Priče iz susjedstva
Kada se u društvu i javnosti, odnosno među građanima i medijskim publikama, povede riječ o medijima, tada je obično naglasak na temama vezanim uz neke tipove medijskih sadržaja. U fokusu takvih rasprava, možemo ih smatrati uobičajnim za sadašnju epohu, često su korupcijske afere, skandali i kontroverze, zločini i krađe, pikantne pričice o društvenim protagonistima kakvi su političari, sportaši, estradni selebritiji, poduzetnici itd., a sve protkano viškovima osobnog, privatnog i intimnog. Pa prepričavanja sapuničnih, telenoveličnih ili medijsko-natjecateljskih šou sadržaja, to jest promocija tabloidnosti i senzacionalizma. Ukratko, konstruirana matrica spektakla provučena kroz medijske filtere i potom prerađena od medijskih konzumenata.
Ili je pak na tapeti intrigantnost lažnih vijesti i novomedijskih verzija ‘postčinjeničnog svijeta’, kao i manifestacije tradicionalnih, štoviše drevnih ljudskih mitova i zebnji, u ovom slučaju artikuliranih kroz popularne narative o medijskim obmanama i manipulacijama, zavjereničke teorije umotane u vječite fraze poput „šta nam to mediji čine“. I sve to s barem zrnom kulture straha. Nerijetko je sve praćeno i arhaičnom nelagodom pred prividom svemoći medijskih tehnologija, naročito u ovom historijskom vremenu stalnih i ubrzanih tehnoloških mutacija, sveprisutnosti i važnosti medijsko-tehnoloških alatki u tkanju društvene svakodnevice.
Imajući sve to na umu, potom je neobičnije da je jedna tema vezana uz aspekte medija koji se, bez obzira na njihovu presudnu važnost, smatraju i tretiraju kao suhoparni – riječ je o političkoj ekonomiji medija, odnosno o medijskim tržištima i medijskim industrijama, a posredno i o medijskim politikama, medijskoj regulativi i zakonodavstvu – izazvala takav interes u javnosti, kao što je to slučaj s onom koja u Hrvatskoj plijeni pažnju evo već nekoliko sedmica.
United Group i N1 televizija
Nakon što je ugovor istekao 29. marta ove godine, jedan od dva najveća tzv. multi-play operatora u Hrvatskoj, što znači distributer interneta, telefona i kablovske digitalne televizije – A1, odlučio je prekinuti, to jest obustaviti poslovnu saradnju s medijima u Hrvatskoj koji su u vlasništvu telekomunikacijske multinacionalne korporacije United Group (UG). Većinski vlasnik UG-a je jedan od trenutno najbogatijih ljudi na svijetu, meksički tajkun Carlos Slim. Od 2019. UG je u vlasništvu BC Partners, investicijskog fonda sa sjedištem u Londonu. UG se tokom proteklih dvadeset godina pozicionirao kao važan proizvođač medijskih sadržaja i pružatelj komunikacijskih usluga u jugoistočnoj Evropi.
U fokusu ovog slučaja našla se N1 televizija – i sama u portfelju UG-a preko kompanije Adria News iz Luksemburga u čijem je vlasništvu ova televizija – a njen se program, jednako kao i sadržaji najgledanijeg sportskog kanala Sport Klub, od navedenog datuma više ne može pratiti preko platforme A1 distrubutera. Pored N1 i Sport Kluba, u Hrvatskoj su trenutno još Nova TV, Doma TV, portal dnevnik.hr, kao i telekomunikacijski operator Telemach Hrvatska, također u vlasništvu UG-a preko Adria Newsa.
Spomenuta je odluka iz poslovne perspektive naizgled utoliko čudnija ako se uzme u obzir da je N1 već nekoliko godina najgledanija kablovska televizija u Hrvatskoj, a o popularnosti, pa samim time i financijsko-komercijalnoj vrijednosti Sport Kluba, koji između ostalog ima prava na prijenose engleske Premijer lige, španske La Lige i Formule 1, ne treba trošiti riječi. Odlukom vlasnika, N1 je od početka emitiranja u Hrvatskoj i regiji naplatni kanal. U Hrvatskoj do sada nisu tražili dozvolu ovlaštenog regulatornog tijela, Agencije za elektroničke medije, za izdavanje nacionalne koncesije, odnosno frekvencije, što bi im omogućilo i distribuciju putem zemaljske digitalne televizije ili satelita. No prema zadnjim informacijama otprije nekoliko dana, a evidentno zbog novonastalih okolnosti, N1 je sada itekako zainteresiran za spomenutu koncesiju. Spremni su za nju aplicirati, ali niko ne može reći kada će takav natječaj biti raspisan. Također, procedure tog tipa u Hrvatskoj traju poslovično dugo, pa nije izgledno da bi postojeći problemi N1 televizije na ovaj način mogli biti riješeni u relativno kratkom roku.
N1 je i ekskluzivni partner jednog od najpoznatijih svjetskih televizijskih kanala CNN. U vlastitom reklamnom narativu, N1 voli sebe portretirati kao suvremenu nezavisnu news televiziju koja „u realnom vremenu izvještava o svim najvažnijim događajima“. Kazuju da su njihove kamere „uvijek tamo gdje se događa nešto bitno“, a poručuju nam i da „vrhunski tim profesionalnih novinara priprema prepoznatljive talk show i političke emisije, razgovara s relevatnim sugovornicima, analizira situacije i nudi građanima pravovremene, točne i nepristrane informacije“.
Provučemo li ovaj slatkoriječivi, samopromotivni reklamni diskurs barem kroz minimalan rakurs kritičke opservacije, reći ćemo da se doista radi o, u užem smislu, tipično informativnoj, news televiziji, a u širem smislu o klasičnom liberalno-tržišnom mediju današnjice. Riječ je o televiziji koja ustrajno (g)radi svoju agendu na nekoliko vrijednosno isprepletenih kolosjeka karakterističnih za aktualno stanje režima liberalno-demokratskog kapitalizma. To je po jednoj, ekonomskoj, strani promocija neoliberalno-kapitalističkih vrijednosti poduzetničkog biznisa i kulture, a na drugoj, političkoj, kritika vladajućih garnitura u imenu modela liberalno-demokratskog pluralizma. Ne nedostaje na N1 televiziji političkih i društveno aktualnih sugovornika svih ideoloških predznaka, valjda prema dubioznoj definiciji novinarske profesionalnosti i navodne medijske objektivnosti: pet minuta lijevima, pet minuta desnima, a mi ‘neutralno’ u sredini.
Jedan od kontekstualnih razloga za relativno brzu popularnost i rast rejtinga gledanosti N1 televizije u Hrvatskoj jest uređivački, programski, vrijednosni, institucionalno-organizacijski… porazan profil Hrvatske radio-televizije (HRT), nominalno javnog medija koji zapravo nikada nije prestao biti državna televizija, dominantno pod kontrolom vladajućih stranaka i koalicija svih ovih trideset tranzicijskih godina. Zato smo i došli u postojeću situaciju da zbog de facto nepostojanja stvarne javne televizije, a u imenu prava na obranu i zagovaranje javno izrečene i argumentirane kritike, nalazimo određenu dozu razumijevanja za probleme jedne privatne kompanije kakva je N1 televizija.
No u spomenutoj kritici vladajuće politike koju ustrajno provodi N1 televizija – uz izvjesno zadovoljavajuću razinu profesionalnosti njenih novinara i urednika, brze reakcije u realnom vremenu, ali nerijetko i slojevite analize aktualnih društvenih situacija – izostaje ključna karika na koju ciljamo i koju priželjkujemo: promišljena, argumentirana i sistematična dekonstrukcija hegemonije na kojoj počiva paradigma hrvatske tranzicijske države. Stoga se narativi novinara i urednika N1 televizije u suštini, na kraju krajeva, dobro uklapaju u uspostavljenu društvenu normu, to jest u postojeći širokopojasni ideološki konsenzus u slogu nacionalnog „mi“. Moglo bi se ovdje špekulirati s tezom da je tome tako i zato jer je njihova politika utemeljena na poslovnoj odluci da se ide s odvojenom proizvodnjom programa unutar tzv. regije (N1 BiH, N1 Hrvatska i N1 Srbija), za razliku recimo od Al Jazeera televizije… Ali, najvažnija i zapravo jedina stvarna institucionalna kalkulacija pri svemu ovom upravo je ona korporativna, tržišna, poslovno-profitna, i sve su ostale odluke podređene tom tipu interesa.
A1 vs. UG /N1
Prije nego što izvedemo prikaz i analizu takve poslovne računice, još kratko o međusobnim optuživanjima i prepucavanjima na relaciji operator/distrubuter nasuprot nakladnik/proizvođač sadržaja, u ovom slučaju tvrtka A1 vs. kompanija UG/ N1 televizija. A1 je u svojim priopćenjima naglašavao da se našao pod pritiscima, pa i svojevrsnim ucjenama, korporacije United Group koja preko svojih medija vrši hajku na njih zbog „poslovnih, komercijalnih odluka koje su potpuno legitimne i na koje tvrtka ima pravo“. Svoju odluku da iz ponude isključe paket kanala UG-a, A1 pravda isključivo poslovno-komercijalnim razlozima. Navodno su to nepovoljni uvjeti koje im je UG ponudio za nastavak saradnje. Usto ih prozivaju i za propagandno novinarstvo zbog optužbi iznijetih na N1 televiziji da odluka A1 predstavlja „udar na slobodu medija i cenzuru u vrijeme predizborne kampanje“. To je prizivanje političkog konteksta ove priče, kojem ćemo se uskoro vratiti.
N1 im, naravno, nije ostao dužan. Prema njihovim navodima, kompaniji A1 ponuđeni su isti poslovni uvjeti koje su imali i u netom isteklom ugovoru, te smatraju da je jedini cilj ovakve politike dotičnog distributera da se sa tržišta eliminira najgledaniji kablovski kanal, odnosno da se poslovno uništi N1 televizija. Optužuju A1 da je želio ultimativno, bez uobičajnog pregovaranja, nametnuti cijenu od 0,75 kn mjesečno po pretplatniku, koliko su navodno bili spremni platiti za nastavak emitiranja ovog news kanala na njihovoj platformi. N1 je na kraju pristao i na tu bezobrazno nisku cijenu. Štoviše, javno su objavili da su „zbog gledatelja“ spremni prihvatiti ne samo tako ponižavajuću ponudu, već i potpuno besplatno ustupiti svoj program operatoru na razdoblje od šest mjeseci – radi se o trinaest sati uživo sadržaja dnevno – koliko računaju da je maksimalno potrebno vremena da se usvoji i primijeni novi Zakon o elektroničkim medijima ili da se raspiše natječaj za slobodne televizijske frekvencije. Time vjerovatno žele pokazati javnosti da su pravi razlozi za ovakve poteze A1 kompanije neki drugi.
Politički kontekst slučaja
Kako je u međuvremenu postalo vrlo izvjesno da će i drugi veliki medijski operator Hrvatski Telekom (HT) – koji zajedno s A1 pokriva oko 90% cjelokupnog tržišta medijske distribucije u Hrvatskoj – također ukinuti ponudu kanala i sadržaja United Group nakon što im 30. juna 2021. istekne postojeći ugovor, pojavile su se razne špekulacije, interpretacije i nagađanja.
Prve razine ovakvih asocijacija poslovično su političkog karaktera. Povezao se tako ovaj slučaj sa skorašnjim lokalnim izborima u Hrvatskoj koji će se održati polovinom maja. Nisu neočekivana takva razmišljanja jer N1 televizija, već prethodno spomenuto, nimalo ne štedi u svojim kritikama vladajući HDZ. A HDZ-u predizborne ankete, barem kada je u pitanju izbor gradonačelnika u četiri najveća grada u Hrvatskoj, ne idu baš u prilog, pa nije teško pretpostaviti da nemaju ništa protiv toga da se upravo sada drastično smanji nacionalni doseg i utjecaj N1 televizije. Uostalom, i sam N1 je posljednjih sedmica donekle forsirao ovakav rakurs čitanja poslovnog spora svog vlasnika s A1, odašiljući u eteru i na portalu otvorena pitanja vladajućim poput: hoće li Vlada Hrvatske dopustiti gašenje N1, najgledanijeg kablovskog kanala?
Također, N1 je preko svog direktora programa Tihomira Ladišića direktno prozvao Vladu da nije napravila ništa kako bi se stvorili ravnopravni slobodno tržišni uvjeti na polju medija, kao što je to slučaj u drugim zemljama EU-a. Odgovor im je, očekivano, stigao od Ministarstva za kulturu i medije, odnosno od ministrice Obuljen Koržinek – čiji smo lik i djelo već secirali u jednom od prijašnjih tekstova u ovoj rubrici – koja je ustvrdila da su teze kako je politika uoči izbora utjecala na prekid saradnje A1 s UG-om, zlonamjerne konstrukcije.
No ako su, a autor ovog teksta smatra da jesu, interpretacije ove afere koje stavljaju naglasak prvenstveno na političku, a tek sekundarno i eventualno na tržišno-ekonomsku dimenziju ovog slučaja pogrešne, važnost varijable političkog u svemu tome neupitna je kada se u obzir uzmu dvije stvari. Prva je već spomenuta na početku teksta. Politika ima mogućnost da preko Agencije za elektroničke medije odluči kada će i hoće li uopće raspisati ili ne raspisati natječaj za dodjelu novih nacionalnih frekvencija za emitiranje programa. A druga stvar se tiče najave vrlo skore izmjene Zakona o elektroničkim medijima, a koji je u nadležnosti spomenutog ministarstva. Upravo je Zakon o elektroničkim medijima ključna poveznica između političkih i ekonomskih aspekata ovog slučaja.
Medijska tržišta i posljedice vlasničke koncentracije
Spomenuta Ladišićeva kritika ciljala je na činjenicu da jedino Hrvatska, prema članku 61. postojećeg Zakona o medijima, među zemljama EU-a ne dopušta tzv. vertikalni tip vlasništva na nacionalnom medijskom tržištu. To nikako ne ide u prilog velikim i ambicioznim ‘igračima’, to jest medijskim kompanijama s aspiracijom stalnog rasta, koncentracije vlasništva, odnosno tzv. okrupnjivanja, a United Group je upravo takva korporacija. Ali, šta zapravo znači vertikalno vlasništvo ili vertikalna integracija na tržištu medija?
U najkraćem, takvim modelom dopušta se da nakladnik, proizvođač medijskog sadržaja, bude i distributer istog tog sadržaja. Odnosno, radi se o koncentraciji ili povezivanju svih faza proizvodnje i distribucije medija unutar jedne kompanije. Pored vertikalne, postoje još i horizontalna (kontrola nad medijima iste vrste koji su inače u međusobnoj konkurenciji na jednom tržištu) i dijagonalna koncentracija ili ukriženo medijsko vlasništvo (vlasništvo neke kompanije nad različitim tipovima medija, kao što su televizija i tisak).
O kakvom god tipu vlasništva na tržištima govorili, pa tako i na medijskom tržištu, u uvjetima globaliziranog kapitalističkog sistema postoji konstantna tendencija poslovnog rasta i koncentracije vlasništva, ali i nadzora nad proizvodnjom, zapošljavanjem, distribucijom i publikom, sve u konkurenciji spram drugih kompanija i s ciljem povećanja profita. Riječ je naprosto o temeljnoj logici sustava kapitalizma. Stoga je jasno da u postojećim okolnostima rezultat može biti samo aktualna globalna situacija u vidu trendova medijske monopolizacije.
Sve stručne analize ovih fenomena, na primjer studija koja je postala klasik na ovu temu, Ben Bagdikianova Media Monopoly iz 1983. (knjiga je do sada doživjela šest nadopunjenih reizdanja), pokazuju da takvi trendovi iz decenije u deceniju jačaju, a naročito je tome tako u zadnjih četrdesetak godina. Dakle, nimalo slučajno upravo u razdoblju restauracije kapitalizma prema neoliberalnom modelu. Tipičan je to princip ‘babuški’, karakterističan i za ostale tipove kapitalističkih ekonomija u kojima ‘velike ribe’ (korporacije) jedu ‘manje ribe’ (kompanije) na tržištu, pa preko složenih poslovnih operacija, transakcija, kupovina i prodaja nastaju vlasničke koncentracije u vidu multinacionalnih konglomerata. Tako smo dospjeli u situaciju u kojoj smo danas, da svega nekoliko globalnih medijskih megakorporacija predominantno kontrolira svjetsko medijsko tržište (npr. ATT, Comcast, Disney, News Corp, Viacom). Precizno i nedvosmisleno utvrditi ko je konačni vlasnik nekog medija, pravi je istraživački poduhvat.
Posljedice svega toga itekako su vidljive i jasne. Koncentracija vlasništva u medijima direktno utječe na smanjenje pluralizma, odnosno na raznolikost sadržaja u medijima. Što su kapital i profit više koncentrirani u rukama manjeg broja korporativnih igrača, to su medijski sadržaji – bilo klasični informativni, bilo zabavni, ili sve prisutniji i popularniji hibridi poput recimo tzv. infozabave (infotainment) – sve jednoličniji i predvidljiviji. Proizvodnja medijskih sadržaja podvrgnuta je manufakturnoj standardizaciji i zadanim šablonima čime trpi kvalitet, nedostaje komparativna perspektiva, novinarsko-istraživački pristupi i različitost u pogledima na teme, a akutno raste ovisnost o oglašivačima.
Zakon o elektroničkim medijima
Spor distribucijske platforme A1 i N1 televizije u Hrvatskoj, slučajno ili ne koincidira s procedurom donošenja novog, već nekoliko puta u tekstu spomenutog Zakona o elektroničkim medijima. Izmjene postojećeg zakona već su prošle prvi krug čitanja u Saboru u februaru ove godine, trenutno se rade posljednje korekcije i dopune, pa se očekuje njegovo upućivanje u Sabor na drugo čitanje i eventualno usvajanje možda već u narednih nekoliko sedmica.
S obzirom da se u javnosti donošenje novog Zakona o medijima povezuje sa sukobom korporacija o kojem pišemo u ovom tekstu, ministrica Obuljen Koržinek pokušala je oštro razdojiti te dvije priče, naglasivši da spor tvrtki A1 i United Group, odnosno N1, nema veze sa Zakonom o elektroničkim medijima. Njenim riječima, „taj zakon regulira samo rad onih nakladnika u odnosu na operatore koji su nositelji koncesije, a odnos vezano uz naplatne kanale je odnos kompanije koja te kanale kupuje i uzima u distribuciju i onih koji su vlasnici tih kanala i to sad nije predmet zakona, a neće biti predmet niti jednog budućeg zakona, jer to nije predmet uređivanja na razini nacionalnog zakonodavstva“.
Iz ove nešto duže izjave moguće je izvući barem dva zaključka. Prvi je da ministrica želi jasno apostrofirati kako se uloga, odnosno funkcija politike, pored osiguranja krovnog mehanizma za funkcioniranje područja, a to je zakon, tiče isključivo domene dodjeljivanja i regulacije spomenutih frekvencija, nacionalnih koncesija za emitiranje medijskih programa preko Agencije za elektroničke medije. Drugo, država navodno nema namjeru miješati se u tržišne odnose, to je stvar korporativnih subjekata. S obzirom da je nominalna ideološka platforma s koje progovara dotična gospođa liberalno-demokratska, zapravo neoliberalna, u njenim stavovima posebno mjesto zauzimaju vrijednosti liberalizacije i medijskog pluralizma, te s njima povezano poštivanje pravila „tržišne utakmice“.
No rekla je Obuljen Koržinek još poneku zanimljivu stvar s ovim u vezi. Što se tiče vertikalne integracije, koju prizivaju oni kojima je do nje interesno najviše stalo, a to je ovdje N1, teško je izvući jasan zaključak o stavu ministice, Ministarstva i Vlade po tom pitanju. Između ostalog rekla je da što se tiče odnosa kanala koji imaju nacionalnu koncesiju i naplatnih kanala neće biti promjena u Zakonu: „pitanje poslovnog odnosa takvih operatora, sutra moguće vertikalno integriranih ili ne, u odnosu na naplatne kanale, je pitanje njihove politike i ono se neće promijeniti“. Ali je pritom dodala još jednu važnu stvar, a to je da bi svi nakladnici koji ostvare pravo na koncesiju i uspješno prođu postupak ishođenja iste, trebali biti obavezno smješteni u katalozima odnosno ponudi svih operatora.
Ovo posljednje namiguje na rješenje koje je i sama Obuljen Koržinek već nekoliko puta spominjala u javnosti. To je tzv. must offer ili must carry model kojim se distributere, upravo s ciljem zaštite pluralizma sadržaja i prava potrošača-medijskih konzumenata, obavezuje da u svojoj ponudi moraju imati sve sadržaje, dakle kanale, zastupljene na određenom tržištu. Riječ je o pristupu koji je već dugo dobro poznat u nizu evropskih zemalja i vjerovatno bi u ovom trenutku predstavljao najbolje medijsko-zakonodavno rješenje i u Hrvatskoj.
Na direktne i opetovane upite N1 televizije hoće li ipak promjene zakona možda ići u smjeru da bi neko ko je operator istovremeno mogao biti i vlasnik kuće koja proizvodi medijski sadržaj, to jest famozne vertikalne integracije, Obuljen Koržinek je dala indikativan odgovor. Ako bi se išlo u smjeru takve liberalizacije zakona – iako je u postojećoj radnoj verziji koja je prošla prvo čitanje u Saboru zadržan spomenuti članak 61. koji onemogućuje klasičnu vertikalnu integraciju, samo je u novoj verziji premješten pod članak 68. – ona najavljuje uvođenje mehanizama koji će spriječiti eventualnu situaciju u kojoj bi neko ko je istovremeno i nakladnik i operator, morao pod istim uvjetima nuditi sadržaj koji proizvodi, to jest kanal za koji je dobio i plaća koncesiju, i sebi i nekom drugom operatoru, jer to naprosto nisu pravila tržišne igre.
Konkretno, to bi na primjer značilo da bi UG – s promjenom Zakona o medijima koji bi omogućio neki vid vertikalne vlasničke integracije, te kao eventualni posjednik nacionalne frekvencije za emitiranje sadržaja koju bi dobio nakon prvog takvog budućeg natječaja – došao u puno povoljniju situaciju u usporedbi s A1 i HT-om na hrvatskom medijskom tržištu. U zamišljenoj hipotetskoj, ali vrlo moguće i realnoj situaciji, UG bi mogao recimo ponuditi jako gledane i tražene sportske sadržaje kanala Sport Klub drugim distributerima po višestruko višoj cijeni od one koju bi gledateljima nudio preko svoje platforme.
Stoga baš i nije jasno na koji bi to način uvođenje nekog takvog mehanizma kojeg spominje ministrica, štitilo i garantiralo medijski pluralizam, raznolikost sadržaja, prava publika na izbor i slično. Uostalom, ako postoji neko polje na kojem se tako jasno već decenijama vidi da opetovana inzistiranja na liberalizaciji ne rezultiraju stvarnom demokratskom pluralizacijom, već kapitalističkom monopolizacijom, koncentracijom kapitala i moći, onda su to mediji.
Izvlačiti zaključke na primjeru BiH
Koliko su sve ovo moguće, a vrlo izvjesno i problematične okolnosti, ne samo za konkurentske operatore, već i za krajnje korisnike, medijske publike – koje u konačnici, već smo ustvrdili, ne rezultiraju medijskim pluralizmom, već korporativno-tržišnim monopolom – pokazao je vrlo srodan slučaj u BiH prije nekoliko godina. To je ona poznata „afera Sport Klub“ u BiH koja se vuče još od 2013. Podsjetimo, UG je preko firme iKO Media koju je osnovao u Rumuniji i koja je bila vlasnik televizijskih kanala Sport Kluba, kupovao prava za emitiranja sportskih programa u BiH. Na taj način Sport Klub sadržaji više nisu bili dostupni ostalim kablovskim operatorima u Bosni i Hercegovini jer UG nije dopustio pristup svojim kanalima putem drugih operatora, pa su korisnici koji su i dalje željeli konzumirati Sport Klub bili prisiljeni pretplatiti se na usluge Telemacha, telekomunikacijskog operatora u vlasništvu UG-a.
Zbog toga je šest udruženih kablovskih operatora sa bosanskohercegovačkog medijskog tržišta više puta neuspješno pisalo i vršilo javne pritiske na zastupnike u Parlamentarnoj skupštini BiH da se konačno u djelo sprovede rješenje Konkurencijskog vijeća BiH iz 2013. kojim se utvrdilo da iKO Media iskorištava monopolski položaj u BiH, te ga kaznilo sa 100.000 KM i naložilo mu da mora svim zainteresiranim operatorima u BiH dati kanale Sport Kluba pod jednakim i nediskriminatornim uslovima.
Na kraju, stvarna pozadina i konačni zaključak koji je moguće donijeti o ovom recentnom ‘poslovnom ratu’ u Hrvatskoj – a s kojim najvjerovatnije nećemo promašiti ‘ceo fudbal’ – jest taj da su, po jednoj strani, A1 i HT opravdano prepoznali poslovne prijetnje u ambiciji United Group da nakon promjena Zakona o medijima i sama postane distributer sadržaja i time naruši uspostavljeni duopol na hrvatskom medijskom tržištu. A1 i HT su ih stoga krenuli istiskivati čim su se za to stekli uvjeti, drastično im smanjujući nacionalni doseg, to jest pravovremeno ih oslabljujući ukidajući njihove programe u ponudama svojih paketa.
Na drugoj strani, nema nikakve sumnje da su poslovne ambicije UG-a i N1 upravo takve, pozicionirati se, koncentrirati vlasništvo, jačati i širiti se koristeći najavljene zakonodavne promjene u polju, za što uostalom već neko vrijeme aktivno lobiraju i vrše pritiske. Dakle, svjedočimo tek jednoj u nizu manifestacija novih-starih ratova na tržištima kapitala. Beskompromisnoj borbi za profit, pri čemu su svim akterima licemjerno puna usta javnog interesa. Stoga prema nikom od njih nemamo obavezu iskazivanja simpatija i naklonosti.