creva, od rebra, od leđa, od bedra, od kolena, od golena, od kostiju, od žila i od krvi i od svih sastava unutrašnjih”.
Puna žuči, otrovane krvi i smeha
Nekada su priče počinjale i ovako: “Gospodo, jednu pijanu čašu Banatu! Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim, i ja. Prospem li vino po belom vašem čaršavu, ostaće na njemu rumen vinograda. Prospem li vino, zamirisaće beo čaršav kao sneg po žitu nevidljivom, ali niklom, i ozelenelom”.
A pre samo pola stoleća, ovako: “Priča koja sledi, priča koja se rađa u sumnji i nedoumici, ima jedinu nesreću (neki to zovu srećom) što je istinita: ona je zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka. Ali da bi bila istinita na način o kojem njen autor sanja, morala bi biti ispričana na rumunskom, mađarskom, ukrajinskom ili jidišu; ili, ponajpre, na mešavini svih tih jezika”.
Čak ni putopisi nisu pisani tek tako: “Od svakoga grada u kome mi je prolazio život ostali su u meni samo njegovi rubovi kako se ocrtavaju noću na nebu. I tako ja imam u sebi te različite noći. Uvek isto nebo, i različite grupe gradskih rubova. U meni je, zato, večnost, i potpun mir, i sve mi je svejedno. Pripovedam da život nije vidljiv nego da je van naše moći ‘na nebesima’”.
Nema drugog prostora
Da, nekada su pisci imali svoju rečenicu, stil, izraz, osećanje sveta, distancu od opštih mesta (što valjda i čini taj famozni talenat), danas je sve to iščezlo, “razvijalo se vetrom i otišlo ka ispod trčućih kola prah i dim u maglu”, što reče jedan pesnik i propovednik. Nije problem samo u gubitku vere u trajnost fizičkog svemira, već i u krahu hrišćanstva i posledičnom gubitku vere u besmrtnost duše i Strašni sud.
Danas ovi pojmovi zvuče zastarelo i komično, kao da su izvučeni sa nekog otpada, ali Hani Arent to nije smetalo da u “Izvorima totalitarizma” napiše: “Možda se moderne mase ni po čemu toliko ne razlikuju od masa ranijih vekova koliko po gubitku vere u Strašni sud: najgori su izgubili strah, a najbolji nadu”.
Logična posledica gubitka vere je prevladavanje duha sveopšte prevare. Pošto je ovozemaljski život jedino što imamo, ničeg nema posle, nema večnog postojanja, nema Boga, nema sudije, nema zakona, nema suda, onda grabi šta možeš, samo pošteno – pa ko koga prevari. Proizvođači beznačajnosti pod maskom literature i drugih oblasti duha ponašaju se u skladu sa svetonazorom epohe, sa vladajućim verovanjima, predstavama i ubeđenjima.
Nema drugog prostora, daj da se u ovom koji imamo snađemo kako znamo i umemo. Ako nema Boga, sve je dozvoljeno, pa i pisanje oveštalih banalnosti, prodavanje opštih mesta kao originalnosti i sistematsko zlostavljanje jezika, smisla, značenja i zdrave ljudske pameti.
Pauci u čađavoj sobici
Načelo prevare živi od apsolutizacije imanentnosti, od uverenja da nikakve transcedencije nema, niti je može biti. Pisanje i čitanje budalaština je podnošljivo samo zato što je privremeno, trajaće najduže do smrti, a dotle ćemo već nekako izdržati. Kad bi autori bestselera i gutači njihove robe za trenutak pomislili da ta njihova zanimacija nije vremenski ograničena, već da će trajati čitavu večnost – sledili bi se od užasa.
Predukus pakla se može osetiti i na ovom svetu, nije to retka pojava, nije potrebno poznavati “meka mesta” i biti upućen u misteriozne tačke svemira odakle vodi put u inferno. A ni taj pakao nije tako dramatičan i jezovit kako se priča, sve one fantazije o vreloj smoli, brčkanju u užarenim kotlovima, paklenim plamenovima i sličnim rekvizitima samo su preterivanja pesničke mašte. O tome je imao ponešto da kaže Svidrigajlov u razgovoru sa Raskoljnikovim.
“A ako su tamo sami pauci ili tako nešto slično? – reče on odjednom. (…) Mi, eto, uvek zamišljamo večnost kao neku ideju koja se ne može shvatiti, kao nešto ogromno, preogromno! A zašto baš ogromno? I odjednom zamislite, mesto svega toga, samo jedna sobica, nešto slično seljačkom domaćem kupatilu, počađavela, i po svim ćoškovima pauci i to ti je eto, sva večnost! Meni se ona, znate, neki put u tom obliku priviđa”, takvu je viziju imao stari grešnik, trovač, cinik i zlikovac koji je učinio i neka dobra dela, budući da nije baš monolitan, jer ga je stvorio talentovan čovek.
Apsolutni špic sezone
Sličnu viziju pakla, tačnije poslednjeg kruga ovog zagrobnog krajolika, imao je i Zbignjev Herbert: “Najniži krug pakla. Uprkos opštem mišljenju ne nastanjuju ga ni despoti, ni materoubice, kao ni oni koji hode za telom drugih. To je azil umetnika, pun ogledala, instrumenata i slika. Na prvi pogled to je najkomfornije pakleno odeljenje, bez smole, vatre i fizičkih mučenja. Cele godine tu se održavaju konkursi, festivali i koncerti. Nema špica sezone. Špic je stalan i gotovo apsolutan. Svaka tri meseca nastaju novi pravci i ništa, kako se čini, nije u stanju da zaustavi trijumfalni pohod avangarde”.
Na prvi pogled deluje vrlo različito od Svidrigajlovljeve vizije, na drugi – potpuno isto. Čađava sobica sa paucima ili vašar taštine – isti đavo. I sve to nije strašno na dan-dva, godinu, dve, tri, pa ni na 40 ili 80 leta, ali zauvek, jedno te isto čitavu večnost, samo to i ništa drugo, i tako bez kraja i konca, opet i ponovo, uvek ispočetka, jovo nanovo – nešto strašnije teško je i zamisliti. Guraš svoj kamen besmisla koji si sam izabrao, bez pauze i počivke, bez predaha i odmora, a nemaš čak ni vremena da odahneš nakon što se kamen skotrlja, pa se spuštaš ponovo po njega i za to vreme razmišljaš o drugim stvarima, kao Kamijev Sizif – zakoni fizike ne važe, uspon je beskrajan. Pa posle zašto više niko ne veruje u Boga i zagrobni život!?
A tajna savremene dobre, značajne, vredne knjige? Da nema ovog preobilja ničega, bilo bi lakše, ali i ovako ćemo se nekako snaći. Recimo, to su knjige pisane kao da će ih čitati veliki prethodnici: Prust, Kafka, Muzil, Džojs, Fokner, Beket, Platonov… S druge strane, tajna beznačajne savremene knjige i nije neka tajna. Što reče Brodski: “Nijedna knjiga se nije pojavila u izlogu s prilepljenim obaveštenjem na koricama: ovo je trećerazredni roman, njemu je do Muzila i Prusta kao do lanjskog snega”. A možda bi trebalo. To bi mogao da bude i univerzalni blurb, da se reklamni maheri ne muče bez razloga. Doduše, takav natpis je nepotreban, prosto se podrazumeva. Nisu ni milioni kupaca širom sveta blesavi, znaju dobro šta kupuju, ne dozvoljavaju da ih neko prevari i uvali im sumnjivu robu koja bi ih prenula iz kolektivne hipnoze.