Priče iz susjedstva
Ništa, ili malo šta, tako znakovito i upadljivo povezuje države-republike socijalističke Jugoslavije u postsocijalističkoj epohi tzv. tranzicije, kao što to čini nacionalističko odbacivanje i omalovažavanje nasljeđa te iste zemlje, difamiranje vrijednosti iskustava njezinog socijalizma i pripadajućih mu simbola od strane dominantnih ideoloških struktura i političkih hegemona ovih „banana državica“. Sve odreda desničarsko-konzervativnih, a liberalno-kapitalističkih, na dalekim marginama globalnih ekonomsko-političkih tokova moći, važnosti i utjecaja.
Mogla bi se takva repetativna, ali i iracionalna gesta ovdašnjeg provincijalnog desničarsko-revizionističkog impulsa, interpretirati i u ključu autodestruktivne reakcije. Aludiram na postojeće političke strukture koji bi da svoju mizeriju nemušto kompenziraju histeričnim negiranjem i odricanjem od autentičnih – a ideološki i društveno pretežito odbačenih – historijskih vrijednosti i nemalih postignuća iz relativno recentne prošlosti vlastitog prostora i njegovog nasljeđa. No iako intelektualno intrigantna, propsihoanalitička matrica čitanja socijalnih fenomena nije dostatna ako ju se ne smjesti u njoj pripadajuće historijske, političko-ekonomske i društvene koordinate. Takvi su konteksti u ovom konkretnom primjeru, recimo, iskustveni pejzaži jugoslavenskog antifašizma, samoupravnog socijalizma, ekonomske industrijalizacije, društvene urbanizacije i kulturalne modernizacije.
Svjedočimo spomenutim ideologiziranim isključivostima svaki put, i naročito, na datume velikih praznika i obljetnica vezanih uz simbole Jugoslavije, Tita i socijalizma, evo već zadnjih tridesetak godina. Bauk, simptom Jugoslavije, i dalje kruži krajolicima desničarskog kolektivno nesvjesnog, a ‘artikulira’ se u ideološkim bespućima revizionističkih tlapnji. I potom stalno i iznova slušamo, gledamo i čitamo – a mi koji smo na drugoj strani rovova spram neofašističkih ideologija, ibretimo se do krajnje nevjerice – revizionističke laži i podmetanja, isfabricirane narative i konfabulacije o „jugokomunističkoj diktaturi“, „tamnici naroda“, „crvenom dikatoru i zlikovcu“…
Rođendan kao vječna mladost
Pa smo s takvom teškom prtljagom dospjeli do još jednog 25. maja, službenog datuma Titovog rođendana. Iako je Josip Broz, poznato, bio rođen sedmog dana tog mjeseca godine 1892., ali je 25. 5. odabran kao rođendanska obljetnica „drugog Titovog rođenja“. To je datum kada su nacifašističke njemačke jedinice 1944. započele opsežnu, dvije sedmice dugu vojnu operaciju, sve u neuspješnom pokušaju likvidacije Tita i Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske. Epizoda je malo kasnije u udžbenicima historije podvedena pod lekciju s nazivom „Desant na Drvar“.
Rame uz rame s ostalim velikim bitkama jugoslavenskih partizana, kakve su na primjer „Neretva“, „Sutjeska“ i „Kozara“, „Desant na Drvar“ jedan je od onih velikih simbola, legendarno mjesto pobjede s pridodanim mitskim obolom, na kojima će poslijeratni socijalistički režim graditi svoju ideološku agendu. Stoga svakako nije bilo zgoreg ‘podebljati’ ga, dati mu na težini i s pomjeranjem službenog obilježavanja Titovog rođendana.
Premještanje s datuma biološkog rođenja na datum jedne od velikih pobjeda revolucije u ratu, a onda i njegovo prevođenje u svenarodni praznik imenovan „Dan mladosti“, bila je ideološki ingeniozna gesta režima. Ni termin mladost, naravno, nije bio slučajno odabran. Konotirajući u sebi semantiku životnog elana, poletnost, vitalnost, snagu i optimizam, upravo se pojam mladost idealno veže uz rođendan vječnog, doživotnog „voljenog predsjednika“ i jasno mu upućuje poruke ljubavi i vjernosti njegovog naroda.
Dobro je poznata historijska činjenica da su brojni politički režimi, bilo lijevo ili desno orijentirani, nastojali iskoristiti spomenute vrijednosti vitalnosti, energije i poletnosti koje se redovito povezuju s mladošću i mladima, za svoje politike i ideologije. Primjeri tog tipa su brojni, a vrijednosno-ideološki pogrešno ih je i nemoguće uspoređivati i nivelirati – kao što je izopačeno i opasno jednačiti komunizam/socijalizam i fašizam/nacizam pod prividno razumnom civilizacijskom poveljom „osude svih totalitarnih režima“ – jer ih pronalazimo u vrlo širokom rasponu. Među poznatijim su nacistički mimohodi i stadionski performansi Hitlerove mladeži, grandiozne sovjetske priredbe, ili gotovo nevjerojatni, perfekcionistički izvedeni sletovi u Sjevernoj Koreji.
Štafeta i slet
„Dan mladosti“ bio je popraćen višemjesečnim aktivnostima, a one su prethodile finalnom događaju sastavljenom iz dva čina: sleta koji se te majske večeri održavao na stadionu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu i uručivanja „Štafete mladosti“ drugu Titu. „Štafeta mladosti“ različito se imenovala tokom svojih četrdesetak godina trajanja. Prvotna „Titova štafeta“ iz 1945., na predsjednikov prijedlog 1957. mijenja ime u „Štafeta mladosti“, da bi nakon njegove smrti 1980., pa do zadnje štafete koja se nosila 1987., dobila ime „I poslije Tita – Tito“.
Štafetu danas tretiramo kao simbolički objekt, ideološki sakraliziranu palicu-totem u srcu kolektivne ritualne prakse u kojoj su sudjelovali deseci hiljada ljudi iz cijele Jugoslavije. Bio je to fetiš jugoslavenskog socijalističkog modela, simbol zajedništva jugoslavenskih naroda i narodnosti, nominalno sjedinjenih u ideologiji bratstva i jedinstva. Prenosila se iz ruku u ruke mjesecima uoči „Dana mladosti“, trčalo se s njom između gradova i sela te zemlje prema konačnom odredištu, stadionu JNA u Beogradu, lokaciji koja je za te potrebe pretvorena u simboličko središte države, mjesto mitskog susreta i povezivanja. Stoga je štafeta još uvijek višestruko zanimljiv fenomen za istraživanja u poljima kulturne antropologije, kulturalnih studija, sociologije, političke historije…
Što se pak tiče sleta, bio je to dugo vremena i brižno, do u detalje pripreman festivalski ritual, stadionski spektakl s visokom razinom sportsko-gimnastičke, koreografske, scenske i estetske virtuoznosti, sve sjedinjeno u završnoj ceremonijalnoj izvedbi. Važnu ulogu pritom imala je i glazba, podrobno i pomno odabrana, s jasnom ideološko-političkom promidžbenom funkcijom. U drugoj polovini 1980-ih, s evidentnim počecima velike ekonomsko-političke jugoslavenske krize, i „Dan mladosti“ samim time gubi svoju nekadašnju važnost. Posljednja štafeta trčana je 1987., a zadnja stadionska priredba, izvedena u stilu moderniziranog kolektivnog plesa i baleta, održana je u Beogradu 1988.
Danas slet vidimo kao gestu-performans, predstavu odanosti i privrženosti državi, te vjernosti vječnome i voljenom vođi, sve u funkciji društveno-medijskog promicanja ideologije. Slet je i intrigantan motiv za društveno-humanistička istraživanja jugoslavenskog nasljeđa. Nekoliko vrlo zanimljivih studija koje su objavili kolegice i kolege sa brojnih institucija, na primjer Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, iz Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli, Znanstveno-istraživačkog centra slovenske Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani ili Muzeja Jugoslavije u Beogradu, uključuju i ove motive, štafetu i slet, kao predmete relevantnih naučnih, političko-aktivističkih i suvremeno-umjetničkih istraživanja.
Treba se u ovom kontekstu prisjetiti i poznate tzv. „plakatne afere“ s početka 1987. Naime, slovenski avangardno-umjetnički kolektiv „Novi kolektivizam“ te je godine pobijedio na natječaju za službeni plakat „Dana mladosti“ sa svojim likovnim rješenjem. Za taj plakat će se naknadno utvrditi da je vješto izveden i ideološki prilagođen remake ilustracije „Treći Reich – alegorija herojstva“ Richarda Kleina iz 1936. Naravno, izbila je velika društveno-politička afera, tražili su se krivci, prokazivali ‘neprijateljski elementi’, prijetilo i pozivalo na ‘informativno-obavještajne razgovore’. No na kraju krajeva, radilo se o vrlo stiliziranom i domišljenom činu angažirane suvremeno-konceptualne umjetnosti koji je pred režim na izdisaju postavio zrcalo.
Obilježja revolucije kao tržišni suveniri
Pored desničarskog ideološkog revizionizma prema motivima i simbolima jugoslavenskog socijalizma kakav je „Dan mladosti“, s kojima smo otvorili tekst, treba se osvrnuti i na druge tipove pogubnosti koji se, naravno, ne mogu po štetnosti jednačiti s ovim prvim, ali ipak imaju svoje problematične učinke. Pronalazimo takve, na primjer, u aktualnim suvremenim „kulturama i politikama sjećanja“. Konkretnije, riječ je o rezultatima praksi ‘dopadljivog’ brendiranja, između ostalog na našim prostorima i zatečenog socijalističkog nasljeđa poput spomeničke baštine antifašističke borbe. Ili o nostalgičnim romantizacijama kolekcija osobnih i kolektivnih sjećanja na to razdoblje.
Problem s tom matricom je u tome da se tu radi o narativima sjećanja lišenih svakog vida politizacije, pa su stoga tek prikladan robno utrživ materijal, simboličko znakovlje socijalizma pretvoreno u postsocijalistički komercijalni kič. Provučene kroz robno-tržišne filtere kapitalističke komercijalno-profitne logike, u kombinaciji s pripadajućim diskursima, takve relikvije postaju tek depolitizirane memorabilije, alatke iz prošlosti praktički neupotrebljive za bilo kakve smislenije društvene borbe današnjice.
O tome ponajbolje svjedoči recentna slika i prilika središnjeg mjesta obilježavanja „Dana mladosti“ u postjugoslavenskom periodu, Titovo rodno selo Kumrovec. Ono se danas brendira kao „najpoznatije selo na svijetu“. Ne kazuje nam se zašto je tome tako, ali se pretpostavlja da znamo. Tamošnja manifestacija „Dana mladosti“ – svake se godine održava subotom koja je kalendarski najbliža 25. maju i redovno okuplja hiljade posjetitelja s prostora socijalističke Jugoslavije, ali i šire – sada se imenuje „U mladosti je radost – u radosti je mladost“. Svojim profilom u potpunosti je uklopljena u dominantan imidž kojim današnji Kumrovec sebe želi reprezentirati svijetu, kao atraktivan etno-agro i gastro trop, suvremena seoska turistička destinacija.
U kratkoj deskripciji današnjeg „Dana mladosti“, na službenoj web stranici općine Kumrovec, kratko se navodi: „Ova manifestacija potiče druženje, međusobno zbližavanje i upoznavanje s kulturom koja se njeguje na ovim prostorima“. Da nije potpisan organizator događaja, a to je Savez društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske, neko potpuno neupućen iz priloženog ne bi dobio ni najmanji trag, minimalnu informaciju o historijskim, političkim i ideološkim izvorima i nasljeđenim kontekstima ove manifestacije.
Dakle, radi se o potpuno depolitiziranom narativu, turističkom i kulturno-industrijskom projektu koji je lišen bilo kakve historizacije tropa na kojeg se komercijalno-interesdžijski ‘kači’, to jest komodificira ga. Ukratko, ‘prevodi’ se kompleksno historijsko-političko iskustvo u plošnu tržišnu robu. Na tom tragu prije nekoliko godina ponovo je aktualizirana poslovno-turistička ideja o tržišno-reklamnom brendiranju Titovog „lika i djela“ u rodnom mu Kumrovcu, neprikrivena ambicija da ga se modelira kao turistički i profitno vrlo utrživ proizvod, da se iskonstruira neki tip „Tita superstara“…
U središtu „Dana mladosti“: Tito kao simbol epohe
Na mjestu zaključka stoga par rečenica i o toj središnjoj figuri oko koje se vrti cijela priča o „Danu mladosti“ i njegovim pripadajućim obilježjima, ali s onu stranu prethodno opisanih komercijalno-profitnih kalkulacija. Na kraju krajeva, dugujemo mu to u mjesecu u kojem se preklapaju obljetnice njegovog rođenja i smrti, jer Tito je bio višeslojna i kompleksna politička figura, zasigurno jedini relevantan političar u svjetskim okvirima s ovog prostora ikad do sada.
Iako ga se danas, u pojednostavljenim dnevno-političkim narativima, odnosno u politikantskom diskursu, često interpretira jednodimenzionalno. Bez obzira da li je riječ o politički desnom difamacijskom rakursu: gdje ga se portretira kao diktatora na čelu zločinačkog jednopartijskog nedemokratskog sustava i navodno totalitarne države; ili o danas debelo marginaliziranim, politički lijevo orijentiranim perspektivama u kojima ga se često nekritički romantično glorificira. U svakoj od takvih varijacija na temu čini se nezahvalnim, i svakako pogrešnim, tretirati Tita u jednoznačnim kategorijama.
Tome je tako jer već bazična, dihotomno postavljena perspektiva, ukazuje na znakovite razlike kada recimo uspoređujemo Titovu vanjsku politiku na jednoj strani, u kojoj se snalazio puno bolje, a praktične i simbolične vrhunce uspjeha doživio s Pokretom nesvrstanih; te izazove unutarnje politike jugoslavenske države na drugoj strani, s kojima se često nije znao adekvatno nositi, niti nalaziti najbolja rješenja. Bilo da je riječ o tretmanu unutrašnjih političkih neistomišljenika nakon rata, svedenih pod zloslutnu epizodu „Goli otok“, bilo o društveno-političkim trendovima nacionalizma, tehnokracije i partitokracije tokom zadnjih 10-15 godina njegovog života, a koji će se pokazati presudnim za raspad države.
Zato kada danas svjedočimo objedama Tita na jugoslavenskom prostoru, simptomatično nedostaju ili se iskrivljuju neka važna obilježja tadašnjeg razdoblja pod njegovom vladavinom. Ovdje prije svega mislim na aktualnost, i danas itekako važnu, pobjedničkog jugoslavenskog partizanskog antifašističkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata, ali i na vrlo zanimljiv i podosta originalan ekonomski model samoupravnog socijalizma s društvenim – dakle ni državnim, ni privatnim! – principom vlasništva u njegovom središtu. Na to se nadovezuje snažan industrijski te društveno-kulturni razvoj Jugoslavije u razdoblju 1950-1980, dotad nezabilježen iskorak u smislu općeg prosperiteta ovog komadića svijeta.
Ipak, imalo je to i svoju tamnu stranu. Tokom 1970-ih rastao je jugoslavenski devizni dug (ali to nikako nije bila jugoslavenska posebnost; od prve naftne kize 1973. i usporednog jačanja kapitalizma financijalizacije, mehanizam duga globalno se prometnuo u važnu političko-ekonomsku polugu, ali to je neka druga i velika tema). Tome su slijedile nametnute mjere štednje u posttitovim 1980-im, da bi sve rezultiralo velikom ekonomsko-društvenom krizom, inflacijom, otkazima, štrajkovima… Stvoreni su svi ekonomsko-socijalni preduvjeti za političke manipulacije i nacionalističke napetosti, a potom i tragične ratove čije nas traume i dalje progone.
No, mi boljih historijskih simbola iz prošlosti, a po svemu sudeći i iz budućnosti, od onih koje je moguće smjestiti pod kategoriju „Dana mladosti“ (Jugoslavija, Tito, bratstvo i jedinstvo, samoupravni socijalizam…) – nismo imali i čini se da nećemo ni imati. Barem ne u horizontima očekivane izvjesnosti koju je moguće s relativnom sigurnošću anticipirati. Dopustimo si stoga da nas, svakog maja kada se spomenutih motiva prisjetimo, prožme blagi ponos sa sjetom bez patetike. Ali i još puno važnije, održimo živom spoznaju da u arhivima vlastite autentične historije imamo nasljeđena znanjâ i alatke koji u nekim sadašnjim i budućim kontekstima društvenih borbi, imaju itekakav smisao i svrhovitost, te mogu biti nadahnjujući.