Priče iz susjedstva
Pratio sam zadnjih petnaestak dana preko tzv. društvenih mreža prvo najave, a potom i medijske izvještaje, te reakcije na predavanje-tribinu Elvedina Pezića, ovaj put održano u Bihaću 22. decembra ove godine u organizaciji udruženja Pozitiva iz Cazina. Da obratim dodatnu pažnju na jedan takav događaj sigurno je utjecala činjenica da se održao u mom rodnom gradu. Pezić je, ako to neko slučajno ne zna, u formalno-obrazovnom smislu doktor islamske teologije, a u praksi doktrinarni propovjednik radikalnog islama. Tokom proteklih skoro trideset godina u više se navrata školovao u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Jordanu i Saudijskoj Arabiji, odakle se vratio u rodnu mu Bosnu i Hercegovinu da u njoj i u tzv. regiji, to jest okolnim državama nastalim iz Jugoslavije, misionarski širi jedan tip muslimanskog religijskog učenja.
To je onaj islam koji kolokvijalno nazivamo vehabizmom zbog Muhameda ibn Abdul Vehaba, muslimanskog teologa iz 18. vijeka s prostora današnje Saudijske Arabije, koji je još tada zagovarao čišćenje islamske vjere od svih nečistoća i inovacija. Odnosno selafizam – toliko različit od tradicionalne bosanskohercegovačke historijske verzije tursko-sunitskog islama – ultrakonzervativna verzija radikaliziranog arapsko-sunitskog islama što slijedi načela vjerovanja i življenja po principu zamišljene izvorne verzije te druge najmnogoljudnije religije svijeta. Na to upućuje i njihovo ime, selafije od arapske riječi es-salafus-salih, što u prijevodu znači „dobri prethodnici“, a to se odnosi na prve tri generacije muslimana, kao i one koji ih budu slijedili u svom govoru i djelu, to jest činjenju i prakticiranju života čvrsto prema načelima Kur'ana i sunneta. Za selafije, sveta knjiga islama početak je i kraj svega što treba znati i uputâ kako bi trebalo živjeti. Kur'an je za njih temeljna referenca, ustavna kategorija pri uređenju zajednice, društva i države.
No, kratko navedena i dobro poznata osnovna načela selafizma naravno ne spriječavaju Pezića, kao ni dobar dio ostalih vehabija, da aktivno koristi suvremene medijske tehnologije u svrhu promocije vlastitog lika i djela, umotanog u ideološku reprezentaciju jednog i jedinog tipa islama, te prakticiranja svakodnevnog života striktno prema rigidnim religijskim uputama i pravilima. U tom smislu Pezić i njemu srodni očito nisu dobacili do razina asketsko-doktrinarne etike svojstvene nekim drugim fundamentalistički orijentiranim religijskim zajednicama svijeta. Recimo američkim Amišima, vrlo konzervativnoj kršćansko-protestantskoj zajednici koja među brojnim praksama odricanja od postignuća suvremenog doba, odbacuje i korištenje tehnologija zasnovanih na električnoj energiji.
Tako se Pezić, koji nam priča o izazovima, zalima i prijetnjama suvremenog svijeta, istovremeno ponosi s nekoliko stotina hiljada svojih pratitelja na Facebooku. Predavanje-tribina dvoranskog tipa u Bihaću, naslovljeno je donekle bombastično, prikladno globalno aktualnom trenutku, „Svijet u previranju“, uz podnaslov „uloga vjernika u donošenju dobra“. Na reklamnom plakatu za predavanje našlo se mjesta i za znakovitu napomenu. Organizatori su naime smatrali shodnim obavijestiti nas da je riječ o „tribini i za muškarce i žene“, praćeno interpunkcijom uskličnika. Dakle, ne čovjek kao antropološki univerzalno biće, već entitet rascijepljen na svoje binarno shvaćene rodne sastavnice. I zašto bi se dovraga žena prepoznala u pozivu na događaj poput Pezićevog predavanja? Možda kako bi joj se javno, jasno i glasno poručilo gdje joj je mjesto i koja joj je temeljna uloga? Dobro znamo poruke vehabija ženama, vaše je mjesto isključivo kod kuće, u četiri zida, u ulozi domaćice i majke. A ako u međuvremenu dovedem i drugu, pa treću… ženu u kuću, ima da to šutke prihvatiš.
Sudeći prema fotografijama i snimcima sa lica mjesta, bihaćka sportska dvorana „Luke“ bila je dobro popunjena u ponedjeljak uvečer, a sam Pezić i organizatori oglašavaju svoje zadovoljstvo odazivom na tribinu.
***
Pezić i njemu slični misionari na izdašno sponzoriranom zadatku društvene promocije islamske vjere, dobro znaju šta rade i zašto to rade, te što financijeri, u ovom slučaju su to donatori iz bogatih arapskih zemalja, od njih očekuju. Na toj su razini simbolički vrlo komplementarni i usporedivi s pokretima radikalnih kršćana. U Hrvatskoj su takvi recimo uprizoreni u vidu pseudo molitvenog, no zapravo političko-ideološkog i patrijarhalno-mačističkog javnog performansa službenog naziva „Molitva krunice“, kolokvijalno prozvanog „klečavci“, koji se već nekoliko godina održava svake prve subote u mjesecu na trgovima u nekoliko hrvatskih gradova.
Ekspozitura je to domaće kršćanske udruge Muževni budite, a ona je pak samo jedna od brojnih evropskih franšiza globalno raširenih mreža koje promiču uređenje svijeta po uzoru na radikalno kršćanstvo, novi-stari Srednji vijek. Od strane super bogatih svjetskih donatora ultrakonzervativnog profila, kakva su recimo američka biznis braća Koch, a podržani sve većim brojem političara na pozicijama moći i utjecaja, opskrbljeni su s onoliko financijskih sredstava koliko im je potrebno. Drugim riječima, ne oskudijevaju s resursima, nimalo.
Pezić i njegova organizacijska pratnja vole naglasiti ispred njegovog imena titulu doktora nauka. Kada se takva titula navodi u kontekstu teologije, religijskih studija na institucijama koje su svojim profilom srodnije teološkim nego društveno-humanističkim, filozofskim i komparativnim, te kritički orijentiranim mjestima naučnog istraživanja i učenja, ne mogu a da ne spomenem temeljni paradoks. Bez obzira na historijske okolnosti utemeljenja univerziteta pod okriljem Crkve, u evropskom kontekstu, teološki i naučni pogledi na svijet ostaju duboko nepomirljivi i nespojivi.
Dok je za religijski oblikovanu svijest Istina vječna i nepromjenjiva, zauvijek određena Božjim ukazima, znači dogmatska, u perspektivi nauke istina je nešto posve suprotno od toga, ona je varijabilna kategorija. To ne znači da istinu treba krajnje relativizirati, kao što to recimo čine neke postmoderne teorije, a još manje da ju je potrebno zanijekati kao mogućnost. Ne, istinu je uvijek i iznova potrebno preispitivati, otkrivati, dokazivati i potvrđivati adekvatnom epistemološkom metodologijom, eksperimentalnim provjerama i tezama uspostavljenim na snazi argumentacije prema zakonitostima logičkih postulata. Religijski oblikovan pogled na svijet ne barata s takvim kriterijima. Uzmemo li ovo potonje kao opća mjesta naučne paradigme, možemo li onda Pezića tretirati kao doktora nauka u laičkom, profanom i sekularnom smislu značenja takve titule?
***
Već je u uvodu teksta spomenuto gdje se dotični školovao. Sjetilo me to na davne studentske dane u Sarajevu, tamo negdje iz 1996. i 1997., baš u vrijeme kada se i Pezić, sudeći po javno dostupnoj biografiji, prvi put put otisnuo put istoka, navodno vođen željom za učenjem i znanjem. Tada sam naime na oglasnoj ploči Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu povremeno znao ugledati naizgled nedužne, obične promo plakate ambasada Jordana i Ujedinjenih Arapskih Emirata u Sarajevu, koje su reklamirale mogućnost da studenti iz Bosne i Hercegovine dobiju priliku za studiranje u tim zemljama, sve uz plaćene školarine i izdašne stipendije. Nekako utemeljeno pretpostavljam da je i Pezić jedan od proizvoda takvih ideoloških projekata.
Sjećam se da su kod mene pak, kakav sam već bio vrijednosno oblikovan u to vrijeme, u dvadesetim godinama života, takvi oglasi izazvali blagu začuđenost, neku tihu nelagodu i jezu. Nekako sam već intuitivno osjećao i prepoznavao začudnost prisustva takvih aranžmana u zemlji i društvu u kojem sam rođen i odrastao. Nisu pripadali korpusu „naših“ tipičnih društvenih vrijednosti, bile su veliki novum za značajan broj nas.
No takva ideološka i emocionalno-psihološka reakcija poput moje, ima također svoje polazište. Treba priznati i vlastitu putanju financijski sponzoriranog obrazovnog oblikovanja ličnosti. Za razliku od Pezića, mene nisu „uzeli“ i školovanje mi platili Arapi, ali jest Fond otvoreno društvo Georga Sorosa, potkraj 20. i početkom 21. vijeka u ovom dijelu svijeta glavni financijski sponzor i pokrovitelj širenja američke verzije liberalno-demokratske kapitalističke agende. Negdje između takve dvije busije i dva vrijednosna pogleda na svijet i život – vjerski radikalno fundamentalističkog i zapadnjačkog liberalno-demokratskog – nismo se samo pozicionirali Pezić i „njegovi“ na jednoj, te ja i „moji“ na drugoj strani. Na tom se potezu oblikovao i široko razvučen društveno-politički spektar poslijeratne, postsocijalističke i tranzicijske Bosne i Hercegovine takve kakva je danas.
To što ću se ja nešto kasnije, za razliku od Pezića, „odmetnuti“ od svog sponzora i ideologa, prisjetiti se davnog srednjoškolskog marksističkog nauka i nadopuniti ga suvremenim znanjima, pa kritički shvatiti odgovornost kapitalističke liberalne demokracije za ovakve ekonomsko-političke, društveno-kulturne i ekološke putanje svijeta kakve imamo od 1980-ih naovamo – i onda takvu agendu odbaciti i zamijeniti ju privrženošću za ideologiju demokratskog socijalizma, sa vrijednostima i idejama sekularizma i ateizma – moja je stvar i isključivo moj odabir. Ali i simptom strukturnih razlika između dvije navedene paradigme u njihovim programatskim postavkama.
***
Negdje u to vrijeme, u drugoj polovini 1990-ih, i kritički orijentirani mediji u Bosni i Hercegovini – tada su lideri takvog novinarstva bili nedjeljnici Dani i Slobodna Bosna, također sponzorirani iz budžeta lokalne ispostave Soroseve organizacije Open Society – počeli su donositi priče iz daleko zakutnih, ruralnih dijelova naše zemlje o „nekim ljudima neobična izgleda“ koji u malim seoskim zajednicama pokušavaju organizirati i provoditi način života sukladan njihovom tvrdom poimanju islama. Za veliku većinu nas u Bosni i Hercegovini – pa i za one s muslimanskim imenima i prezimenima, ali i za nemali broj muslimana vjernika, ubrzo etničkih Bošnjaka, u tradicionalnom bosanskohercegovačkom smislu – takve su prakse bile potpuno nepoznate, odiozne, neprihvatljive.
Tada smo recimo mnogi po prvi put čuli za Bočinju, zabačeno selo u okolini Maglaja. U prvim godinama nakon bosanskohercegovačkog rata bila je to jedna od prvih lokacija na kojoj su vehabije u Bosni i Hercegovini pokušali izgraditi zajednicu utemeljenu na vrijednosnim principima radikalnog shvaćanja i praktičnog interpretiranja islama. Tu je skupinu predvodilo nekoliko ratnih dobrovoljaca iz islamskih zemalja koji su se došli boriti u Bosnu i Hercegovinu i bili su uglavnom okupljeni u ratnu jedinicu „El Mudžahid“ u sklopu zeničkog korpusa Armije Republike Bosne i Heregovine. Uz Bočinju, u ovom se kontekstu najčešće još spominjala Gornja Maoča, selo nedaleko od Brčkog.
Tih prvih desetak godina nakon kraja rata medijski su dopirali do nas istupi neslužbenih, ali afirmiranih vođa vehabijskog pokreta u Bosni i Hercegovini. Takav je svojevremeno bio Jusuf Barčić koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima u Tuzli 2007. Mogle su se tada čuti raznorazne interpretacije tog nesretnog slučaja, pa i ona pomalo tragikomična da se Barčić smrtno zaletio u stup ulične rasvjete proletjevši autom kroz crveno svjetlo semafora jer ukaze te sprave s tri boje, kao ovozemaljskog, nebožjeg proizvoda, nije poštivao. Prihvatimo li tu, vjerojatno iskarikiranu, verziju priče za potrebe ovog teksta, onda ćemo primijetiti da se u vremenskom rasponu dugom dvadesetak godina, od Barčića do Pezića, nešto ipak promijenilo po pitanju tretmana i korištenja tehnologija ovog svijeta među vehabijama, barem u Bosni i Hercegovini.
Danas je situacija po tom pitanju u Bosni i Hercegovini ipak ponešto drugačija. U spomenutu se Bočinju, na primjer, u međuvremenu vratilo nekoliko stotina Srba (selo je prije rata bilo etnički većinski srpsko), pa je nekoliko desetaka preostalih bošnjačkih porodica sada u manjini, dok je nakon policijske akcije „Svjetlost“ 2010. Gornja Maoča na svojevrstan način reintegrirana u ustavno-pravni poredak zemlje. Do tada naime tamošnji stanovnici praktički nisu priznavali zakone Bosne i Hercegovine, a djeca su pohađala školu po planu i programu Jordana. No istovremeno se, kao što pokazuju profili medijskih i javnih praćenja nastupa osoba kakav je i Elvedin Pezić, takav tip stavova danas tretira kao tek još jedan oblik legitimnih vrijednosti u paleti navodno demokratski ustrojenog društva.
***
Pezić je ipak, uoči i nakon predavanja-tribine u Bihaću prije nekoliko dana, dobio kritike i doživio osporavanja, uglavnom anonimno, u dijelu komentara preko tzv. društvenih mreža. Opravdano su se takvi dohvatili njegovih vrlo problematičnih i isključivih stavova po nizu društvenih pitanja. Recimo njegove sugestije muslimanima da ne prakticiraju prakse poput odlazaka na ručkove i večere kod prijatelja i susjeda katolika i pravoslavaca u sklopu aktualnih božićnih blagdana, jer ih to navodno prlja u čistoći njihove vjere. Ili još ranijih savjeta mladićima i djevojkama da izbjegavaju susrete, upoznavanja i zabavljanja prije stupanja u brak jer to može izazvati nasladu, uživanje i slične, po Peziću nedopustive, grešne osjećaje.
Upravo takvi stavovi onemogućuju da se Elvedina Pezića tretira u kontekstu vrijednosti demokracije, slobode mišljenja i kulture dijaloga, kao što prizivaju neki braneći ga od, po njihovom mišljenju, neprimjerenog diskursa, vrijeđanja, etiketiranja i ponižavanja kojima je izložen. Pezić i njemu svjetonazorski bliski ne polažu pravo na korpus demokratskih vrijednosti jer negiraju neke osnovne demokratske standarde poput prava na slobodu izbora, mišljenja i načina života. Oni bi da svima ostalima pripisuju u što moraju vjerovati i kako trebaju živjeti.
Za razliku od toga, u mom svijetu ima mjesta za Pezića i njegovu braću po vjeri. Smatram da imaju pravo na svoju vjeru i načine njenog prakticiranja sve dok time ne zadiru u prava i slobode drugih da izaberu i prakticiraju svoje načine života. Što se mene tiče, Pezić privatno može živjeti prema strogim pravilima šerijatskog zakona koliko god to želi, ali nema pravo meni braniti da nesmetano pjevam, plešem, ljubim… koga želim i kada god to želim. Na horizontu mog svjetonazora, Pezić ima pravo odgajati svoju djecu unutar familije onako kako to smatra prikladnim, kao i privatno im omogućiti časove islamskog vjeronauka. Ali nema pravo ne slati ih u sekularno ustrojenu građansku školu u kojoj bi, idealno-tipski, trebali nešto naučiti i o komparativnoj srodnosti bliskih monoteističkih religija. Još manje ima pravo, zapravo nema nikakvo pravo, utjecati na oblikovanje obrazovnih programa i kurikuluma škola. Jer građanske škole nisu medrese.
Izazovi takve vrste u Bosni i Hercegovini su permanentni. Neki fundamentalistički orijentirani islamisti iz Izetbegovićevog bliskog kruga snivali su da će Bosna već u prvom desetljeću nakon rata biti manje-više oblikovana po principima nekakve evropske verzije islamske republike. Šok terapija im tada nije uspjela jer je u toj zemlji još uvijek bilo dovoljno arhivirane i žilave kulture pluraliteta, oblikovanog i naslijeđenog iz socijalističkog razdoblja, čime se dobar dio populacije spontano branio od takvih atavističko-neokonzervativnih retrogradnih stremljenja.
Zato su u međuvremenu promijenili taktiku. Pezić i slični rade na duže staze i računaju na duži vremenski rok u odnosu na prvu i drugu generaciju bosanskohercegovačkih islamista. Kalkuliraju sa svjetonazorskim oblikovanjem mlađih generacija i na preoblikovanja kartografija porodičnih odnosa. I nije da nemaju određenih uspjeha na tom planu. Sve je više pripadnika starijih generacija u Bosni i Hercegovini koji će reći da više ne prepoznaju svoju djecu. Djecu koja su socijalizacijom došla pod utjecaj spomenutih trendova, pa su konzervativnija od svojih roditelja, zamjeraju im sklonosti ka užitku, pjesmi, vicu, plesu, šali i piću… Prema svemu onom što je krasilo kulturu „starih“ bosanskih muslimana, Bosanaca. Društva obilježena takvim sindromima, u regresivnoj su putanji.