U intervjuu koji je maja 1973. godine dao Slobodanu Blagojeviću za sarajevski studentski list “Naši dani”, nadrealista Marko Ristić govorio je o još jednom povratku prošlosti u našoj literaturi, o retrogradnom fenomenu koji se ponavlja iznova i iznova, bez kraja i konca. A osnovni elementi te vampirske pojave su „najčešće isti: nacionalizam, religija, pompierizam, opskurantizam“.
Blut und Boden, tamjan i prašina
Govori Ristić kako je opet deda uzeo svog unuka, metnuo ga u krilo, pa mu opet beskrajno ponavljao šta je negda bilo. A ta papazjanija koja se lažno predstavlja kao nekakav nacionalni identitet sačinjena je od sledećih sastojaka: „Ti kosovski božuri i taj srbijanski venac, to kosovsko opredeljenje, taj vidovdanski hram, ta sveta vodica i to vino iz Markove čaše, ta opela, ti parastosi, ti carski dvori, to carstvo nebesko i ta slava, strašno sunce mučenika i taj slavski kolač, krsno ime (njemu i pomaže), manastiri i pastiri, velmože, anđeli i carevi, memla, tamjan i prašina, kokonješte i gradske pesme kod Dva bela goluba, međuluško blago, uspomene starog Beograđanina, ona pesma u slavu Aleksandrova prelaska preko Drine (‘Srbija sinu! I evo s Avale sjajne / sa žezlom doleti On! /… Ognjišta rodna, palite zublje i luče, / Jer njega šalje nam Bog!’), uskliknimo s ljubavlju svetitelju i uopšte celoj familiji Nemanjića, srceparajuće naricanje i bururet u glavi, bosiljak i zumbuli plavi“.
Ristić zaključuje da su tu radi o veličanju “po svaku cenu svake nacionalne tradicije, kakva god bila, samo da je nacionalna”, a potom postavlja mučno, ali logično pitanje: “Šta je to drugo, u krajnjoj analizi, u krajnjoj konsekvenci, no jedan konkretan vid, jedna određena manifestacija one ultra koncepcije koja se u svoje vreme definisala kao filozofija ‘krvi i tla’ (BLUT UND BODEN)?”
Srpski ne zna ni da bekne
Nije to velikom esejisti i stilisti bilo prvi put da šalje ovakva upozorenja gluvoj javnosti. Sedam godina ranije, 1966, govorio je o “obnovi jednog potpuno anahroničnog srpskog i pravoslavnog nacionalizma”, konstatujući da se tu radi, gledano “sa političkog gledišta, prosto i jasno rečeno, o šovinizmu”. A pet godina pre ovog signaliziranja, 1961, Ristić je u NIN-u upozoravao na falsifikovanje Rastka Petrovića za kog je Zoran Mišić tvrdio da je “u kosovskom opredeljenju video put prevazilaženja svojih bioloških i egzistencijalnih tegoba”, pitajući Mišića “šta je to uopšte ‘kosovsko opredeljenje?”
Nije ni ovo bilo prvo upozorenje da buđavi, ali žilavi nacionalizam diže glavu i preti da nas vrati u mrkli mrak. Daleke 1952. godine, samo sedam leta po okončanju Drugog svetskog rata, sedam godina nakon pobede komunističke revolucije, još jedan nadrealista, Oskar Davičo, davao je slične signale. U eseju “Neotpori na dnevnom redu” Davičo piše kako je sedeo u Klubu književnika, u dnu velike klupske sobe, radeći korekture nekih svojih tekstova, okrenut leđima društvancetu mlađih pesnika, pisaca, kritičara i ostale menažerije, koje je sedelo za stolom u njegovoj blizini, ne primetivši nadrealističkog poetu.
Mladići su pričali o polemici Daviča i Zorana Mišića, trijumfalno zaključivali kako ga je Zoki razbio kao zvečku i očistio pod sa časnom starinom, pa su se u tom slavljeničkom raspoloženju skroz opustili. Deo razgovora je tekao ovako:
“- A onda, on je pričao za tebe, burazeru, da si čisti Francuz!
– Ja?
– Da. I šta sve još ne!
– Pazi gada. Srpski ne zna ni da bekne, a tu mi izvodi Srbina od Kosova.
– Meni se čini da mu je majka bila Srpkinja.”
Krv i zemlja
Otkud nekome ideja da jedan od najvećih majstora i poznavalaca srpskog jezika, pesnik koji je činio jezička čuda maltene na dnevnoj bazi, razigran i nesputan, ne zna srpski ni da bekne? Nije teško pogoditi – zato što se preziva Davičo. Ne može neki tamo stranac, tuđinac, Jevrejin ili ko zna šta, da zna srpski, tako glasi dogma pomenute Blut und Boden ideologije. To što mu je majka Srpkinja eventualno može da se uzme kao olakšavajuća okolnost, ali ga ne iskupljuje, niti mu daje pravo na mesto u istoriji srpske književnosti, koju čuvaju čistokrvni nacionalni kerberi. Bilo je takvih tonova i ranije, povodom još jednog jezičkog volšebnika, ni manje ni više nego Stanislava Vinavera, verovatno najboljeg znalca i žonglera srpskog jezika u našoj istoriji.
Radomir Konstantinović u “Biću i jeziku” navodi sledeći pasaž o Vinaveru, pisan 1921. godine, u prikazu knjige “Gromobran svemira”: “G. Vinaver je depaysé. On može biti jak književnik ali van naše rasne umetnosti. Čim se dotakne nje izgubi dve trećine od svoje vrednosti ako ne i svu. Ne pada mi na um da obraćam pažnju na njegovo poreklo, ne treba me razumeti krivo. G. Vinaver nije Slovenin, hoću reći, on je internacionalni duh i u internacionalnoj književnosti on može značiti jednu česticu. Ne vezuje ga krv i zemlja. On je oslobođen od svega toga”.
Ne vezuju ga krv i zemlja, on može da bude dobar pisac, ali van naše rasne umetnosti. Ne čudi što su se ovakve formulacije pojavljivale, ali čudi što njihov autor nije neki zadrti nacionalista, opskurant i kosovski osvetnik, već Velibor Gligorić, levičar i komunista, doduše ne od vrcave nadrealističke sorte, već znatno rigidnijeg i konzervativnijeg habitusa. Kad su nam levičari bili ovakvi, a ovo nije baš ni usamljen slučaj, nije ni čudo što se socijalizam završio kako se završio – samoubistvom. Partija koja je izvela revoluciju i pobedila fašizam na kraju se preobrazila u Socijalističku partiju Srbije, koja je prigrabila ideologiju svog protivnika i krenula u kukasti pohod protiv građana sopstvene zemlje, uglavnom drugih nacionalnosti, a nove fašističke pokolje je izvršila vojska koja je u Drugom svetskom ratu porazila fašiste.
Strah od dodira sa tuđom kulturom
U korenu svih pobrojanih mračnjačkih ideologema protiv kojih su se navedeni pisci borili nalazi se ono što Konstantinović naziva “idealom organske kulture”. “Pojam organske kulture je vrhovni pojam. Kultura koja je organska došla je prirodnim putem stvaranja čitave zajednice; ona odgovara njenom duhovnom iskustvu i potvrđuje ga, na taj način što jedinstvo zajednice postaje još očiglednije nego pre. Organska kultura je prirodna kultura jer je kultura jedinstva. Misao o jedinstvu je ovde, kao i u svemu drugome, prvorazredna”, piše Konstantinović u “Filosofiji palanke”.
Iz opsesivne težnje za jedinstvom neminovno proizlazi strah od svega drugog, drugačijeg koje se proglašava za strano, tuđe, neprijateljsko: “Nesumnjivo, strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde ‘evropsko’), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno ‘svari’, odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva. Anatemisanja ‘tuđinskog’, zbog toga, jesu anatemisanja samog vremena koje je, takođe, tuđinsko, ali koje je, neizbežno, u ovome duhu, i njegovo svojstvo”.
Klima tamnog vilajeta
Konstantinović dobro zna o čemu govori, jer je i na sopstvenoj koži iskusio pogubno dejstvo zlih volšebnika zaverenih idealu apsolutnog jedinstva i organske kulture. Radivoj Cvetićanin je akribično naveo sva ključna mesta ovog višedecenijskog maltretmana u knjizi “Konstantinović. Hronika”. Počelo je to odmah po objavljivanju prvog Konstantinovićevog romana “Daj nam danas” 1954. godine. Predrag Palavestra ga je dočekao optužbom da se oslanja “na nešto što nije sasvim za našu klimu, što ne pušta žilu u našu zemlju i životari negovano po saksijama u toplim sobama”.
Dakle, nije naše gore list, nalazi se pod tuđim i tuđinskim uticajima, a na svetu postoje i takve umetničke pojave koje nisu za našu kulturnu klimu, ne prija im, valjda, tamni vilajet, pa ne mogu slobodno da rastu. Ukratko: nismo mi za visoku kulturu, niti je ona za nas. Ako je negde duh zatvorenosti i parohijalnosti, inherentan nacionalizmu, našao svoj idealni izraz – to je u ovim Palavestrinim rečima.
Isti kritičar 1961. povodom romana “Izlazak” piše o “poslovičnoj nastranosti literarnog stava i postupka Radomira Konstantinovića” koji je u prethodna dva romana “do apsurda razvio svoje ekstremističke ideje o strukturi i karakteru modernog romana”. Sve što je iole drugačije od uobičajenog, opštešrihvaćenog, klišetiziranog, pogotovo ako je malo radikalnije – odmah je nastrano i ekstremističko. I to u književnosti, gde je na ceni upravo originalnost.
Aistorijska volja i nacionalistička predstava
Početkom 1981. godine, povodom Nolitove edicije “Pedeset romana srpske književnosti”, javlja se Radomir Smiljanić da protestuje: “Zašto bi čitaoci morali da čitaju kao najbolji srpski roman knjigu sa takozvanom večnom temom čoveka, dakle ponajmanje srpskog čoveka, roman ‘Daj nam danas’ Radomira Konstantinovića”. U tekstu “Haračlije književnog provincijalizma” Branko Aleksić se obrušava na Smiljanića, podsećajući da je u romanu reč o Eduardu Krausu, beogradskom Nemcu koji odbija da se 1941. priključi okupatoru pa izvršava samoubistvo, konstatujući da je Smiljanićevo rezonovanje isto kao ono koje Krausa gura u smrt, dakle fašističko.
Na kraju, 1983. godine, nakon objavljivanja osmotomnog “Bića i jezika” na kojem je Konstantinović radio 15 godina, Miodrag Perišić se javlja, optužujući autora za “aistorijsku volju” za koju “ne važe ni kanoni istorije, niti raspored književne aksiologije”. Postoji, dakle, neki uspostavljeni, neupitni, bogomdani kanon vrednosti koji se ne može niti sme preispitivati; današnji esejista ima da se povinuje jednom zasvagda utvrđenoj lestvici vrednosti i nipošto ne sme da se upušta u sumnjive poduhvate prevrednovanja i drugačijeg čitanja tradicije.
Sumnja u jednu, neupitnu istinu – kako u politici, tako i u književnosti – neoprostiv je krimen. Sve navedene opaske mogle bi se mirno podvesti pod tipične manifestacije duha palanke, nije ni čudo što se svako malo podigne hajka na Konstantinovićevu knjigu koja se bavi ovim lutajućim fenomenom.
Šta je pisac hteo da kaže
Čemu ovo podsećanje na nevesele zgode iz naše kulturne istorije poslednjih stotinak godina? Šta pisac hoće da kaže? Pisac ovih redova hoće da kaže kako nije nikakvo čudo što društvo čija kulturna elita teži apsolutnom jedinstvu i drži se ideala organske kulture kao pijan plota, svako malo završi u jednoumlju, dobrovoljno se pokoravajući nekom fireru, voždu Miloševiću ili propalom vođi navijača Vučiću, svejedno.
Pisac još pokušava da kaže kako su koreni naših problema duboki, žilavi, razgranati i sežu duboko u prošlost, te kako je politička sfera tek puka površina ispod koje se nalaze mnogo dublje, temeljnije naslage koje bi valjalo raščistiti, ukoliko želimo da izađemo iz večnog kretanja u istom krugu ništavila, neslobode, autokratije, autoritarnosti, nasilja, represije, zločinstva i tiranije.
Pisac još hoće da kaže da bi potencijalni reformatori našeg društva trebalo da znaju sa kakvim protivnikom imaju posla, ukoliko računaju na pobedu. Jer ako nisu svesni s kakvom silom su se uhvatili u koštac, šta sve ta sila obuhvata, odakle potiče, kakvi su joj koreni i čime sve raspolaže, lako bi se moglo desiti da bude pobeđen samo aktuelni naprednjački režim, a da zloduh brzo nađe novog domaćina i da nas vrati na stari, dobro znani kolosek.
Takođe, ne bi bilo loše da se obaveste ko je i kako narečenu silu uspevao da porazi ili bar da joj nanese ozbiljne gubitke, da je bar privremeno sputa i koliko-toliko ukroti, e da bi se nešto naučilo na iskustvima prethodnih boraca i nastavio njihov put. U tom smislu, ne bi bilo zgoreg pročitati neke knjige, počev od navedenih Ristića, Daviča i Konstantinovića, pa redom. Ko ima uši da čuje, neka čuje.