Priče iz susjedstva
Nije to nikakvo posebno iznenađenje, stvar se već (pre)dugo kuha i sve ide u tom smjeru. Ako je ipak netko ostao iznenađen, ili možda osupnut, činjenicom da je eto baš Marko Perković Thompson bio dio scensko-glazbenog izvedbenog dekora prilikom nedavnog dočeka rukometaša hrvatske rukometne reprezentacije na glavnom zagrebačkom trgu pri njihovom povratku sa Svjetskog prvenstva na kojem su osvojili još jedno „srebro zlatnog sjaja“ – onda takav ili takva zavređuje etiketu nepopravljive naivčine. Za početak ćemo ustvrditi da je riječ o simboličkom zaokruženju historijskog ciklusa dugog tri i pol decenije, ali i o otvaranju jedne nove etape koja bi mogla biti još grozomornija, s još dalekosežnijim posljedicama.
I sve je pritom bilo izvedeno planski precizno i promišljeno, s neizbježnom patinom društveno-političke hipokrizije. Ovaj put, izbor Thompsona opravdavan je željama reprezentativaca na čelu s kapitenom na odlasku iz reprezentacije, Domagojem Duvnjakom. Tko to ima pravo, tko se drzne osporavati ispunjavanje želja nacionalnih sportskih heroja koji su još jednom, na najvećoj svjetskoj smotri, tako veličanstveno reprezentirali Domovinu i koji su nas sve, tvrdi službeni narativ, doveli do kolektivnog ushita, eskalacije najuzvišenijih emocija? Kada takvo, ili neko srodno pitanje visi kao prijeteći oblak nad Hrvatskom – ne da bi pritom nužno moralo biti izgovoreno, a da bi svima jasno i gromko odzvanjalo u ušima kao zapovjedni orijentir – potom je teren za taktičku izvedbu ideološkog nauma glatko popločan. Ukratko, hegemonija je besprijekorno odradila svoj dio posla. Dakle, bila je to ulazna strategija za Thompsonov ritual na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu, bez alternative.
Očito se nešto naučilo i iz prošlosti. Jer kada su se nogometni reprezentativci vratili u Zagreb sa Svjetskog prvenstva u Rusiji u ljeto 2018. – također okićeni srebrom nakon poraza u finalu koji je „veći od svake pobjede“ – tada je na dočeku koji je zbog mase ljudi pomalo izmicao kontroli, Thompson tek „spontano“ pripušten među nogometaše na vozilu koje se sporo probijalo kroz svjetinu, gdje ga iz zagrljaja nisu ispuštali nogometaši predvođeni kapetanom Lukom Modrićem. Svoj je obol ovom zadnjom prilikom otvoreno dala i politika, ona na najvišoj izvršnoj vlasti. Tako je ministar turizma i sporta Tonči Glavina neuvijeno rekao, par dana prije dočeka rukometaša koji se desio 3. 2. 2025., da je „velika želja igrača, rukometnog saveza i Vlade da nastupa i bude prisutan Marko Perković Thompson, tako da ćemo napraviti sve da se to realizira“. I pozvao nas sve, ama baš sve, da dođemo na Jelačić plac i sudjelujemo u spektaklu.
Usamljeni glas protivljenja
Ispada da je jedini javno artikulirani „naivac“ i ovaj put bio Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige Hrvatske, uz još svega nekoliko protestnih priopćenja koje su objavile udruge Veterani Domovinskog rata i antifašista (VeDRA), Mreža antifašistkinja Zagreb (MAZ) i Inicijativa mladih. Pusić je preko medija uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću s molbom da Vlada Thompsonu ne dopusti nastup na spomenutom dočeku. Nije, naravno, Pusić nimalo naivan, a vjerojatno je bio i jako dobro svjestan da će se njegova molba dočekati žmirećki, zatvorenih ušiju i začepljenih noseva. No ipak je, ne po prvi ili jedini put, preuzeo na sebe vrlo neugodnu poziciju svojevrsnog dežurnog Pedra u hrvatskom javnom životu, nekog tko iz mase uzvikuje „car je gol“, svjestan da i ogromna većina ostalih u masi zna, vidi i čuje što i on, ali konformistički šute. Što bi se ono reklo, ne talasaju. Tek tu i tamo nekog takvog kao što je Pusić, u prolazu počaste nekom sočnom uvredom i pljuvačkom.
Jer nije Pusić napisao ništa što ne bi bila opća mjesta i što svi u Hrvatskoj dobro znaju ako žele znati, ili bi trebali znati. Naglasio je i ključno važnu stvar, da je „Thompson na prvom mjestu politička poruka i, što je još gore, vrijednosna poruka mladima; tek poslije toga pjevač“. Podsjetio nas je Pusić na samo neka od posljednjih neofašističkih orgijanja koja su se desila pod okriljem Thompsonovih koncerata, ona s početka augusta prošle godine u Imotskom kada su se masovno pjevale ustaške pjesme i urlalo „Za dom spremni“, a kip Tina Ujevića u tom gradu tom je prilikom ostao „ukrašen“ ustaškim obilježjima. Takvu „političku poruku“ zaodjenutu u ruho pjevača, Pusić je imenovao onako kako i spada – simbolom ustaštva koji veliča mržnju i nesnošljivost u nizu svojih tekstova. Od onog nacifašističkog usklika s početka pjesme „Čavoglave“, preko odâ Jasenovcu, Gradiški Staroj i Maxovim (Luburić) mesarima, o Srbima koje Neretva nosi prema plavome Jadranu, do veličanja Herceg-Bosne i konstatacije u jednom stihu da je „loša bila ‘45, rasula nas preko svijeta“…
Takav niz otvorenog veličanja fašizma i njegovih dosega u Thompsonovim pjesmama, jako je dug. I znamo to svi. Kao što znamo da atmosfera u publici, ustaške pjesme i parole, te koreografija uoči i tokom njegovih koncerata – obilje svima nam dobro poznate ikonografije tog nacifašističkog pokreta, njihovih kapa, uniformi, zastava i šalova – već decenijama, a ne godinama, ne ostavljaju mjesta sumnji tko je, što je i čega je simbol Thompson. Uostalom, upravo su iz tih razloga njegovi koncerti zabranjivani u nizu evropskih država koje još uvijek drže do antifašističkih vrijednosti kao civilizacijskog standarda. Sve to znamo i u Hrvatskoj, ali ipak…
Premijer Plenković će u svom javnom odgovoru Pusiću tipično pitijski navesti da se prigodom organizacije dočeka i prilikom odabira glazbenih izvođača, uzimaju u obzir želje sportaša i sportskih saveza, kao i da je Thompsonova hit pjesma „Ako ne znaš što je bilo“ postala svojevrsna himna ove generacije hrvatskih rukometaša, kao i njihovih navijača. To bi valjda, prema Plenkoviću, bilo ključno važno i presudno bitno u ovom kontekstu. Navedene izgrede u Imotskom Plenković je zaodjenuo u klasične prazne floskule „neka institucije države rade svoj posao“, „provode se istražne radnje“ i slične, što bi u ovom slučaju značilo da su organi progona poduzeli određene kaznene i prekršajne mjere protiv osumnjičenih osoba, ali uz nužnu napomenu da su to ipak izolirani postupci pojedinaca, a ne masovna pojava, što je svakako teza o kojoj bi se moglo raspravljati. Bila je to uvertira u poantu Plenkovićevog pisma: „Umjesto traženja ‘političke poruke’ u nastupu Marka Perkovića Thompsona na dočeku, što samo produbljuje ideološke podjele, predlažem da svi zajedno uživamo u uspjehu hrvatskih rukometaša i priredimo im veseli i dostojanstveni doček, kakav i zaslužuju“.
Znakovito i simptomatično je pritom da Plenković nastup Thompsona vidi i tretira u kontekstu „ideoloških podjela“ – pretpostavljamo prema kvazidemokratskom modelu „svatko ima pravo na svoj političko-ideološki odabir“ – a ne kao ono što to jest, eklatantna javno-društvena promocija jednog simbola neofašizma. U komentarima koji su se na mrežama pojavljivali ovim povodom, neki ipak nisu propustili podsjetiti da se upravo Plenkovića, s njegovim vrlo suspektnim tumačenjem pozdrava „Za dom spremni“ kao nečeg što ima „dvostruku konotaciju“ – najkraće, jedna je ona ustaška i kao takva problematična, a druga je ona braniteljska iz Domovinskog rata i kao takva navodno neproblematična (kao da nije bila direktno inspirirana ustašama i ustaškim pokretom) – može tretirati kao tihog promicatelja povijesnog revizionizma. Pritom se hrvatski premijer neizravno, ali kontekstualno očito, naslanja na zloglasne povelje osude svih totalitarnih režima u evropskoj povijesti 20. vijeka koje su tijela Evropske unije izglasala u nekoliko navrata, što nije samo i tek revizionistička podvala izjednačavanja režimâ komunizma/socijalizma na jednoj i nacizma/fašizma na drugoj strani, već i direktni vjetar u leđa restauraciji nacifašizama u nizu evropskih zemalja čemu upravo svjedočimo.
Krimen „ljevice“
U organizaciji dočeka rukometaša, pored Vlade, sudjelovao je i Grad Zagreb. I tu, nažalost, nije bilo iznenađenja. Jer ako je netko mislio, ili se možda nadao, da će ekipa iz zeleno-lijeve političke platforme Možemo! koja zadnje nepune četiri godine vodi Zagreb na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, barem postaviti neka sporna pitanja oko nastupa Thompsona usred glavnog grada Hrvatske, ta ili taj je nepopravljivi optimist. Ničeg se ekipa iz Možemo! ne grozi više od tzv. ideoloških ratova s desnicom. To se najbolje vidi iz njihovog neispunjavanja nekih vlastitih predizbornih obećanja, poput onog o vraćanju imena Trgu Josipa Broza Tita u centru Zagreba, pored zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.
Pristup Možemo! po tim je pitanjima od početka jasan, po svaku cijenu izbjegavati svjetonazorska konfrontiranja, fokusirati se na tzv. stvarne probleme grada i građana, te modelom dobrih i poštenih tehnokratsko-menadžerskih upravitelja zaslužiti povjerenje birača. Zato se strogo pazi da se izbjegne svaki konflikt s desnicom koja stalno vreba, ali se pritom ipak plaća visoka cijena. Jer, što je politika koja je ispražnjena od ideologije – usto navodno lijeva, ali uz obavezno napominjanje da je riječ o zelenoj ljevici, valjda kako bi se distanciralo od svakog povezivanja s marksističkom ljevicom i njenom tradicionalnom crvenom bojom – ako ne tek njeno puko svođenje na prakse tehnokracije.
Na takvom tragu su i izjave nekih vodećih ljudi iz Možemo! o Thompsonovom nastupu u Zagrebu s početka ovog mjeseca. Tomašević je svoj stav artikulirao riječima: „Thompson sigurno nije moj ni glazbeni ni politički izbor, međutim nisam pristalica zabrana koncerata i smatram da su zabrane kontraproduktivne. Načelno govoreći, svi pojedinci koji nose ustaška obilježja i pjevaju ustaške pjesme, smatram da je to neprihvatljivo i takve stvari treba sankcionirati, što je u nadležnosti policije“. Dodatna prtljaga svemu ovom jest najava samostalnog Thompsonovog koncerta na zagrebačkom Hipodromu u kasno proljeće ove godine. Bit će to prvi njegov samostalni koncert u Zagrebu ikad do sada.
Naime, krajem januara iz Thompsonovog tima upućena je molba Gradu Zagrebu da se odobri organizacija i održavanje njegovog koncerta. Prema zasad još uvijek neslužbenim informacijama, izvjesno je da će dobiti zeleno svjetlo, ali s datumom održavanja koji će biti nakon ovogodišnjih lokalnih izbora. To je vjerojatno neka vrsta kompromisa kako bi se izbjegla konotacija dnevno-političke zloupotrebe koncerta u predizborne svrhe. Tomaševićeva kolegica, saborska zastupnica i kandidatkinja stranke na prošlim predsjedničkim izborima Ivana Kekin tim je povodom rekla: „Mislim da bi bilo zabrinjavajuće za društvo ako bi ovaj koncert zasjenio rad gradonačelnika Tomaševića. Hipodrom će razmotriti zahtjev i donijeti odluku. Nisam za zabranu, ali to sigurno nije koncert na kojem bih se ja pojavila. Neprihvatljivo je da se ponovi situacija kao u Imotskom, ali na policiji je da odradi svoj posao“.
Kritike tako mekih stavova Možemo! dolaze i iz krugova gradske i nacionalne aktivističke ljevice, one društvene baze iz koje se regrutirao nemali broj članova i simpatizera Možemo! Tako su iz spomenute udruge MAZ uputili kratku i jasnu poruku gradskim vlastima: ne mogu zajedno Thompson i Krijesovi. Riječ je o tradicionalnoj manifestaciji Trnjanski krijesovi na Savskom nasipu u Zagrebu kojom se svakog maja obilježava godišnjica partizanskog oslobođenja Zagreba. Ove je godine obljetnica okrugla, ravno osamdeseta, a po svemu sudeći poklopit će se – naravno ne u isti dan, ali vremenski vrlo blisko – s prvim koncertom Thompsona u Zagrebu. Grozna simbolika.
Umivanje Thompsonovog lika i djela
Na početku teksta spomenuto je kako su upriličenje i nastup Thompsona na dočeku rukometaša očito bili pažljivo promišljeni i izvedeni. Pjevač se pojavio na sceni sam, bez pratećeg benda, u za njega neuobičajenoj casual varijanti, obučen u neupečatljivu odjeću poput nekog prolaznika. Nije bilo pripijenih crnih majica i militantno borbenog držanja, nije se mahalo ogromnim nacionalnim barjakom i stijegom, niti traga estetici nazi-rocka koja je tako tipična za njegove scenske nastupe. Baš naprotiv. Bio je to skrbno umiven, skoro pa bećarski solo nastup u zagrljaju s rukometašima što su se topili od sreće. Zajedno s njima otpjevao je nekoliko pjesama, izbjegavajući one sa spomenutim spornim stihovima. Slično se ponašala i publika, njih nekoliko desetaka hiljada na Jelačić placu. Zabilježena je tek poneka ustaška insignija, u vidu šalova s ustaškim pokličem „Za dom spremni“ i nekoliko šahovnica s početnim bijelim poljem. Neusporedivo s onim na što smo navikli na njegovim koncertima, pa bismo valjda zato trebali biti sretni svi, kako nam sugerira ministar Glavina, s Plenkovićem na čelu.
Očito je dakle kako je dogovor oko nastupa na relaciji: HDZ politika na Plenkovićev način – organizatori dočeka – i sam Thompson; bio precizno domišljen i brižno izveden. Ne po prvi put, jer su poznati raniji slučajevi u kojima su Thompson i njegov bend bili plaćeni da ne nastupaju. Ovaj se put nisu željeli dati dodatni povodi za kompromitaciju Thompsona i svega što on simbolizira za onaj dio (manjinske) društveno-političke javnosti i medija u Hrvatskoj koji su neskloni svemu u vezi s tim pjevačem. A sam je autor iz svog nastupa na prošlosedmičnoj proslavi na Trgu izvukao višestruke benefite. Benefiti su mu i inače, ne samo simbolički, već i oni materijalni, vrlo lukrativni, jako dobro naplaćuje svoje muzičko ustašovanje. Svojim pristašama iz legla „umjerenije, konzervativne desnice“ dao je pregršt materijala da ga predstavljaju u nedužnom ruhu pitome ljubavne, patriotske i domoljubne glazbene poetike, što je trend „umivanja Thompsona“ koji ga prati već godinama.
To su oni koji nam u lice, bez imalo zadrške i srama, predstavljaju Thompsona kao tek jednog muzičara, ali onog koji navodno natprosječno voli svoju zemlju i svoj narod, pa te emocije pretače u tako divne stihove. Sada je, s ovim zagrebačkim nastupom, napravljen novi iskorak u njegovoj kanonizaciji. Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da smo se primakli neslužbenom, ali društveno jako široko prihvaćenom tretmanu Thompsona kao jednog među velikanima na Panteonu nacionalnih kantautora iz glazbeno-zabavljačkog miljea. Thompson grabi koracima od sedam milja prema statusu jednog Miše Kovača, a možda i Olivera Dragojevića, a mi se posljedično lagano privikavamo i navikavamo na ono čega smo se koliko do jučer zgražali. Uostalom, takav proces ovih je dana već započeo. Klapa Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“ koja će na inauguraciji starog novog predsjednika Zorana Milanovića sljedeće nedjelje izvesti nacionalnu himnu, za neformalni dio svog nastupa najavila je izvedbu svoje verzije spomenute Thompsonove pjesme „Ako ne znaš što je bilo“. Kažu da je to tek jedna u nizu domoljubnih pjesama koje će izvesti. Ista je pjesma nominirana i za Porin, najprestižniju godišnju muzičku nagradu u Hrvatskoj, u kategoriji Pjesma godine. Iz tih je razloga Mirela Priselac Remi iz angažiranog benda Elemental pozvala na ovogodišnji bojkot Porina.
No nema sumnje da će predstojeći zagrebački koncert na Hipodromu neizbježno ponovo upriličiti sirovu istinu iz same vrijednosne srži dotičnog lika i da će se tamo uprizoriti ono o čemu se cijelo ovo vrijeme jedino i radi: Thompson kao čisti ideološki simbol ustaštva. Svjedočit ćemo tako masovnom performansu, atacima domaće radikalne fašistoidne desnice na glavni hrvatski grad, hordama ustaških simpatizera koji će se sjatiti među publiku na Hipodromu. I to baš u periodu obljetnice velikog antifašističkog praznika, 80. godišnjice oslobođenja Zagreba od marionetske nacifašističke ustaške vlasti. Nitko sretniji od nas ako se ovo pokaže kao pogrešno predviđanje. Nije to uostalom ništa što ne bi bilo u skladu s globalnijim trendovima, ali istovremeno ne može biti amnestija za sve prethodno izrečeno. Pjevaju se pjesme fašistoidne desnice skoro pa posvuda, sve više i sve češće, kao odraz dominantnog društveno-političkog stanja stvari naše epohe. Pitanje je samo – da parafraziramo naslov jedne knjige Rastka Močnika još iz druge polovine 1990-ih – koliko fašizma možemo preživjeti.