Priče iz susjedstva
Počeci serijala globalno poznatih i popularnih slikovnica o živopisnoj djevojčici Maji datiraju još u 1954. Tada je naime objavljen prvi od šezdeset naslova o životu i dogodovštinama simpatične djevojčice – potpisuju ga likovni umjetnik Marcel Marlier i pisac za djecu Gilbert Delahaye – koji će s vremenom prerasti u mega izdavački fenomen. Maja koja uči plivati, proslavlja rođendan, na satu je baleta, spašava nemoćnu životinju, ili brine o biljkama… U međuvremenu je „djevojčica postala baka“ s pregršt životnih iskustava koje je prevalila preko leđa. Sada je stara preko sedamdeset godina, ali u tijelu djevojčice što ne stari i nikad neće ostarjeti, a njene će priče zauvijek ostati mlade i nedužne.
Do sada je „Maja“ prevedena na 34 jezika i prodana u preko 105 milijuna primjeraka slikovnica. Kako to već biva u epohi „kasnog kapitalizma“, slikovnica je dobila mnoštvo kulturno-industrijskih, tržišno-profitabilnih ekstenzija u vidu animirane TV serije, časopisa, odjeće, obuće, torbi, posteljine i mnogih drugih proizvoda s njenim prepoznatljivim likom. Za neke je „Maja“ zaradila stotine milijuna nekih novaca u nekim jakim svjetskim valutama.
Priče o Maji romantizirane su bajkovite sekvence životnih situacija i prizora svakodnevice u nekom zamišljenom i nježnom svijetu, ušuškanom u pink nijanse. Moguć i zamisliv svijet, a opet toliko udaljen i nerealan u odnosu na ovaj svijet u kojem živimo. Ne znam, ne mogu točno reći zašto su mi se sjećanja na taj čuveni, besmrtni serijal slikovnica, nenadano prikrala u svijest, pa su iščašeno – etički i općevrijednosno obrnuto proporcionalno Majinim pričama – kao komet pogodila neke živuće neuralgične točke neposredne društvene aktualnosti u okruženju.
***
U središtu takvih asocijacija glavni se junak odaziva na ime Josip Dabro. Za razliku od „Maje“, stvarna je osoba, ali poput te nježne djevojčice, ali nimalo nalik njoj, nerijetko se zatekne u životnim situacijama koje bi mogle biti sadržaj nekog stripa, animacije ili serijala. Ali i grozomorno bajkovitih slikovnica, recimo onih klasičnih i čuvenih u stilu braće Grimm.
Za one manje upućene u hrvatske društveno-političke prilike, Josip Dabro profesionalni je političar star nešto više od četrdeset godina. Dakle, mogao bi biti „Majin“ sin u primjerku slikovnice čiji bi naslov bio „Maja mala mama“. U politiku je ušao rano, promućurno se učlanivši još kao maloljetan, krajem prošlog stoljeća, u nacionalni politički pokret s imenom Hrvatska demokratska zajednica. No punu je afirmaciju stekao preko ekstremno desničarskog političkog projekta nazvanog Domovinski pokret. Njega su prije nekoliko godina u Slavoniji pokrenuli Marijo Radić i grupa odmetnutih HDZ-ovaca poput Ivana Penave, sve uz podršku i pokroviteljstvo poslovnog mecene Pavao Vujnovca, najvećeg financijskog mogula u Hrvatskoj. Domovinski pokret će se u međuvremenu rascijepiti na dvije tvrdo zaraćene frakcije, a Dabro će ostati vjeran onoj koja je zadržala izvorno ime stranke i kao takva ostala je u aktualnoj vladajućoj koaliciji s HDZ-om na razini državne vlasti.
Nemamo uvid jesu li roditelji malog Josipa, tamo nekad u 1980-im – za koje će on i slični opetovano koristiti bedaste revizionističke metafore o „vremenu mraka i duboke tame“ – dječaku čitali slikovnice o Maji. Nekako mi se nameće pomisao da ipak nisu, jer da jesu Josip bi možda ispao drugačiji no što jest. Da jesu, moguće i da bi mu se habitus oblikovao po drugim kriterijima, pa vizura tog lika ne bi nalikovala onom čemu svjedočimo. A svjedočimo očito neukom i riječima nesklonom, ali i rabijatnom te nabrijanom čovjeku staklenog pogleda koji iskri negativnom sirovom energijom i laprdajući širi desničarsku ideologiju. Poza bećarskog hedonizma kojoj je Dabro sklon i o čemu će uskoro biti riječi, ne umanjuje takav dojam o Josipu, dapače.
A dobro mu je krenulo u profesionalnoj politici. Dogovorom koalicijskih partnera, Domovinskom pokretu pripalo je Ministarstvo poljoprivrede, a dotični je Dabro preuzeo mjesto ministra u tom resoru. Uz to mu je pripala simbolički i materijalno ugodna funkcija potpredsjednika Vlade. No ubrzo su ga počele sustizati afere, prave pravcate priče, pa je red da ih ovdje ukratko predstavimo i sumiramo inspirirani „Majom“, ali u slogu odraza iskrivljenog ogledala.
***
Prva u nizu priča mogla bi biti ona o Josipu Dabri studentu, nimalo mlađahnom, već odraslom muškarcu. Riječ je o suspektnom obrazovnom putu, s naglaskom na stečenoj akademskoj tituli i stručnom zvanju Bakalaureata/Bachelora opće kineziologije, diplomi koju mu je 2018. izdao Edukacijski fakultet Univerziteta u Travniku. Radi se o završenom studiju za koji Dabro nije znao odgovoriti, na novinarske upite, ni koliko je semestara trajao. Nekim budućim izdavačima slikovnice ili stripa s takvim sadržajem, predlažemo naslov, „Josip ide na fakultet“.
Ipak, pravi će problemi za Josipa Dabru uslijediti prije nešto više od godinu dana. Tada je u javnost procurila privatna snimka dotičnog, očito u alkoholiziranom stanju, kako sa suvozačkog mjesta kroz prozor automobila u vožnji ispaljuje hice iz pištolja. Dabro se na snimci, dok puca iz pištolja, okreće prema kameri telefona kojim ga snima nepoznata osoba – vidimo ga u „sevdah raspoloženju“ s šeretskim osmijehom na licu – a u zvučnoj kulisi snimke čuje se zvuk cajke, pjesma „Karanfil“ Zehre Bajraktarević. Bile su to prve javne naznake Josipovih sklonosti glazbenoj raspojasanosti. Neka ime ove priče, kada ju se jednom obradi, ukoriči i poprati prikladnim slikama, bude „Josip puca iz pištolja“.
Nakon što je sporna snimka postala javna i virilna, Dabro je dao ostavku na mjesto ministra i, kako to obično biva, preselio se u saborske klupe, u ulogu saborskog zastupnika. I to ne bilo kojeg zastupnika, već upravo onog ključnog čiji glas presudno drži vladajuću koaliciju u poziciji vlasti koja može donositi i usvajati odluke u parlamentu. Ovu ćemo epizodu Dabrinog životopisa, za neke buduće alamanahe, nazvati „Naš Josip – mali, a veliki političar“.
Afera je ubrzo potkrijepljena informacijama da je Dabro godinama, u ulozi skrbnog oca, od 2020. do 2024. vlastitom djetetu omogućavao da puca iz pištolja, automatske puške, da baca eksplozivne naprave nalik na ručnu bombu, te da rastavlja i čisti oružje. Zbog toga ga osječko Državno općinsko odvjetništvo tereti za ugrožavanje djetetove sigurnosti i izlaganju opasnosti, kao i za nezakonito posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari.
Ne sumnjamo da Dabro ima štošta za prispodobiti po tom pitanju. Možda bi rekao da je samo odgovorno, u duhu i slogu militantnog mačizma, adekvatno pripremao potomka za preživljavanje u okrutnom svijetu koji sunovratno klizi prema općem ratu. Dakle, ne samo da nije neodgovoran otac, već upravo sve suprotno tome. Stoga ovu epizodu iz njegove recentne biografije imenujemo, „Josip, odgovoran i častan Otac-vojnik“ uz, naravno, preporuku da ju se obavezno uključi za objavljivanje u nekom budućem svesku sabranih djela o Liku i njegovom Djelu.
***
No tu priča s junakom našeg teksta ne završava. Već smo u nekim prijašnjim sekvencama Josipovog živopisnog životopisa naznačili njegove očite afinitete prema pjesmi, iću i piću. Dobro, reći će mnogi, nije to ništa posebno, puno nas voli pojesti, popiti i zapjevati, a neki će potom i zapucati, ako im u ruke dopadne kakva pucaljka. A što će se pritom, u takvim situacijama, zapjevati, drugo je pitanje. Nećemo sad, reći će takvi, sitničariti o tome tko i što pjeva, važno je da su ljudi veseli. Tko još mari za nijanse. Uostalom, ima li pitanje – može li gesta saborskog zastupnika i bivšeg ministra imati jednaku performativnu težinu kao istovjetan takav potez nekog anonimusa iz društvene mase – više ikakvog smisla?
Eto, Dabro tako voli i kreativno majstorisati, pa će nedavno zapjevati prilikom veselog druženja na pokladnom jahanju u slavonskim Komletincima. Dok su ga harmonikaši pratili, stihovima Zlatnih dukata iz pjesme „Kad je Stjepan Radić umirao“ dodao je vlastito stihoklepstvo u vidu riječi, „u Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata“, a tomu je stigao prišiti i posvetu, „za Milorada“. Zna se o kojem je Miloradu riječ, jer jedan je poseban Milorad u zemlji Hrvatskoj. Onaj koji se vodi pod prezimenom Pupovac. Kamera telefona nekog od prisutnih opet je bila aktivna i učinkovita, te je snimak, naravno, distribuiran na digitalne platforme i razlio se društvenim medijima, odnosno mrežama.
Par dana kasnije stigao je novi snimak kao dodatna varijacija na istu temu. Taj je nešto stariji, datiran na april 2025. Na njemu Josip još jednom raskazuje širinu svojih kreativnih afiniteta. Umjesto da ga harmonika prati, taj je put on sam razvlačio harmoniku vlastitim rukama dok je pjevao očito mu omiljenu pjesmicu o mrtvom velikanu nacionalne historije. Zbog svega toga ove ćemo pričice o Dabri, u niski njegovih uradaka i možda neke buduće kolekcije životnih djela, objedinjeno imenovati „Josip svira i pjeva pjesmu“.
Neimenovan, ali besprijekorno jasan je identitet tog, u Josipov stih umetnutog, „vođe svih Hrvata“, pokopanog u glavnom gradu Francove fašističke Španije, gdje mu se i dalje nalazi grobnica. Ali čak i kada bi se naveli samo inicijali pokojnikovog imena i prezimena – AP – nitko, ama baš nitko, ne bi se mogao zbuniti, pa greškom pomisliti da je to, na primjer, neki Andrej Plenković. Ne samo zbog onog očitog, aktualni premijer Hrvatske živ je i, koliko znamo, zdrav čovjek, a i teško da će jednom okončati u grobnici od zlata. Kao što nema ni razloga da to bude u Madridu. Jedan je i jedini AP koji je prije više od osamdeset godina ispruženom rukom desnicom „mjerio visinu kukuruza“ u Zagrebu, širom Zagorja, Like, Slavonije, Bosne i Hercegovine. Tog i takvog Josip Dabro i njegovi pajdaši slave i uzdižu u nebesa, a ostali se čudom čudimo i ne vjerujemo svojim ušima i očima.
Očito nas nježne slikovnice o Maji, koje su nam nekad davno čitali, nisu mogle pripremiti za okrutni svijet u kojem su dabrovi nalik Josipu, negativnom junaku ovog našeg teksta, ugledni i štovani društveno-politički akteri.