foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Dronom na Deklaraciju

Priče iz susjedstva

Dovoljan je bio tek jedan dan nakon početka ruske ratne invazije na Ukrajinu pa da Hrvatski sabor gotovo jednoglasno – s 133 glasa „za“ i 1 „suzdržanim“ – usvoji „Deklaraciju o Ukrajini“. Štoviše, čak niti toliko nije bilo potrebno Odboru za vanjsku politiku u Hrvatskom saboru da skoro u real timeu – istovremeno dok je ruska vojna agresija tek započinjala u svojim prvim satima, dakle u jutro 24. februara 2022. – pripremi, izglasa i kao prijedlog na daljnje usvajanje u Sabor pošalje ovaj dokument sastavljen od deset temeljnih tačaka.

Ispada kao da je ta Deklaracija, s pripadajućim joj sadržajem, već neko vrijeme čučala u ladicama Sabora i samo čekala trenutak kada će biti izvučena. Čemu neviđena žurba i otkud takva ishitrenost, bez makar minimalne, a neophodne, vremenske distance kako bi bilo moguće donijeti racionalno promišljene sudove o tome zašto i kako se dogodilo to što se dogodilo? Kako bi se razumjelo pod kojim je okolnostima i u kojim pripadajućim historijskim, političkim i ekonomskim kontekstima, buknuo najveći rat u Evropi nakon ‘naših’ jugoslavenskih ratova u 1990-im.

No dokumenti poput spomenutog i nemaju takvu funkciju. Po pravilu su jednodimenzionalni, satkani od predvidljivih općih mjesta, fraza i floskula koji i inače oblikuju suhoparan politički i birokratsko-pravni diskurs. Još važnije od toga, takvi političko-administrativni uradci imaju primarnu svrhu da svoje tvorce svrstaju na „pravo mjesto“ u historijskim situacijama kada je potrebno nedvosmisleno i brzo „odabrati stranu“. Pa i po cijenu potencijalnog rada u korist vlastite štete. Oni među takvim narativima koji su tipičan proizvod „briselske škole“, najbolji su primjer toga.

U suglasju s manje-više usuglašenom politikom EU-a po ovom pitanju, u spomenutoj se Deklaraciji predvidljivo naglašava osuda „ničim izazvane agresije Rusije na suverenitet, teritorijalni integritet i neovisnost Ukrajine“. Ovo „ničim izazvano“, pritom je posebno potencijalno problematična kvalifikacija kojoj ćemo se morati kasnije nakratko vratiti. Nadalje, „Hrvatski sabor osuđuje priznavanje samoproglašenih regija Donecka i Luganska, jer taj čin predstavlja grubo kršenje suvereniteta Ukrajine i podriva temelje međunarodnog poretka“.

Također, „Hrvatski sabor daje punu potporu teritorijalnoj cjelovitosti, suverenitetu i neovisnosti Ukrajine u njezinim međunarodno priznatim granicama“. Naposljetku, „Hrvatski sabor izražava punu solidarnost s Ukrajinom i ukrajinskim narodom te poziva Vladu Republike Hrvatske da pruži humanitarnu i tehničku pomoć Ukrajini u ovom za njih i za sav miroljubivi svijet teškom trenutku“. I tako dalje i tako bliže, uz patetičnu finalnu poruku upućenu Ukrajini: „Hrvatska je čvrsto uz vas“. S time se Hrvatska, da ne bude nikakvog prostora za dileme i sumnje, svrstala i uz onaj dio svijeta koji sebe titulira demokratskim, to jest liberalno-kapitalističkim zapadnim svijetom. A takvo svrstavanje je i ključni smisao Deklaracije.

U Saboru skoro k'o jedan

U srodnom su slogu jedno za drugim ‘cvrkutali’ saborski zastupnici i zastupnice, bez obzira s kojeg nominalnog ideološko-političkog spektra dolazili. Tako je liberalno-centristički pozicionirana Anka Mrak-Taritaš (GLAS) istaknula „da svjedočimo napadu na mir i civilizaciju u srcu Europe za kakav smo, očito naivno, mislili da više nije moguć. Ovo je trenutak da se svi zajedno suočimo s vlastitom naivnošću i shvatimo da se za mir i stabilnost treba svakodnevno žestoko boriti, ovo je je trenutak da se Europska unija sabere i resetira ako treba, da ujedinjeni i složni branimo vrijednosti mira, slobode, vladavine prava i suradnje među narodima“. Ideološki joj blizak Emil Daus (IDS) rekao je da su „naše misli sa građanima Ukrajine. Hrvatska i Europa moraju pokazati jedinstvo i pobrinuti se da Ukrajina dobije našu pomoć, prije svega humanitarnu. Bitka za Ukrajinu je bitka za Europu“. Domagoj Hajduković, iz kluba socijaldemokrata, poručio je pak Ukrajincima da „još niste propali dok ima naroda i pojedinaca koji se ne boje progovoriti za ono što je dobro, koji se ne boje osuditi agresiju“.

Stjepo Bartulica, konzervativni radikal s krajnje parlamentarne desnice (Domovinski pokret), poručio je kratko: „Bože čuvaj ukrajinski narod“, uz naglašeno militantni dodatak da je opravdana nabavka borbenih aviona i ulaganje u hrvatske obrambene resurse. Desnica u Hrvatskoj – bilo profesionalno-politička ili poslovno-poduzetnička – i u ovom je slučaju, na primjeru rata u Ukrajini, pokazala svu svoju beskrupuloznost i užasno licemjerje. Do jučer vjerni partneri i saveznici ekonomsko-političkih interesa Putina i njegovih oligarha – takvi su recimo ljudi okupljeni oko privatne firme Prvo plinarsko društvo koja prekupnički trguje ruskim energentima u ovom dijelu svijeta i srodne poslovne grupacije oko trgovačkog društva Pevex, svi odreda financijski sponzori desnih političkih stranaka u Hrvatskoj kakvi su Domovinski pokret i dijelovi Mosta – danas najgorljivije osuđuju Putinov režim i guraju se u prve redove podrške Ukrajincima.

Znakovito je i kako se u Saboru preko ove diskusije o Ukrajini i pripadajućoj joj Deklaraciji, otvorila kolektivna perspektiva kroz koju se u korak-dva trenutna ukrajinska tragedija povezala s našom regijom i s njenim problemima koji traju već preko trideset godina. I u takvim, poprilično pojednostavljenim poveznicama i problematičnim interpretativnim sklopovima, među saborskim je zastupnicima vladao konsenzus kao rijetko do sada viđen. Srednjostrujaš Krešo Beljak (HSS) je ocijenio da Hrvatska treba izvršiti pritisak na svoje susjedne zemlje kako bi se izjasnile na čijoj su strani, te da ih jasno pozove da se priključe NATO savezu.

Bojan Glavašević iz bloka zeleno-lijeve koalicije koju predvodi Možemo!, poručio je Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji: „pred vama je izbor, ekonomski prosperitet ili siromaštvo i ovisnost o zemlji koja vas vidi samo kao resurs, vladavina prava ili oteta država, nadam se da ćete odabrati budućnost“. Poruka je očito bila upućena Srbiji, RS i srbijanskoj politici u Crnoj Gori, a ponajviše Vučićevom odlaganju da zauzme jasan stav i nedvosmisleno se ‘odrekne’ Putina. No i pored toga, izjava je poprilično besmislena uzevši u obzir notornu činjenicu da tzv. evropska perspektiva i budućnost nisu nešto o čemu se prvenstveno pitaju navedene države, već se konačne odluke o tome prije svega donose na razinama Evropske unije.

Davor Ivo Stier, jedan od najprominentnijih likova krajnje desnog krila HDZ-a, naglasio je da „u susjedstvu imamo pokušaj replike ‘ruskog sveta'“, te da „Hrvatska čvrsto podržava europeizaciju jugoistoka Europe, uz NATO saveznike u susjedstvu“ i „da europska budućnost mora biti otvorena i za Srbiju i za Kosovo“. Stier je pozvao političke lidere Bošnjaka u Bosni i Hercegovini da prihvate Hrvate kao ravnopravne partnere i „da ih se ne tjera u taktičku suradnju sa Banjom Lukom, koja je ispostava Beograda“, jasno time aludirajući na bošnjačku političku stranu da prihvati zahtjeve hrvatske strane u Bosni i Hercegovini kada je riječ o promjenama izbornog zakona u Federaciji BiH.

Iz onoga što se tih dana moglo čuti u Saboru nameće se zaključak da kada dođe do ovakvih prijelomnih historijskih situacija poput trenutnog rata u Ukrajini, nacionalni stroj kojega reprezentira politička parlamentarna elita u Hrvatskoj zauzima jedinstven, vojnički ustrojen gard koji pokazuje i dokazuje da je ideološko-hegemonijski proces u ovoj zemlji zaokružen. U takvim situacijama nema više desnih, lijevih i srednjih. Svi misle i dišu kao jedan, suspendirajući i minimum dijalektike u politici i oblikujući nezdravu klimu nacionalnog jedinstva bez izuzetka.

Al’ ima srećom jedan glas smutnje

Takvu ‘idilu’ od razumijevanja među ljudima-političarima u Hrvatskoj, koji se inače teško mogu oko bilo čega složiti i dogovoriti osim oko nacionalnih mitova i „svetinja“, poremetila je i ovom prilikom Katarina Peović, saborska zastupnica jedine stvarno lijevo profilirane i orijentirane stranke u Hrvatskom saboru, Radničke fronte. Njen je glas bio onaj jedan jedini „suzdržan“ pri glasanju o „Deklaraciji o Ukrajini“, zbog čega je pretrpjela i trpi još jedan niz uvreda i prijetnji koje joj se ionako redovito upućuju, uključujući i ničim potkrijepljenu tvrdnju da je „ruska plaćenica“. Peović je rekla kako dijelovi u Deklaraciji prejudiciraju koja i kakva bi rješenja bila adekvatna kada je u pitanju Ukrajina. Upravo se ona dotakla detalja spomenutog na početku teksta, onog da Deklaracija definira da je riječ o sukobu koji je „ničim izazvan“, što smatra nepotrebnim ekskulpiranjem američkog imperijalizma i NATO politike.

S takvim se stavom teško ne složili, jer upravo nas to upućuje na nezaobilazne sastavnice konteksta kojemu pripada rat u Ukrajini. Svjedočimo opasnoj globalnoj histeriji, ideološko-politički kreiranoj društvenoj atmosferi u kojoj nije dovoljno tek osuditi autokratsko-diktatorski Putinov režim i rusku agresiju na Ukrajinu, izraziti svaku zamislivu podršku Ukrajincima u obrani svoje zemlje, već se traži i prešućivanje nato-američke militantno-ekspanzionističke politike, koliko god to bila uobičajena geopolitička rasprava već decenijama. Kao što nije poželjno spominjati ni radikalizaciju ukrajinskog nacionalizma s elementima fašizma, koja intenzivno traje skoro već desetljeće, niti koruptivnu mrežu isprepletenosti aktualne vlasti u Ukrajini s tamošnjom oligarhijskom klikom pod egidom nacionalno-državne „prvobitne akumulacije kapitala“.

Simptomatično se prešućuje i nedavna ‘smrtna presuda’ Zelenskog ukrajinskoj opoziciji, sastavljenoj od jedanaest političkih stranaka, koju je dekretom naprosto proglasio kao prijetnju „nacionalnoj sigurnosti“ u uvjetima rata i zabranio joj daljnji rad. Sjetit ćemo se i da je u Ukrajini od 2015. zabranjen rad tamošnjoj Komunističkoj partiji koja je notorno proglašena „proruskom“. Promišljati i govoriti racionalno-kritički, pa sve to staviti u istu rečenicu, dovesti u vezu spomenuta opća mjesta s neupitnim okolnostima aktualne situacije u Ukrajini na koju je Rusija izvela čin vojnog napada, siguran je put da vas se proglasi „putinovcem“.

Treba reći da je Radnička fronta izrazila nedvosmislenu podršku Ukrajini u kontekstu ovog sukoba. Odnosno, jasno su osudili rusku vojnu agresiju na tu zemlju, naglasivši pritom mirotvoran, antiratni stav. Naglasak su stavili i na humanitarne aspekte sukoba, zagovarajući politiku svake pomoći Hrvatske izbjeglicama iz Ukrajine. Radnička fronta je preko Peović u Saboru uložila pet amandmana na „Deklaraciju o Ukrajini“ koji su svi odreda glatko odbijeni. Osudili su politiku vladajućih za koje procjenjuju da sukob u Ukrajini koriste za nastavak militarizacije Hrvatske.

Tomu dodajmo da je to očit trend koji intenzivno traje u Evropi zadnjih nedjelja. Odjednom su tu, na raspolaganju, milijarde eura koje evropske države nemilice troše na dodatna naoružavanja. A zna se i tko masno financijski profitira iz svega toga, SAD kao najveća vojno-izvozna industrija svijeta. Historijske situacije u kojima militantni pristupi, oko kojih su se znakovito usuglasili desničari i liberali, odnose prevagu nad ljevičarskim antiratnim plediranjima, vode u dugoročnu katastrofu, u normalizaciju rata kao „prirodnog stanja stvari“. Radnička fronta ispravno prepoznaje i da je na djelu novi-stari imperijalizam. Procjenjuju da „Deklaracija o Ukrajini ne pridonosi smirivanju sukoba već amnestira američku i NATO politiku, poziva na to da Ukrajina uđe u NATO savez čime se koncentrira oružje na granicama s Rusijom iako je to suprotno dogovorima“. Imperijalizam je, znamo to, uvijek u interesu elitnih manjina, industrijsko-vojnog sektora i ogromnog kapitala koji stoji iza toga.

Leti, leti… eksplozivni dron

A svega dvije sedmice nakon što je hrvatska politička elita u Saboru „Deklaracijom o Ukrajini“ iskazala svoj nedvosmislen stav prema aktualnom sukobu, u hrvatski je glavni grad ‘sletjela’ neuobičajena letjelica. Detalji o letjelici-dronu koja je prije dvije sedmice pala na Zagreb, već su dobro poznati svima koji iole prate regionalne medije, pa stoga samo kratki podsjetnik. Riječ je o letjelici Tu-141 sovjetske proizvodnje, doletjela je iz Ukrajine preletjevši Rumunjsku i Mađarsku te se srušila u glavnom gradu Hrvatske u četvrtak, 10. marta oko 23 sata, na livadu udaljenu svega 50-ak metara od zgrade 1. paviljona Studentskog doma na Savi. Pukom srećom u nesreći, izbjegnuta je potencijalno velika tragedija jer je zgrada u studentskom naselju u tom trenutku bila puna mladih ljudi.

Prva razina pitanja i dilema koja se ovim otvorila tiče se porijekla letjelice, odakle je došla i tko ju je i s kakvim ciljevima lansirao? Kako je neprimijećeno mogla preći toliki put, preletjevši dvije zemlje članice NATO-a prije pada u treću zemlju, također članicu te vojne alijanse, ne da bi je pritom itko omeo? Šta su radile hrvatske, mađarske i rumunjske radarske kontrole dok je dron prelijetao njihove teritorije? Kakva je – postoji li uopće? – koordinacija između zemalja članica NATO-a? Je li letjelicu lansirala ruska strana, ili se ipak radi o gubitku kontrole nad ovom tehnologijom na ukrajinskoj strani, koja je priznala da je posjeduje i koristi? Logično, otvorio je slučaj niz dilema i sumnji u stvarne sposobnosti i kapacitete središta NATO-a da adekvatno štiti sigurnost svojih članica. Ili je razina brige za periferne članice tog saveza niža u odnosu na njegove vodeće države?

No i ovaj je slučaj poslužio za još jedan niz potkusurivanja na relaciji predsjednik Milanović vs. premijer Plenković, u tom političkom „boks meču“ koji nikako da završi i koji već (pre)dugo zabavlja puk u Hrvatskoj. Dok su Plenković i ministar obrane Banožić višestruko zagovarali tezu da se na letjelici koja se sručila na Zagreb nalazio eksploziv u vidu neke vrste bombe, Milanović je uporno inzistirao na tvrdnji da je dron bio nenaoružan. Nakon vađenja ostataka rasturene letjelice iz kratera koji je nastao njenim padom, uslijedila je forenzička analiza koja je pokazala da su na njoj prisutni fragmenti eksploziva, odnosno ostaci aviobombe koja je nakon pada i eksplodirala nekoliko metara ispod zemlje.

Naravno, u javnosti su se pojavile i špekulacije je li sve ovo vezano uz eksplozivnu letjelicu iz Ukrajine tek slučajnost ili vrlo konkretna prijetnja, podsjetnik da je i Hrvatska kao članica Evropske unije i NATO-a indirektno u nekom obliku sukoba s Rusijom. Dok su saborski zastupnici unisono izglasavali „Deklaraciju o Ukrajini“, a naoružani dron pogađao Hrvatsku, i to njen glavni grad u krugu šireg centra, jedan detalj, nastao u pokušaju odgovora na novonastale velike izazove, plijeni pažnju kao simptomatičan. Upitan što će napraviti kako bi se ojačala hrvatska vojna obrana i sigurnost, te kako bi se na neke ovakve vrlo neugodne potencijalne situacije u budućnosti primjerenije odgovorilo, Plenković je rekao – a potom je to i napravio – da će posjetiti francuski nosač aviona trenutno stacioniran u Jadranu kod Dubrovnika i od njih zatražiti pomoć pri kontroli hrvatskog zračnog prostora.

I Francuzi su „izašli u susret“ takvoj molbi, napravili su nekoliko preleta nebom iznad Hrvatske zadnjih dana. To su avioni iz iste one eskadrile koja je nedavno izvela slične letove i iznad Bosne i Hercegovine. Neki su to razumjeli kao svojevrsnu poruku Dodiku da se ne zalijeće u avanture na tragu svojih ruskih mentora. No nama je ovaj primjer zanimljiviji kao još jedan pokazatelj gdje se po pitanju „suverenosti“ nalaze zemlje bivše Jugoslavije, u tolikoj mjeri pauperizirane da nisu u stanju niti osigurati minimalnu vojnu sigurnost svojih teritorija. A radi se o državama koje su, između ostalog, iznikle i na nasljeđu onakve vojne sile kakva je bila JNA. Na nasljeđu jedne zemlje koja je u historijskim uvjetima potpune razorenosti i siromaštva netom nakon Drugog svjetskog rata, imala političko i vojno vodstvo koje je bilo kadra „reći ne“ vojnoj sili i imperiju kakav je bio tadašnji Sovjetski Savez.

Ne jadikujemo pritom ovdje, kao pacifisti, nad nestankom jedne velike armije i njene države. Smrt instituciji vojske kao takvoj! Više se kačimo na tek jedan u nizu simboličnih učinaka ovdašnjih „političko-državotvornih“ scenarija u kojima je prvi zadatak nacionalno uspostavljenih republičkih režimskih ideologija bio razoriti sve što se od spomenutog jugoslavenskog nasljeđa razoriti moglo. Uostalom, sjetiti se Titovog „ne“ Staljinu i Rusima, ili vrijedne ostavštine antiimperijalističke politike Pokreta nesvrstanih u kojemu je Jugoslavija imala značajnu ulogu, bile bi danas interpretativno zanimljivije historijsko-političke analogije nego usporedba koja dominira u hrvatskim medijima i javnosti ovih sedmica, a to je paralela između hrvatskog stradalništva u ratu koji se nazvao Domovinskim, s recentnom patnjom koju prolaze Ukrajinci. No jasno, takva su uspoređivanja prvenstveno u funkciji permanentnog održavanja mita o nacionalnom paćeništvu i identitetu kolektivne žrtve, pa ne mare za očite kontekstualne razlike koje takve usporedbe naprosto čine besmislenim.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice