Priče iz susjedstva
Ima li vrijednosna kategorija zvana domoljublje – u Hrvatskoj od strane nekih društveno-političkih aktera i tzv. javnih osoba dovedena skoro na teološku razinu, uzdignuta na nivo sakralnog mita i ideološki postulirana kao središnja os nacionalne zajednice – svoj materijalni ekvivalent? To jest, ima li za neke domoljublje svoju konkretnu cijenu, recimo financijsku i/li nekretninsko-posjedničku? Drugim riječima, može li se domoljublje – u kontekstu posjedovanja novca, imovine i vlasništva onih koji se na njega najviše pozivaju i u njega zaklinju – mjeriti konkretnim brojkama koje su pokazatelj nečijeg privatnog bogatstva? Odnosno, stoje li domoljublje i akumulirane materijalne vrijednosti njegovih strastvenih zagovaratelja i javnih promotora u nekom „zanimljivijem“, naizgled pervertiranom ekvilibrijumu?
Uzmemo li za primjer neke najprominentnije telale domoljublja u suvremenoj Hrvatskoj, odgovori na sva postavljena pitanja nedvojbeno su jasni. Da, domoljublje, taj gradbeni materijal za ideološku izgradnju temelja nacije i nacionalne države – upravo u suprotnosti s njegovim spomenutim prevođenjima u mitske ideale i kanonizirane vrijednosti – u mikroperspektivi, na kraju balade, nije ništa drugo doli jedna vrlo upotrebljiva alatka za lukrativne rabote, „smokvin list“ za prakse osobnog bogaćenja pojedinaca u jednom osiromašenom društvu. Što više domo-ljubavi za naciju i nacionalnu državu na usnama takvih, dok im desnica ruka blaženo počiva na srcu, to veća šansa da u tom trenutku ljevica istog tog lika „šara“ po nečijim džepovima.
No ne na načine doslovnog džeparenja nekog anonimnog drugog. To je šibicarska praksa za amatere. U slučajevima koje ovdje evociramo, „šaranje“ je sistemska rabota, na primjer uskraćivanje jedne i jedine voljene Domovine – da, upravo one svetinje na koju se deklarativno zaklinje – za poreze koji bi joj trebali pripasti, a iz kojih se potom financiraju i temeljne sfere održanja društva, zdravstvo, obrazovanje, socijala. Može se takvo „šaranje“ primijeniti i na prakse nepoštivanja zakona, propisa i uredbi iste te ljubljene Domovine.
***
A koji su ti prepoznatljivi akteri takvih praksi „šaranja“ pod krinkom domoljublja? Eno ga recimo Zlatko Dalić, uzmimo njega za primjer. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije. Bezobraznici u tom kontekstu znaju s visoka reći „repstacije“, aludirajući na Dalićevu često nerazgovjetnu dikciju u javnim medijskim istupima. No to je najmanji problem.
Neka bude spomenuto da je to čovjek iza kojeg stoje neosporni profesionalni sportski uspjesi koji su ga učinili, vjerojatno za svagda, najuspješnijim nogometnim izbornikom u povijesti Hrvatske, čime je zasjenio i onog kojega je jako teško zasjeniti, pokojnog Miroslava Ćiru Blaževića. Dalić je i lik koji se u svakoj mogućoj prilici zaklinje u klasičan set konzervativnih vrijednosti. Pored Domovine i domoljublja, tu su vjera – dakako katolička – pa Bog, Nacija, Crkva, Isus, Marija, Gospa… znamo već kako ide niz. Pa i u „stožernu stranku hrvatskog naroda“, ako treba. A ponekad i to treba. Usto je i svojevrstan „autor“ i glasan promotor kršćansko-konzervativne kategorije zvane poniznost. To je ono poznato deklarativno zagovaranje vrijednosnih načela skromnosti, umjerenosti, pokornosti i milosrđa u pozi patetične skrušenosti, sve pod okriljem katoličke moralnosti i načina življenja.
A kako poniznost može izgledati u praksi? Slijedimo li Dalićev primjer, pomalo neobično. Rekli bismo, u oštroj je suprotnosti s navedenim paketom vrijednosti. Oni pakosniji od nas ustvrdili bi da je to primjer licemjerja par excellence. Još zlobniji od njih uhvatili bi se za detalje, pa bi počeli nabrajati nepregledan niz materijalnih vrijednosti koje su u posjedu dotičnog zagovornika života u poniznosti i katoličkoj pokori. Em veliki luksuzni stanovi na prestižnim lokacijama u Zagrebu, u Ban centru na Europskom trgu i u Parku kneževa, te cijela zgrada u Splitu u kojoj se nalaze čak 42 stana, stotinjak metara udaljena od obale mora, pa obiteljski dom u varaždinskom naselju Beverly Hills. U istom gradu Dalić ima i elitni restoran imena kojim bi i Željka Markić bila zadovoljna – The Family. Najzlobniji od svih na kraju bi mogli zaključiti kako je lako biti ponizan u mjeri u kojoj Zlatko Dalić revno zagovara takvu gestu, kada imaš tako čvrsto materijalno zaleđe za poniznost kao deklarativni životni credo.
Ali nikad dosta. Valjda i zato što se materijalni temelji za poniznost moraju stalno održavati, sve kako bi poniznost mogla sjajiti visoko uzdignuta garda. Nedavno su mediji u Hrvatskoj distribuirali priču da je Zlatko Dalić bespravno izgradio vikendicu u Krušanskom lugu uz Dravu. Riječ je o zaštićenom području regionalnog parka Mura-Drava koji se nalazi unutar ekološke mreže Natura 2000. Dalić je to zemljište sa starom kućicom kupio još 2013., pa je na tom mjestu kasnije sagradio luksuznu vikend kuću s izlazom na rijeku.
Prema hrvatskim zakonima, bespravna gradnja u zaštićenom području može se tretirati kao kazneno djelo, s predviđenom zatvorskom kaznom od šest mjeseci do pet godina. Istina, Dalićeva kuća tek je jedan takav primjer na tom području. Prema nekim informacijama, tamo se nalazi oko 700 takvih, bespravno izgrađenih objekata, a pokrenuto je 177 inspekcijskih nadzora, te izdano 157 rješenja o uklanjanju. U 68 slučajeva postupak rušenja objekata je obustavljen, među njima i Dalićeve vikendice, jer je prijašnji vlasnik zemljišta i kućice na njemu, pokrenuo postupak legalizacije objekta koji nikada nije riješen.
Izbornik nogometne reprezentacije slučaj je prokomentirao lakonskim riječima: „Kako bude svima ostalima, tako će biti i meni“. Iskaz je to naizgled poniznog koji hini da je tek jedan iz mnoštva, jednak s drugima u zajednici kojoj tek identitarno-simbolički, ali ne i praktično, materijalno, pripada. To je još i dobro, jer mogao je Dalić u svrhu obrane reaktualizirati vlastite riječi koje je onomad, prošlog ljeta, upotrijebio u kontekstu uzavrele atmosfere što se u hrvatskom društvu kreirala oko Puške Koja Pjeva. Tada je Dalić ustvrdio da hajku predvodi „glasna manjina koja mrzi Hrvatsku“.
***
Zanimljivo je da se tada, kao i uvijek, stavio u službu zagovornika čovjeka s kojim dijeli puno više od ideoloških i svjetonazorskih vrijednosti, strogo nominalno ih uzevši. Naime, Puška Koja Pjeva, alias Marko Perković Thompson, još je jedan u nizu nacionalnih odlikaša što domoljublje koristi kao učinkovit mehanizam za vlastito bogaćenje, odnosno kao obrambeni štit pred utemeljenim, činjeničnim argumentima o nepodopštinama koje godinama čini. I nikom ništa. Jer jedna je Puška Koja Pjeva, nedodirljivi nacionalni tribun.
Taj navodno veliki domoljub – koji zajedno sa svojim timom dosta uspješno pakira klasičnu nacifašističku ideologiju u njenoj (neo)ustaškoj verziji kao navodno čist i nedužan patriotski izričaj – također jako voli nekretninske kvadrate, čini se čak i više no što ih voli Dalić. Nepregledan je niz nekretnina u Perkovićevom vlasništvu, kao i onih koje je posjedovao, kupovao i preprodavao. Riječ je o desecima stanova, kuća i zemljišta koje Thompson posjeduje, a kumulativno se mjere u hiljadama kvadrata. Pritom se fokusirao na Split i Zagreb.
U Splitu mu je očito omiljeno naselje Žnjan. Tamo je i velika terasa, s više od tristo kvadratnih metara, na ravnom krovu susjedne zgrade, pored one u kojoj Perković ima stan. Nju je lijepo, prije više godina, uzurpirao za vlastite potrebe izgradivši na njoj pravi privatni posjed s travnjakom i bazenom, te se upisao kao vlasnik te terase. USKOK je odbacio kaznene prijave Thompsonovih susjeda zbog uzurpacije zajedničkog krova zgrade, pa su oni sami, kao direktni oštećenici, nastavili kazneni progon Perkovića po sudovima. Ta se velika i dobro poznata afera vuče već godinama.
Svježiji je slučaj Perkovićeve nelegalne gradnje u rodnim mu Čavoglavama. Tamo je na parceli od nepunih 800 kvadrata podigao dva objekta koji su prema javno iznesenim nalazima ovlaštenih sudskih vještaka za građevinu i arhitekturu, kao i nadležnog Odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo Šibensko-kninske županije, izgrađeni bez ijednog zakonom propisanog akta za građenje u Republici Hrvatskoj. Thompson inače u svome rodnom selu u vlasništvu ima oko 10 hiljada nekretninskih kvadrata, uglavnom u vidu posjedništva zemljišta.
***
I nikom ništa. Tako to ide i tako to biva kada legalno i ilegalno mešetarenje hiljadama nekretninskih kvadrata provode pojedinci kojima su atributi domoljublja među glavnim sadržajima njihovih javnih obraćanja i retorike. Neki su očito pred zakonom jednakiji od drugih. Ovdje su kratko prikazani profili tek dvojice takvih. Ali moglo bi ih biti na desetke i stotine, namnožili su se tokom (post)tranzicijskog historijskog perioda. A kada se takve konfrontira s činjenicama, uvidima o eklatantnim nepodopštinama koje provode u svrhu osobnog enormnog bogaćenja, tada odgovaraju očekivano i predvidljivo, napadima u stilu: „To su antihrvatski elementi“, „neprijatelji nacije i države“, „mrzitelji Hrvatske i svega hrvatskog“, „Srbi, komunjare i Jugoslaveni“, „strani plaćenici“…
I nije da pritom nemaju uspjeha. Pored onih kojima je manje-više sve jasno, ali radije ipak konformistički šute u kulturi dominantno obilježenoj netalasanjem i nezamjeranjem, ili onih koji pod krinkom lažne anonimnosti vode internetske komentar-ratove, postoje i reakcije nekih iz puka kojima je sve to razumljivo i prihvatljivo. To su oni koji progovaraju u stilu: „Ta nisu Dalić i Perković bilo tko“, „oni su to zaslužili“, štoviše „državu su zadužili“… To je zagovaranje logike koja pojedince stavlja iznad zakona.
E toga, tih i takvih kao simptoma jednog vremena u jednom društvu, najviše se treba plašiti. Oni, odnosno ono što preko njih progovara, jest zaokruženi učinak hegemonije u jednom lobotomiziranom društvu. Jer nacionalizirati nečasno i nelegalno stečeno privatno bogatstvo uvijek je moguće, u nekom zamišljenom revolucionarnom historijskom scenariju. Puno je teže i dugotrajnije baviti se društvenim posljedicama loših politika i ideologija.