foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Beograd i njegovi protesti

Priče iz susjedstva

Spletom obaveza i okolnosti, dva sam produžena vikenda zaredom proveo u glavnom gradu Srbije. I ne bi to naravno bilo važno spomenuti u ovom kontekstu da se ti boravci nisu poklopili s tri velika tamošnja protestna okupljanja. Prvi i treći, koji se u kontinuitetu odvijaju od 8. maja, jesu oni koje tipski nazivamo građansko-demokratskim prosvjedima i u ovom konkretnom slučaju imaju jasan opozicioni profil spram Vučićeve diktature. Pohodio sam ih u petak, 19. maja i u subotu, 27. maja. Drugi, prorežimski miting organiziran od strane vladajućeg SNS-a, spomenutog diktatora i njegove klike, kao što znamo održan je 26. maja u Beogradu i trebao je demonstrirati snagu i nepoljuljanost Vladara kojem narod navodno daje bezrezervnu podršku na putu kojim vodi Srbiju.

Našao sam se tako u „sendviču“ tri prosvjeda („Srbija protiv nasilja“ x 2, te „Srbija nade“). Sendvič ovdje nije tek metafora već i doslovna simbolika u cijeloj priči. Nedjeljama su ljudi iz unutrašnjosti Srbije i sa Kosova vabljeni da dođu u Beograd na mitingaški izlet – između ostalog i besplatnim sendvičima, sokovima i kiselom vodom – a i sam je Vučić na njemu servilnim televizijama koristio takvu retoriku („Dođite u Beograd, ješćemo sendviče i biće nam lepo“).

Uglavnom, potrefila se zgodna prilika da na jednom mjestu uživo, u malom vremenskom rasponu, ukrstim dojmove i usporedim ono što se već decenijama u medijima i javnosti uvriježilo nazivati „dvjema Srbijama“. Stoga već prva digresija u tekstu. Riječ je o dobro poznatoj distinkciji između tzv. prve – nacionalističke, autoritarne, agresivne, primitivne, neobrazovane – i tzv. druge Srbije, kao navodno progresivne, prozapadne, urbane, obrazovane…

Naravno, tzv. prva Srbija direktan je proizvod tzv. druge Srbije koja u njoj vidi nediferenciranu amorfnu narodnu masu bez glasa, odnosno izvedenica je uzvišene intelektualne elite, u ovom konkretnom slučaju inicijalno okupljene oko Radomira Konstantinovića. U međuvremenu se pojavila i ideja o tzv. „trećoj Srbiji“. Premda nije dovedena na razinu koncepta ili kategorije, takva počiva na ideji kritike podjele na „prvu“ i „drugu“ Srbiju kao neproduktivne i problematične polarizacije. No jasno je kako teza o „trećoj Srbiji“ prvenstveno predstavlja kritiku „druge Srbije“, njezinih stavova, vrijednosti i diskursa.

***

Beograd i Srbija, to jest građani i građanke tog grada i zemlje, imaju naglašenu sklonost izlaska na ulice u svrhu izražavanja društveno-političkih stavova, čini se izraženiju no što je to slučaj s drugim mjestima u tzv. regiji. I tome je tako, zadržimo li se samo u historijskim okvirima suvremene postsocijalističke Srbije, zadnjih tridesetak+ godina. Počevši od brojnih, ali nažalost praktično neučinkovitih, mirovno-aktivističkih i antiratnih prosvjeda još od ranih 1990-ih, pa do danas. Profili i karakteri tih javnih okupljanja mijenjali su se kroz vrijeme, a u historiji će ostati posebno zapisan i upamćen onaj dobro poznat 5. oktobar 2000. kada je zapaljena Narodna skupština i nasilno svrgnut s trona Slobodan Milošević.

Razlozi za okupljanja stanovnika Beograda i još nekolicine većih gradova u Srbiji tokom zadnjih skoro mjesec dana dobro su nam poznati. Zbog specifičnosti polazišnih motiva, oni i nisu mogli biti prevashodno politički, u užem smislu te riječi, već prije svega društveni, građansko-demokratski. Reklo bi se da su doista spontano pokrenuti reakcijom na tragediju eskalacije nasilja koje je svojim profilom i karakterom šokantno čak i za Srbiju ovakvu kakva jest posljednjih trideset i nešto godina. Formalni zahtjevi upućeni vladajućima – smjena resornih ministara, šefa Bezbedonosno-informativne agencije (BIA), rasformiravanje Regulatornog tela za elektronske medije (REA), oduzimanje nacionalnih frekvencija TV Happy i Pink – nastajali su u hodu i artikulirala ih je tzv. demokratska opozicija u Skupštini. Premda je bilo posve očekivano da će parlamentarno-stranačka politička opozicija, ona koja nosi liberalno-demokratski obol, preuzeti meko vođenje prosvjeda, posebno nakon što je došlo, već na prvom okupljanju u ponedjeljak, 8. maja, možda i do pomalo neočekivano velikog odaziva građana Beograda, mjerenog desecima hiljada ljudi.

Razumljivo je i zašto se u prividno šarolikoj srbijanskoj političkoj opoziciji ovaj put, s ovakvim povodom, nametnuo liberalno-demokratski, proevropski i prozapadni blok. Strašan zločin u OŠ Vladislav Ribnikar i domino efekt u vidu masovnog pokolja kod Mladenovca koji je odmah uslijedio, naprosto nisu agenda na kojoj bi desna, profašistička opozicija u Srbiji poput Dveri, Zavetnika i njima sličnih, mogla naći način da prikuplja političke poene. Postoje i neka kuloarska, neslužbena nagađanja o nekakvom obliku „dogovora“ među političkom opozicijom u Srbiji o obostranom nemiješanju „u teme“, pa čak i kada im Vučić i SNS mogu biti zajednička meta. Prema takvoj verziji, desna se opozicija fokusira na njima vječito najvažnije motive, a to su naravno Kosovo i prijateljski odnos snažnog savezništva s Rusijom, dok prozapadni liberalno-demokratski blok lovi svoje prilike na socijalnim pitanjima i društvenim problemima poput ovih koji su sada eskalirali.

A ovi potonji valjda nikad nisu bili slabiji i nemuštiji u zadnje dvije decenije. Politički reprezentanti tzv. druge Srbije, što god to moglo značiti u društvenoj stvarnosti, kolokvijalno i pejorativno često nazivani „ljudi iz beogradskog kruga dvojke“, u više su se navrata poprilično diskreditirali tokom spomenutog razdoblja. Bilo da govorimo o premijerskom mandatu DS-ovog Borisa Tadića, ili recimo o velikom razočaranju u vidu političkog i ljudskog sunovrata Čedomira Jovanovića i njegovog LDP projekta.

Objektivno ne pretjerano ingeniozan političar kakav je bio Zoran Đinđić, danas mnogima izgleda poput vizionara i državnika usporedimo li ga s aktualnim neslužbenim liderom liberalno-demokratske opozicije u Srbiji, Draganom Đilasom.

***

Otprilike takav je i općenit, paušalni dojam o viđenom. Protestno okupljanje opozicije i kritički orijentiranih građana 19. maja prošlo je u začudno mirnom ozračju kada se uzme u obzir da se na njemu okupila velika masa, prema nekim procjenama oko pedeset hiljada ljudi. Reklo bi se doista građanski decentan prosvjed, ali evidentno motiviran nagomilanim bijesom i frustracijom („Dosta ga je“). No fascinantno je bilo vidjeti kako se potoci ljudi, u zakazano vrijeme, slijevaju sa svih strana grada prema Bulevaru kralja Aleksandra, nekadašnji Bulevar oslobođenja, i Narodnoj skupštini.

Profil prisutnih predvidljivo očekivan. Urbana populacija svih generacija, podjednak broj žena i muškaraca, građanske familije s malom djecom, mnoštvo pasa kućnih ljubimaca… Snažan je dojam o velikoj diskrepanciji u pojavnosti, između tih ljudi i onih iz ostatka Srbije, ali i sa ruba Beograda, o čemu ćemo kasnije nešto više. Teško je reći da li je u toj masi bilo simpatizera radikalne desnice, svakako ne u vidljivo organiziranom obliku.

Sve je prošlo poprilično mirno. S tek povremenim salvama zvižduka i piska zviždaljki, bez velikih govora, stranačkih zastava i sličnih partikularnih obilježja, ali s ponekim duhovitim transparentom i parolom na račun Vladara i njegove svite. Sve u duhu svojevrsnog tihog pijeteta, stalno prisutne kolektivne svijesti o tragediji koja je bila neposredan povod okupljanju. A onda finale u vidu tijesno zbijenog kretanja mase ljudi u sporom ritmu kornjača niz ulicu Kneza Miloša prema mostu Gazela i njegovo kratkotrajno blokiranje kao gesta građanskog neposluha što izluđuje Vučića. Potom „kud koji, mili moji“, do narednog protesta. Taj se nije desio 26. maja jer se svjesno želio izbjeći vrlo moguć sukob s Vučićevim pristašama i očekivan scenarij provokacija u svrhu izazivanja konflikta, što bi režimu moglo poslužiti kao izgovor za novi val represije. Mnogi još nisu zaboravili, a i neki mediji u Srbiji su nas na to ovih sedmica podsjetili, na tragičan slučaj još iz vremena Miloševićeve vladavine kada je pri konfrontaciji pristalica vlasti i opozicije njegov pristaša pištoljem u glavu upucao jednog demonstranta nasred Knez Mihailove ulice.

***
A strah da je u petak, 26. maja, sve moguće, svakako je bio prisutan. Tome je zasigurno ključno doprinio sam Vučić i njegova razgranata političko-medijska mašinerija s kojom raspolaže, jer je danima i nedjeljama uoči tog datuma spektakularno najavljivao „najveći skup u istoriji Srbije“ nakon zloglasnog Miloševićevog Gazimestana.

Poduzete su aktivnosti upravo obrnuto proporcionalne užasno lošim reakcijama predsjednika, premijerke i ostalih iz užeg im kruga na tragediju u školi. Pa je u tu svrhu mobilizirana kompletna stranačka mašinerija na svim razinama vlasti u Srbiji. Podijeljene su naredbe i ukazi lokalnim SNS-ovcima koliko ljudi svako od njih mora taj dan dopremiti iz unutrašnjosti zemlje u Beograd. Onda je krenula panična utrka za autobusima koji bi se mogli unajmiti za tu priliku, tragalo se za njima i u Rumuniji te u Hrvatskoj, jer je Vladar jasno dao do znanja da ih očekuje barem nekoliko hiljada…

Evidentirane su ucjene i pritisci na zaposlene u javnim i državnim institucijama i firmama, prijetnje otkazima ukoliko se ogluše na naredbe o odlasku u Beograd. U Novom Sadu se nudilo 4.000 dinara, plus spomenuti sendviči i kisela voda, za odlazak na miting u Beograd.

Tek kao mali primjer uspješnog kreiranja napetosti pritom, digresija broj dva. Autor ovog teksta bio je tih dana u Beogradu na jednom naučnom sociološkom skupu. Organizatori su nam par dana prije početka konferencije poslali e-mail s uputstvima i sugestijama kako da se pripremimo za petak, 26. 5. Najava i opis tog događanja iz njihove perspektive bili su poprilično sugestivni, ne bez stereotipnih elemenata: vodite računa da se očekuje dolazak barem nekoliko desetaka hiljada ljudi iz unutrašnjosti zemlje u Beograd; vladajuća stranka je veoma tajnovita po pitanju tačnog vremena i mjesta održavanja skupa; preporučuje se da taj dan smanjite kretanja po gradu što je moguće u većoj mjeri, a mi ćemo vam obezbjediti ručak u prostorima Instituta kao ne biste morali izlaziti van zgrade…

Odmah je bilo jasno da nas očekuje još jedno tipično masovno mitingaško okupljanje s mobilizacijskim obolom, sve u pokušaju da se njegov sadržaj podvede pod kategoriju „narodnog“. Već od ranog popodneva orila se muzika sa zvučnika postavljenih u širem centru Beograda, povremeno prekidana histeričnim glasom i nebuloznim govorima izvjesnog glumca Lepomira, luđačko nabrijavanje atmosfere budnicama poput „Marša na Drinu“. Grad su preplavile hiljade aktivista SNS-a u prepoznatljivim bijelim majicama. A sve to u svrhu najnovijeg Vučićevog manevra – pokretanja novog-starog svenacionalnog projekta „Narodni pokret za državu“ – i pokušaja da politički preživi. Iz razgovora s nekolicinom tamošnjih političkih analitičara izvlačim zaključak da Vladar s ciljem vlastitog preživljavanja na vlasti i dodatnog osnaživanja figure oca nacije, žrtvuje SNS koji pokazuje znakove iscrpljenosti.

U širem smislu cijela ta Vučićeva borba da ostane na vlasti, pokušaji masovne narodne mobilizacije i slično, idu u pravcu održavanja strukturne sprege na kojoj počiva suvremena Srbija već duže od trideset godina. U jednoj rečenici, radi se o tijesnim sponama visoke politike s jakom mafijom i etabliranim navijačkim grupama u poslovima narko biznisa i trgovine oružjem. Vučić je takav sistem naslijedio i dodatno ga „razvio“.

Početak mitinga bio je zakazan za 19 sati ispred Narodne skupštine. Baš u trenutku kada se na Beograd stropoštala jaka jesenja kiša potkraj mjeseca maja, pravi prolom oblaka. Hodao sam prema Skupštini iz pravca Kneza Miloša i susretao hiljade ljudi koji se kreću u suprotnom pravcu, u potrazi za zavjetrinom i bilo kakvom strehom što bi ih zaštitila od pljuska. Umiješao sam se među tu svjetinu i ubrzo shvatio da je velika većina tih ljudi potpuno nezaintresirana za političko dešavanje koje je bilo formalni razlog i povod njihovom dopremanju u Beograd. Vladala je potpuna indolencija među njima, pomiješana s očitom izmorenošću i vidno nataloženom, dugogodišnjom socijalno-klasnom deprivacijom.

U kafe bistrou u kojem sam se uskoro zatekao i koji je bio prepun ljudi dovučenih iz drugih krajeva Srbije da „glume“ Vučićeve pristalice, apsolutno niko nije bio zainteresiran baciti pogled na televizorske ekrane na kojima se vrtio prijenos mitinga. Već u 21 sat, nakon što su se na bini izredali uglednici – govornici Dačić, Dodik, uzvišeni inostrani gost, ministar vanjskih poslova Mađarske Szijjarto, te Vučić by himself, više skoro nikog nije bilo na platou ispred Skupštine.

Ubrzo smo čuli za navodna uvježbavanja, generalnu probu ovog događaja koja se desila nekoliko dana ranije u Pančevu. Tamo su aktivisti SNS-a, u svojstvu svojevrsnih stranačkih parapolicijskih snaga, na ukaz „zatvori“ stvarali obruč oko ljudi kada su se ovi počeli masovno razilaziti sa odglumljenog skupa. Ili video koji je procurio iz jednog autobusa što je prevozio mitingaše sa Kosova u Beograd. Na snimku se čuje glas koji kaže: „Hajmo sad, osmesi na lica, šta ste tako pokisli, približavamo se Beogradu“.

Kao što je sve što Vučićev režim radi u zadnjih nekoliko sedmica odvratna instrumentalizacija jedne velike tragedije, tako isto nema dilema da on više nema stvarnu masovnu podršku u narodu. Vlada nasiljem, ucjenama, prijetnjama i sitnim darovima jednoj potpuno iscrpljenoj i lobotomiziranoj naciji. Gledam te ljude prije nekoliko dana i zamišljam kako ih nekoliko sati kasnije izmoždene, pokisle i umorne vraćaju autobusima u bijedu Kosovske Mitrovice, Vranja ili Majdanpeka i onda ih usred noći, s njihovim sirotinjskim kesicama iz Beograda, nezainteresirano izbacuju u tamu tih nedođija. To je slika i prilika Srbije čim se pomjeriš iz beogradskih opština Stari grad, Vračar, Zvezdara, Savski venac i nekih dijelova Palilule.

***
Dan kasnije, na još jednom masovnom okupljanju „Srbija protiv nasilja“ – i sporom hodanju opet pod jakom kišom koje je ovaj put za krajnju metu imalo zgradu Radio-televizije Srbije – atmosfera je bila za stepen nabrijanija nego prethodni put, a tenzije na par očitih provokacija rubno nasilne. No mogao se čuti i prepoznatljiv žamor, diskurs urbanog rasizma koji, barem se tako čini, ostaje trajno obilježje „druge Srbije“ kada je tzv. prva Srbija u pitanju.

Tako je uho uhvatilo, a prsti natipkali iskaze na račun mitingaša sa skupa prethodni dan. Na primjer: „ma kažem ti bre, nema čovek jedan zub u ustima, a ten mu je tako taman jer je verovatno ceo dan u polju“; „izgledaju isto kao migranti“; „đubrad nam je ostavila na cestama đubre“.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima