Priče iz susjedstva
Na ovom smo mjestu, od jula prošle godine, već u nekoliko navrata ustvrdili da Puška Koja Pjeva nije nikakav povod, a još manje uzročnik neofašističkih trendova u najbližem zapadnom susjedstvu Bosne i Hercegovine. Dotični je više nekakav pervertirani proizvod, fenomen jednog ružnog historijskog vremena koje se žilavo opire i predugo traje, naprosto ne dopušta da se završi. Dakle simptom, ali i, još važnije, moćna i važna pogonska snaga spomenutih trendova, njima snažan vjetar u leđa, zbog čega ga se ne može amnestirati od odgovornosti.
Početkom ovog mjeseca još je jednom, po tko zna koji put, postalo jasno i bjelodano da je Puška Koja Pjeva udarna alatka političke desnice u „ratovima kulture“, vrlo upotrebljivo sredstvo pod kontrolom najjače političke stranke u Hrvatskoj – možda ih je bolje nazvati nacionalnim pokretom koji nastoji, i dobrim dijelom uspijeva, domicilni puk permanentno homogenizirati u etničku zajednicu – njihov upotrebljiv žetončić za opasne rabote s katastrofalnim učincima po državu i društvo.
A ni to nije nova stvar. Svirao je i pjevao Puška svaki put kada je trebalo i gdje je trebalo, a znao je i zanijemiti, nezapjevati kada se to od njega tražilo. I nenastupanje debelo naplatiti, u jednokratnim iznosima koji višestruko nadilaze kumulativnu životnu zaradu svakog posjetitelja i posjetiteljice njegovih koncerata ponaosob. Jer Domoljublje valjda ima svoju cijenu. Pri čemu ovom prilikom nećemo ulaziti u suspektne rukavce, Puškine prakse nepoštivanja zakona navodno voljene, jedne i jedine mu Domovine, kao što je na primjer nezakonita gradnja kojoj je sklon. Ukratko, s Puškom Koja Pjeva uvijek se moglo pregovarati. „Ma ljudi smo, dogovorit ćemo se“, poznata je i učestala fraza u našoj regiji koja narodski simbolizira logiku takvog načina funkcioniranja.
Stoga je jasno zašto i koliko je, njega i njegove, morala razljutiti zabrana održavanja drugog koncerta u zagrebačkoj Areni potkraj prošle godine koju mu je odrezala gradska vlast želeći pokazati da se Može. A i Morali su, jer je njihova prošlogodišnja mlitavost i nesnalaženje oko ustašofilske orgije na Hipodromu, razljutila značajan dio onih kojima je obećano i koji su prihvatili tezu da se Može, to jest njihovih birača. A još je više Pušku Koja Pjeva i njegove raspizdila do bijesa odluka gradske Skupštine da se, zbog opetovanog korištenja ustaškog pozdrava i širenja znakovlja pripadajuće nacifašističke ideologije, zabranjuje organizacija njegovih koncerata u svim objektima koji su u nadležnosti Grada – srodno istovjetnim odlukama u brojnim evropskim državama u kojima Puška zapjevati ne može – za sada na rok od pet godina. Ljutnju je artikulirao na koncertu u zagrebačkoj Areni krajem prošlog decembra kada je otvoreno pozvao na rušenje lokalne vlasti, kako god, i time, pokazat će se, nagovijestio dešavanja koja su uslijedila.
***
Čekao se, a ubrzo i dočekao, trenutak za revanšizam. Bio je to prvi ponedjeljak u ovom mjesecu. Sve se „lijepo“ posložilo, kreiran je primjeren kontekst za zloćudnu rabotu, a to u ovom slučaju konkretno znači da je jedna od nacionalnih sportskih reprezentacija, ovaj put bila je to rukometna, napravila još jedan uspjeh na međunarodnoj smotri. Nacionalne sportske reprezentacije u Hrvatskoj imaju kultni status, oko njih je stvoren širok konsenzus Nacije i Države, a sve su odreda u međuvremenu toliko zavoljele Pušku Koja Pjeva da njegove pjesme odabiru za svoje neslužbene himne. Pa je onda sasvim logično i da traže, pače zahtijevaju, da im Dotični otpjeva te pjesme uživo na službenim dočecima koji im se organiziraju pri njihovim povratcima u Domovinu. Usporedbe radi, reprezentativci Danske, koja je još jednom postala rukometni šampion Evrope, na svom su recentnom slavlju navijačima pekli i dijelili palačinke. Svako po svojoj mjeri, svjetonazoru i ukusu, očito.
I eto ti belaja, to jest problema. Grad se drži zakona, propisa i svojih odluka, te jasno poručuje ono prethodno spomenuto: na glavnom trgu glavnog grada države Puška Koja Pjeva zapjevati ne može. Rukometni savez koji je s gradskom Upravom prethodno sve dogovorio i utanačio detalje organizacije dočeka brončanih sportaša u skladu s odlukama Grada – dakle i one da Puška neće nastupiti – iznenada, ali ne i iznenađujuće, reterira. Odjednom je Savezu raspjevana Puška glavni uvjet, središnja točka pri upriličenju dočeka.
Samo netko potpuno neupućen u stanje stvari u Lijepoj našoj mogao bi se zapitati što se to iznenada desilo u rukometnom Savezu, pa da u petosatnom intervalu, između 17:00 i 22:00, 2. 2. 2026., potpuno promijene svoj prethodni stav i pregaze s Gradom već dogovoren protokol organizacije dočeka rukometaša. Zna se, svi znaju – iako to nikad nije, ne može i neće biti službeno – odakle, iz kojih i čijih središnjica, pristižu telefonski pozivi s jasnim uputama što treba napraviti, odnosno kako manipulirati u takvim situacijama. Na drugoj strani, Gradska uprava, takvom ucjenom stjerana uza zid, poručuje jedino što poručiti može, s Puškom Koja Pjeva dočeka rukometaša na trgu ne može biti, stoga ne izdaje.
Naizgled odjedanput, ali zapravo još jednom, Puška Koja Pjeva postaje kamen spoticanja, rubikon. Gradovi koji sebe nude kao nadomjestne destinacije za feštu, Split i Vukovar, nisu dostatni. Vele, Zagreb je glavni grad svih Hrvata i Hrvatica, ma gdje oni živjeli, ali je trenutno okupiran. Zato ga treba osloboditi od ljevičarske Sekte koja ga je zaposjela zadnjih godina. Donesena je kategorička i rezolutna odluka s vrha državne vlasti, Dotični će pjevati rukometašima i navijačima usred zemlje, na Jelačiću.
Kao i uvijek u takvim i sličnim situacijama, na površinu izranjaju stari politički meštri iz spomenute Stranke, a zapravo nacionalnog pokreta, kreatori i dirigenti cijele ove ujdurme. S pozicije neprikosnovene državne moći izdaju i provode Dekret: dočeka ima da bude i to onako kako naši sportski heroji to žele i zaslužuju. Ako traže Pušku Koja Pjeva – a mi ih svesrdno potičemo da to zatraže i podržavamo ih da u tome ustraju – Pušku ćemo im i dati, ima da ga dobiju.
Pa je tako na Jelačić ekspresno poslana sva potrebna mašinerija kako bi se infrastruktura potrebna za organizaciju događaja promptno instalirala. Žalosno, tragikomično su izgledale scene u kojima gradski komunalni redari pokušavaju raditi svoj posao – na licu mjesta ispisati prekršajna rješenja organizatorima događaja koji za to nemaju potrebne dozvole – dok im poslani djelatnici MUP-a, to jest policajci, diskretno, ali vrlo jasno poručuju da se manu ćorava posla. Falilo je još samo da uspavani Predsjednik Republike u svojstvu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, koji se očekivano nominalno postavio na stranu Grada, pošalje Vojsku na poprište događanja, pa da predstava dobije kompletno obličje.
***
Točka, nema dalje. Možeš okačiti mačku o rep sve zakone, propise, obavezujuće odluke… Džaba ti i Ustav koji jasno propisuje i jamči nadležnosti i prava na autonomiju odluka lokalnih samouprava, gradova i županija. Ništa nije važno i ništa nije bitno. Pokazalo se da je jednim potezom brutalne političke samovolje cijeli državno-pravni sistem moguće srušiti. „Psi laju, karavane prolaze“, prve su riječi koje je povodom kritika javnosti uputio Prvi u Stranci i Državi, te time najjasnije poručio kako On i njegovi razumiju i provode vladavinu zakona. Nama se pak primjerenijom čini dijagnoza dosegnutog stanja stvari koju je izrekla najviđenija Možemašica: „ovo je najteži dan za demokraciju u Hrvatskoj nakon kraja rata“.
Jest, natprosječno težak, mučan dan bio je 2. 2. 2026. u najbližem zapadnom susjedstvu Bosne i Hercegovine. Prožet osjećajima kolektivne nemoći i iscrpljenosti na lijevom i liberalno-lijevom društveno-političkom spektru, to jest među onima koji ne dijelimo i ne podržavamo vrijednosti što ih Puška Koja Pjeva simbolizira i reprezentira. Iako treba spomenuti i da je značajan broj kritički intoniranih komentara s tog društveno-političkog spektra bio obilježen nekim tipom tzv. urbanog rasizma, odnosno razmišljanjima i tumačenjima prema kojima su ovakvi problemi posljedica seljačkog „kamenjarskog“ primitivizma, nešto što pripada domeni „dotepenaca“, „bosanaca“ i „hercegovaca“ koji ne pripadaju kulturi grada („neka idu u Ljubuški i tamo prave fešte s Puškom“). Promašene i opasne su takve teze. Ali tu je i osjećaj ispunjen strahom jer znamo da je sljedeći korak, koji slijedi brutalnom kršenju propisa i zakona, fizičko nasilje, eliminacija neistomišljenika, svih „drugih“ i „drugačijih“.
Asocijativno nas to vodi prisjećanju na dobro poznate historijske okolnosti koje u nekim aspektima neprijatno podsjećaju na ovdje opisana recentna zbivanja. Recimo njemačke rane 1930-te, dolazak Hitlera i njegovih nacionalsocijalista na vlast. Do nje se dokopao „demokratskim putem“ – tako se to obično neutralno označava – pri čemu su ključnu ulogu odigrali tadašnji njemački politički konzervativci, misleći da će ga na taj način, pripuštanjem na tron kancelara, kontrolirati i na kraju poraziti. Znamo kako je ta historijska epizoda završila. Taj nas primjer sasvim opravdano podsjeća na današnju politiku demokršćana, grupacije tzv. europskih pučana u parlamentu EU-a, njihovu toleranciju i koketiranje s ekstremnom profašističkom desnicom u nizu evropskih zemalja, uključujući i Lijepu našu.
A Puška Koja Pjeva održao je dvostruki koncert u Rijeci, nekadašnjem simbolu antifašizma u ovoj regiji, svega par dana nakon zloglasnog i tužnog ponedjeljka. I kao što se na zagrebačkom trgu znakovito, i sigurno ne slučajno, prilagodio – pa tom prilikom nije izveo najosjetljiviji segment iz svog bogatog muzičkog repertoara u kojem je pregršt proustaških filofašističkih motiva, pjesmu „Čavoglave“ sa ZDS pozdravom na početku – tako je i u Rijeci izlanuo da su nacizam i fašizam bili veliko zlo, ali uz neizbježan dodatak, da je komunizam bio i veće zlo od njih. Tako to zvuči kada se vrijednosti i kategorije krajnje desnice ugodno ušuškaju u društveno-političkom mejnstrimu, postanu općim mjestima širokopoteznog društvenog konsenzusa i normalnosti, te ih se optoči nekritički shvaćenim kanonima domoljublja.