foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Potrošački bojkot Izraela i njegovih partnera

Priče iz susjedstva

Jedna od specifičnosti ratova u suvremenoj epohi jest da se oni ne iscrpljuju tek u onom očitom na samom ratištu – u neposrednoj proizvodnji umiranja i razaranja – niti se dovršavaju s praksama i aktivnostima iz drugog plana, na primjer u diplomatsko-političkim, špijunsko-obavještajnim ili hibridno-tehnološkim ratovanjima. Rukavci ratnih sukoba naime zadiru i do ponešto suptilnijih razina u društvenoj bazi, a izuzetaka od takvih praksi nema ni u slučaju aktualnog zločinačkog terora s elementima genocida koji izraelski državni režim i njegova vojska upravo provode nad Palestinom i Palestincima u Gazi. Dvadeset i četiri sata dnevno, u živom prijenosu.

Aludiramo – o tome će u ovom tekstu biti riječi – na brojne apele koji se ovih sedmica globalno šire, a tiču se apela da se zbog masakara nad Palestincima ne kupuju i ne troše proizvodi iz Izraela, kao i da se bojktotiraju brojne svjetske korporacije, a takvih je sijaset, koje imaju neki oblik poslovnih veza i suradnji s tom zemljom. U središtu takvih aktivnosti našao se propalestinski pokret punog imena „Boycott, Divestment, Sanctions“, skraćeno BDS, prevest ćemo ga kao „bojkot, lišavanje, kažnjavanja“. Naravno, radi se o bojkotu, lišavanju i kažnjavanju Izraela, zbog svega što sada čini u Gazi i u Palestini općenito već niz decenija. U širem smislu BDS sebe definira kao mirotvorni pokret za slobodu, pravdu i jednakost što polazi od univerzalnog humanističkog načela da su Palestinci ljudi koji imaju jednaka prava kao i svi ostali. Uže programsko načelo pokreta vrlo je jasno i decidno. Dakle, odbacimo kupovinu proizvoda i konzumaciju usluga svih onih kompanija koje na bilo koji način imaju ikakve veze sa Izraelom.

Prema podacima relevantne ankete američkog istraživačkog centra Pew, prošle godine čak 84% Amerikanaca nije znalo ništa, ili tek jako malo, o BDS kampanji koja kontinuirano traje skoro već dvije decenije. BDS je naime konstantno prisutan na međunarodnoj aktivističkoj i mirotvornoj sceni od 2005., pa je u svoju mrežu u međuvremenu uključio brojne kolektivne i individualne aktere, sindikate, lijevo orijentirane intelektualce, umjetnike, aktiviste za borbu protiv klimatskih promjena i za prava isključenih manjinskih skupina… Na popisu BDS-ovih partnera pronalazimo udruženja poput Židovski glas za mir (Jewish Voice for Peace), Demokratski socijalisti Amerike (Democratic Socialists of America) i Američku kampanju za palestinska prava (US Campaign for Palestinian Rights), kao i utjecajne svjetske pojedince i pojedinke koji su dali javnu podršku djelovanju BDS-a, recimo muzičarka Lauryn Hill, književnica Arundhaty Roy te istraživačka novinarka i publicistkinja Naomi Klein. No sve se počelo intenzivirati unatrag nekoliko sedmica, otkako je eskalirao rat u Gazi. I ovaj su put nezaobilazne tzv. društvene mreže, a platforme X (bivši Twitter) i TikTok pritom prednjače. Masovno se distribuira hashtag #BDSMovement, korisnici imenuju brendove i kompanije koji imaju poslovne veze s Izraelom i pozivaju na njihov bojkot.

Jako je duga lista velikih i dobro poznatih korporacija koje su na meti BDS kampanja. Kao i u mnogim drugim problematičnim slučajevima i kontekstima, i po ovom se pitanju redovito apostrofira mjesto i uloga McDonald'sa. Ta je kompanija (istina, ne jedina) požurila da netom nakon Hamasovog upada iz Gaze u Izrael i zločina koji je napravljen nad zatečenim civilima 7. oktobra ove godine, zauzme jasan stav i izrazi bezrezervnu podršku te solidarnost s Izraelom. U svojoj Instagram objavi na hebrejskom tih dana, McDonald's Izrael objavio je sljedeće: „Namjeravamo donirati hiljade obroka svaki dan vojnicima na terenu i u regrutnim zonama, a to je više od popusta za vojnike koji dolaze u restorane“.

Primjer McDonald'sa slijedili su još neki poznati lanci brze hrane poput Domino's Pizza i Burger King, koji su također donirali besplatne obroke izraelskoj vojsci. U tom nas je kontekstu marokanski BDS podsjetio ovih dana na nevjerojatno odvratnu kampanju izraelske podružnice Pizza Hut kompanije iz 2017., svojevrsnu amoralnu spektakularizaciju terora. Naime, u vrijeme kada se u izraelskim zatvorima provodio jedan od većih kolektivnih prosvjeda palestinskih zatvorenika u vidu štrajka glađu, predvodio ga je Marwan Barghouti, Pizza Hut je tim povodom objavio reklamni slogan: „Marwan Barghouti, ako prekineš štrajk glađu, zašto to ne napraviti s pizzom?“ Na meti kritika i bojkota našao se ovih dana i Sturbucks zato što je uprava te kompanije odlučila tužiti vlastiti sindikat nakon što su sindikalisti objavili svoju podršku Palestincima na tzv. društvenim mrežama.

U širem ideološkom kontekstu, BDS nije klasična organizacija, već je u većoj mjeri aktivistička taktika umrežavanja i djelovanja različitih kolektivnih i individualnih aktera koji dijele zajedničke političke i društvene vrijednosti u cilju pritisaka na vlade zapadnih zemalja da promijene svoje politike po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba, s fokusom na pravima Palestinaca. Pritom se iskristaliziralo nekoliko temeljnih zahtjeva koje su vrijednosni orijentiri za djelovanje BDS-a. To je završetak izraelske okupacije Zapadne obale, Gaze i istočnog Jeruzalema, zatim ostvarenje punih prava palestinskih građana u Izraelu, te omogućavanje palestinskim izbjeglicama da se vrate svojim kućama. Inspiraciju za oblikovanje BDS-a predstavljao je višedecenijski pokret za borbu protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici.

U nastavku popisa kompanija koje BDS konfrontira pronalazimo primjerice Siemens, zbog njegovih poslovno-interesnih sprega – u vidu velikog biznisa na polju elektrike i fosilnog plina – sa židovskim ilegalnim naseljima podignutim na otetoj i okupiranoj palestinskoj zemlji. Zatim Puma, veliki sportski brend i korporacija koja je sponzor Nogometnog saveza Izraela. Potom firma Sabra, posredujuća poslovna poveznica između PepsiCo i izraelske Strauss Group, kompanije koja financijski potpomaže izraelsku vojsku. Ili velika osiguravajuća kuća Axa koja tijesno surađuje sa izraelskim bankama.

Posebni su slučajevi korporacija Hewlett Packard i SodaStream. Prva je američka kompanija čija se vrijednost procjenjuje na oko 25 milijardi dolara, a najpoznatija je po svojim proizvodnim linijama printera, koju BDS optužuje za servisiranje digitalno-elektroničkog nadzora nad Palestincima na način da opskrbljuju izraelsku državu biometričkim ID sistemom koji se koristi u represivne svrhe. SodaStream je pak izraelska kompanija koja se povezuje s dugom poviješću diskriminacije i eksploatacije palestinskih radnika u Izraelu, kao i sa raseljavanjem populacije palestinskih Beduina u rejonu Naqaba. Zbog pritisaka i lošeg imidža po tvrtku, SodaStream je 2014. zatvorila svoju tvornicu na Zapadnoj obali.

Aktivnosti i pritisci BDS-a dali su još neke vrlo konkretne rezultate. Recimo, kompanija za proizvodnju sladoleda Ben & Jerry's i francuski telekomunikacijski operater Orange prestali su s prodajom svojih proizvoda i usluga na okupiranim palestinskim teritorijima. Orange je čak prekinuo svaku poslovnu suradnju sa Izraelom. Nadalje, zbog apela BDS-a svoje su koncertne nastupe u Izraelu redom otkazivali Elvis Costello 2010., Lauryn Hill 2015., Lana Del Rey i Lorde 2018., a Sam Smith ove godine.

I neki akteri koji su direktno ili indirektno vezani uz Bosnu i Hercegovinu, upustili su se u srodne prakse zadnjih sedmica. Dio domaćih portala pisao je tako proteklih dana o slučajevima pojedinih trgovina i ugostiteljskih objekata u Zenici, Zavidovićima, Tuzli… koji su se u znak podrške Gazi i Palestincima – sve pod geslom freepalestine – odlučili izbaciti iz svoje ponude i prodaje Coca Coline proizvode. Poruka je jasna. Jedna od najvećih i najjačih američkih i svjetskih kompanija u tijesnoj je vezi, višestruko interesno isprepletena s ključnim akterima i elitama iz Izraela, stoga je potreban bojkot njihovih proizvoda.

Sistematičniji pristup kritici i indirektnoj konfrontaciji s izraelskim režimom nalazimo na www.islambosna.ba, a prenosi ga portal Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj. Tamo se opsežno objašnjava što je, zašto je potreban i kako izvesti bojkot izraelskih proizvoda i kompanija koje podržavaju cionizam. Vrlo precizno navode da je izraelske proizvode moguće prepoznati preko barkoda čija su prva tri broja 729. No idu i dalje od bojkota izraelskih proizvoda i usluga, predlažu da takve aktivnosti zahvate i izraelske akademske, kulturne, sportske i srodne institucije. A osim izraelskih proizvoda, sugeriraju da se bojkot primijeni i na proizvode te usluge ostalih proizvođača koji podržavaju i ulažu u Izrael.

Naravno, BDS i slični pokreti na meti su brojnih kritika. Argumentacija na kojima one počivaju sežu od očekivanih optužbi za antisemitizam (svaka kritika politike Izraela nerijetko je podložna takvoj osudi), preko teza da takve aktivnosti više štete Palestincima jer im oduzimaju ionako oskudne prilike za rad i kakvu-takvu zaradu, do tvrdnji da se tu radi o prikrivenim teroristima, a ne civilno-društvenim aktivistima, kojima je konačni cilj uništenje države Izrael. U prilog tezi da centri političko-ekonomske moći BDS tretiraju dosta ozbiljno, govori recimo podatak da je u čak 38 američkih saveznih država već usvojen neki vid anti-BDS zakona, sve sa ciljem pokušaja slabljenja tog pokreta. S obzirom na recentna događanja, možemo očekivati da će takvi pritisci i represija samo jačati.

Kakvi su praktični dosezi aktivnosti poput BDS-a? Naravno, one neće dovesti do kolapsa izraelske ekonomije, još manje do nestanka židovske države, ali mogu imati određene posljedice po iste. Usporedbe radi, kada su u Danskoj 2005. objavljene karikature poslanika Muhameda, došlo je do masovnog bojkota danskih poizvoda u dijelovima tzv. islamskog svijeta. Značajno je opao izvoz danskih firmi u Libiju, Siriju, Sudan i Jemen, u Saudijsku Arabiju za visokih 40%, a u Iran čak za 47%. Poznati think tank Rand Corporation u svom je izvještaju iz 2015. naveo procjenu da izraelska ekonomija gubi oko 15 milijardi dolara godišnje zbog djelovanja različitih globalnih aktera propalestinskog tipa. No to nije tako visok iznos kada se uzme u obzir da godišnji državni BDP Izraela iznosi više od 500 milijardi dolara.

Pored toga nije nevažno ni simboličko-reprezentativno narušavanje imidža Izraela, odnosno kontinuirano prokazivanje terora koji tamošnji režim konstantno provodi nad Palestincima i Palestinom. Tako da BDS i srodne prakse aktivističko-potrošačkih bojkota ipak nisu tek bezazlene aktivnosti, kako bi se to možda moglo na prvu pomisliti. No jesu li one dovoljne i hoće li riješiti probleme? Naravno da nisu i neće. Još je složenije pitanje i dilema jesu li to možda tek mali pokušaji nas koji ovaj užas u Gazi gledamo sa (još uvijek) sigurne distance – a što nas neke dovodi do emocionalnog stanja posebnog tipa nelagode, kombinacije bijesa, frustracije i nemoći – pa onda tragamo za načinima kakvog takvog angažmana za pravu stranu i za pravu stvar, između ostalog i bojkotirajući izraelske proizvode i kompanije koje s Izraelom surađuju.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti

Rodić: Kazaljke
Hromadžić: Oda lipe radosti