foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Rođo

Priče iz susjedstva

Taj se mural nalazi na sredini pasarele, odnosno pothodnika koji povezuje bihaćki kvart Ozimice I sa centrom grada. Jedan je to od radova Anisa Smajića, umjetnika  koji je stvarao pod pseudonimom Anik Dub, a tragično je preminuo prije skoro pet godina, kada je imao svega 26 godina. Cijeli betonski zid pasarele ukrašavaju Anikovi murali i svojevrstan su posthumni spomenik u svrhu očuvanja sjećanja na tog talentiranog, prerano umrlog mladića.

Sadržaj spomenutog murala inspiriran je portretom koji je načinio nedavno preminuli lokalni slikar i profesor Sej Ramić. U prednjem planu prikazuje punu figuru starog čovjeka koji pozira pored natovarenih drvenih kolica. Ruke je smjestio u džepove iznošenog sakoa, na glavi mu je turski fes, a nogavice hlača ugurao je u vunene čarape. Na gornjoj desnoj strani murala piše: „Kadić Osman Rođo. Legenda Bihaća koji je vukao kolica. To je bilo vrijeme duhovnog, a ne materijalnog“. Neka bude primijećeno kako je fes arbitrarno odabran odjevno-dekorativni detalj u ovom slučaju, jer svi koji se dotičnog čovjeka sjećamo znamo da mu je glavu nerijetko krasila i nakrivljena francuska beretka.

Rođu, kao i mnogi drugi, dobro pamtim. U mom slučaju takva sjećanja datiraju iz prve polovine 1980-ih. Bio je jedini nosač-dostavljač u gradu. U njegovim ste kolicima mogli vidjeti razne stvari – džakove, gajbe, pakete, palete, plinske boce, sekundarne sirovine… koje bi prevozio između gradskih institucija. Česta relacija Rođinog kretanja bila je od željezničke stanice prema hotelu u centru grada. Vukao je putničke torbe, kofere putnika pristiglih na željezničku stanicu (da, tada se u ovim krajevima putovalo i vozom).

Bio je čovjek-institucija za sebe. Nešto poput bosanske verzije vozača rikši, samo što je on prevozio robu, a ne ljude. Ili, smješteno u konture suvremenosti, bio je preteča današnjih Bolt ili Wolt dostavljača iz davnog analognog vremena.

Rođina pojavnost na ulicama Bihaća svakako je bila unikatna, posebna, autentična u usporedbi s bilo čim drugim na što ste tih godina i decenija mogli naletjeti u gradu. Koliko god puta u danu da ste ga sreli, svaki put kao da je bio prvi, iako je on bio isti. Bilo je nešto posebno u toj slici starog pogurenog čovjeka koji sitnim brzim korakom, pognute glave gledajući u asfalt ispred sebe, ustrajno vuče puna ili prazna kolica.
A ta je prijevozna tehnologija, za Rođu od ključne važnosti, pak poseban dio priče.

Izvjesno je da mu je posljednje, modernije izdanje kolica darovala neka od gradskih institucija, samo se informacije o tome razlikuju. Po jednima, a to je čini se verzija najbliža istini, bio je to poklon radnika elektrodistribucijske firme „Slapovi na Uni“. Neki drugi tvrde da su to pak bili radnici Polietilenke, a treći da je u pozadini svega lokalna Pošta. Postoje i nategnute mahalaške priče da mu je kolica darovao Tito, što je zasigurno izmišljena legenda, po svome profilu tako svojstvena za historijsko vrijeme u kojem je i Rođo proživio svoju zrelu životnu dob.

Kada pišem da je bilo nešto posebno u opisanom prizoru Rođe što vuče natovarena kolica, ne mislim na neugodan doživljaj koji može izazvati neposredno svjedočenje situaciji u kojoj se star čovjek, u sedamdesetim ili osamdesetim godinama života, muči radeći tako težak posao. Ne, jer Rođo nije davao povod za takvo nešto. Niti jednog trenutka, koliko god takav rad mogao biti tegoban, koliko god mu je moralo biti i sigurno mu je bilo teško, nije ostavljao dojam da se muči.

Još je manje vapio za sažaljenjem. Toga kod Rođe, u onom što ste mogli od njega dobiti u prizoru, nije bilo ni u natruhama. Možda smo i zato prema njemu osjećali i pokazivali poseban tip poštovanja. A bila je tu i neka specifična aureola tišine koja je Rođu okruživala. Nikada nisam čuo da je izgovorio jednu jedinu riječ, nisam upoznao njegov glas, a sreo sam ga i vidio stotine puta u životu.

Osman Kadić zvani Rođo navodno se rodio 1907., poslom nosača-dostavljača kolicima počeo se baviti nekad početkom 1920-ih, a proživio je skoro cijeli 20. vijek, doživio duboku starost, dočekavši i naš zadnji rat 1990-ih. Pišem navodno jer su njemu samom tako rekli rođaci i komšije, a roditelji su mu umrli mladi pa ih nije ni zapamtio. Tako barem piše Božo Majstorović u jedinom meni poznatom i dostupnom tekstu o Rođi, ako za izvorima tragate preko najpopularnije svjetske internetske tražilice, napisanom još 1991.

U tom se članku spominje i anagdota-legenda koju dosta Bišćana koji se danas sjećaju Rođe, ili samo prenose priče drugih i dekoriraju ih svojim dodacima, najrađe prepričava kada je riječ o tom čovjeku. To je ona priča o grupi turista iz Francuske koja je početkom 1960-ih ostala šokirana jer im je Rođo na tečnom francuskom jeziku pomogao da se snađu u Bihaću. A francuski je, prema istim i teško provjerljivim izvorima, naučio radeći na francuskoj rivijeri 1930-ih… Možda otud datira i spomenuta beretka na glavi.

A onda vas traganje o detaljima priče koju želite zabilježiti i sačuvati od zaborava, odvede i do najpopularnijeg svjetskog društvenog medija. I tamo, naravno, naletite na kakofoniju postova i komentara ljudi koji se potpisuju kao komšije i poznanici čovjeka o kojem je ovdje riječ, koji su ga prema vlastitim iskazima poznavali cijeli svoj odrasli život i koji imaju drugu perspektivu na lik i djelo. Neki među takvima ustvrdit će da ništa lijepo o Rođi nemaju za reći i da ga se sjećaju ni po čemu dobrom. Da je bio otresit i neugodan komšija, da nema trunke istine o stranim jezicima koje je navodno govorio, a još manje o njegovom statusu partizana u Drugom svjetskom ratu, da je besmisleno davati imena gradskim ulicama po takvim ljudima… Ukratko, mojim riječima, da su svi ti romantični narativi proizvod pročišćenog i neobjektivnog sjećanja, rezultat perspektive nostalgije.

I tko je onda u pravu? Sigurno su to i jedni i drugi. Kako oni koji Rođu i slične historijske tropove, bilo žive ili nežive, doživljavaju i bilježe kao simbole i markere jednog proteklog vremena na nekom lokalitetu, tako i oni koji zbog naglašene osobne perspektive, neposredne iskustvene blizine spram dotične osobe ili sudjelovanja u nekom događaju, ne dijele nekritički stav kolektivne mitologizacije, sakralizacije i kanonizacije nekog ili nečeg, a u takvim je narativima uvijek utkano barem zrnce ideologije.

Pišući ovo kao svojevrstan uvod u zaključak teksta, sjetih se kratke priče koju mi je još davno prepričao prijatelj. Ta priča pripada drugačijem vrijednosnom profilu u usporedbi s legendom o Rođi, ali shvatit ćete simboliku poveznica. Taj se moj prijatelj jednom prilikom, nekad potkraj 1980-ih, vratio iz škole kući i sav oduševljen počeo baki pričati priče o partizanskoj heroini Mariji Bursać iz Bosanske Krajine, prvoj ženi narodnom heroju Jugoslavije koja je poginula 1943. Ushićeno joj je prepričavao riječi nastavnika o mladoj partizanki koja je nadljudskom hrabrošću jurišala na njemački tenk kako bi na njega bacila ćebe i tako spriječila okupatora da vojno djeluje. Baka – koja je spletom životnih okolnosti krajem 1930-ih prošla kurs opismenjavanja mladih žena u Drvaru, a u istoj je grupi bila i Marija Bursać – je saslušala unuka, a onda mu – u isključujućem socijalno-klasnom ključu optočenim manirima buržujke srednjoevropskog, austrougarskog porijekla, što je i bila – kratko rekla: „Dragi moj H., da ti samo znaš kako je ta djevojka zaudarala“.

Sigurno je da svi performativi historijskih likova, bilo lokalnog, nacionalnog ili globalnog profila – uz koje vežemo i kojima prišivamo snažnu simboliku koja nam pomaže da kreiramo predstave, sjećanja, perspektive o nekom vremenu i prostoru, te njihovim vrijednostima – nužno prolaze filtere svojevrsne dekontekstualizacije u smislu pročišćavanja od osobnog, intimnog, svega onog odveć ljudskog. Oni nam trebaju kao takvi kako bi stekli status ikoničkih likova i kako bismo preko njih pisali historiju, gradili mitove i legende o prošlim vremenima. Ali su istovremeno i uvijek, to tek ljudi sa svojom svakodnevicom i sa svojom običnošću.

Također, smatram promašenom poantu spomenutog citata na muralu posvećenom Rođi, kao simbolu vremena nekakve nerealne, nepostojeće, izmaštane duhovnosti, a ne materijalnosti, uz koju se očito vezuju ne baš pozitivni atributi. A upravo je sve suprotno toj patetičnoj konotaciji koja je satkana u tom citatu. Ako nam lik starog čovjeka, koji pošteno i dostojanstveno preživljava vukući kolica natovarena robom, nešto simbolizira, onda je to nesmiljena logika i dominacija svijeta materijalizma ili materijalnosti. Ali mi, bez obzira na vrišteće simbole svijeta teškog materijalizma, želimo vidjeti znakove iskonske časti, etike, poštenja i pravednosti iz prošlosti, kakvih u današnjici navodno nema i nikad ih više neće biti, pa ih zato redovito pronalazimo u nostalgično pročišćenoj prošlosti.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima