Priče iz susjedstva
Stara je i dobro poznata istina o autokratskim režimima, to jest o njihovim vodećim protagonistima, da se u jednoj fazi svoga trajanja počnu bojati i vlastitih sjenki. Sve im je problematično i sve ih plaši. Ugroza prijeti iza svakog ćoška. Sumnjiva im je svaka gesta, svaki potez onih koji su prokazani kao mogući neprijatelji. Svi ih potencijalno ugrožavaju, ne samo oni iz najbližeg im okruženja za koje diktatorski režimi u nekom trenutku procijene da ih je potrebno – ovako ili onako, u svakom slučaju nekako – ukloniti i zamijeniti novim licima.
Tako bi se otprilike, u najkraćem, mogao iscrtati i kontekst potpuno iracionalnih poteza državnog aparata kojim dirigira dugogodišnji srbijanski vožd Aleksandar Vučić, a konkretno po pitanju izdavanja rješenja o protjerivanju niza hrvatskih državljana iz Srbije. Prije nešto malo više od mjesec dana ambasador Hrvatske u Srbiji, Hidajet Biščević, u izjavi za agenciju Beta rekao je da je ove godine već petnaest hrvatskih državljana protjerano iz Srbije. Među njima je recimo i šef predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Srbiji. Broj onih državljana Hrvatske kojima nije dozvoljen ulazak u Srbiju mjeri se u stotinama, pa to više nije ni vijest.
***
U središtu takvih trendova našao se „slučaj“ Arien Stojanović Ivković čiji životni triler pratimo preko medija već mjesec i pol dana. Podsjetnik, riječ je o državljanki Hrvatske koja dvanaest godina živi u Srbiji. Tamo je diplomirala medicinu, zaposlila se i vjenčala za državljanina Srbije s kojim ima maloljetno dijete.
Arien Stojanović Ivković je na svoju beogradsku adresu početkom aprila ove godine dobila odluku Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije – Uprava za strance, da joj se ukida dozvola privremenog boravka u Srbiji i daje rok od sedam dana da napusti državu kojom vedri i oblači predsjednik Vučić. Uz dodatak, zabranu ulaska u zemlju u trajanju od godinu dana. Kao formalni razlog za takvu odluku, MUP Srbije naveo je da procjenom nadležnog organa za zaštitu bezbjednosti, po svemu sudeći riječ je o Bezbednosno informativnoj agenciji (BIA), to jest o državnoj tajnoj službi, Arien Stojanović Ivković predstavlja neprihvatljiv bezbjednosni rizik za državu Srbiju i njene građane.
Temeljem čega je procijenjeno da ta liječnica, zaposlena u jednoj beogradskoj bolnici, majka četverogodišnjeg djeteta i supruga Beograđanina, predstavlja „neprihvatljiv bezbjednosni rizik za državu Srbiju i njene građane“? Po svemu sudeći na osnovu njene objave na Instagram društvenoj mreži gdje je u profesionalnom statusu liječnice kritizirala postupak dolaska Vučića, njegove svite i naručenih reportera u bolničku jedinicu intenzivne njege gdje su se liječili teško ozlijeđeni ljudi u požaru koji je izbio u diskoteci u makedonskim Kočanima prije dva mjeseca.
Životi tih pacijenata, ionako u kritičnom stanju, time su bili dodatno ugroženi. Ali kao da Vučić mari za to kada je PR-ovsko poliranje političkog imidža na djelu, iako je pitanje koliko mu je to ovom prilikom uspjelo. Arien Stojanović Ivković nije jedina koja je takvo postupanje srbijanskog predsjednika okarakterizirala kao neodgovorno, a mnogi će reći i nedopustivo bahato, no tako karakteristično za Aleksandra Vučića.
Takav komentar, jedna stručno relevantna, a politički benigna reakcija doktorice Stojanović Ivković, čini se nije promakao državnim represivnim organima koji očito danonoćno rade na praćenju svih i svega u ova društveno-politički izrazito turbulentna vremena za Srbiju. Usto, Arien Stojanović Ivković je na društvenim mrežama podržala studentske i građanske prosvjede koji u Srbiji traju već duže od pola godine, što također vrlo vjerojatno može predstavljati otegotnu okolnost po nju iz perspektive rigidnog vladajućeg režima u Srbiji.
***
U međuvremenu se situacija s Arien Stojanović Ivković nekoliko puta obrtala. Prvo je Upravni sud u Beogradu odbio njen zahtjev da se odgodi izvršenje rješenja o protjerivanju, uz ridikulozno obrazloženje da pisanim putem nije dokazala da bi joj izvršenje rješenja o protjerivanju iz Srbije moglo uzrokovati teško nadoknadivu štetu. Kao da je na taj način moguće dokazati štetu koja bi nastala razdvajanjem familije i gubitkom posla, kao da to nije razumljivo samo po sebi. Suspektan dodatak takvom scenariju predstavljala je okolnost da je u njenom predmetu usred postupka promijenjena sutkinja, što je vrlo neobično i netipično za hitne sudske procedure poput ove, ali svakako jest nešto što ukazuje na problematičan politički kontekst „slučaja“ Arien Stojanović Ivković.
Potom je, prije nedjelju dana, došlo do preokreta. Upravni sud u Beogradu ipak je usvojio žalbu Arien Stojanović Ivković i odgodio provedbu rješenja o protjerivanju iz Srbije do okončanja postupka žalbi koje je njen advokat uputio MUP-u Srbije. Tako da nastavci ove ružne sage – jako neugodne za Arien Stojanović Ivković i njenu porodicu, ali zabrinjavajuće i potencijalno opasne za mnoge u sličnim situacijama ako epilog svega toga bude negativan – tek slijede. Situaciju prate i političari. O „slučaju“ Arien Stojanović Ivković javno je govorio Tonino Picula, hrvatski političar u funkciji specijalnog izvjestitelja Evropskog parlamenta za Srbiju, a oglasio se i hrvatski premijer Andrej Plenković.
***
Nešto širi kontekst u koji se upisuje i kojem simbolički pripada i ovdje opisani „slučaj“ jest višedecenijska nacionalistička mantra koja se provlači našom regijom i koja nikako da se dovrši. Politički odnosi Srbije i Hrvatske već su dugi niz godina unazađeni, u regresiji, što očito odgovara vladajućima u obje zemlje. Konkretnije, Hrvatska i Hrvati su u populističko-manipulatorskim narativima Aleksandra Vučića i njegovih političkih suradnika oni najbliži negativni Drugi, navodno vječiti neprijateljski faktori. Vučić se u svakoj prilici, u gotovo redovitim razmacima, a nerijetko oporo sarkastično i cinično osvrće na ono što naziva „histeričnim kritikama“ upućenim mu iz Hrvatske, koju ironično naziva „glavnom silom“ današnje Evrope.
Vučićev problemčić s Hrvatskom tiče se i činjenice da on u njoj nema svog Milorada Dodika, bespogovorno mu odanog podanika koji funkcionira na daljinski upravljač i po nalogu već decenijama provodi destruktivne politike Beograda u Bosni i Hercegovini. Glavni politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, također Milorad, ali Pupovac, sušta je suprotnost Dodiku. Pupovac i Srpsko narodno vijeće vode politiku smirivanja, a ne destabiliziranja i eskalacije političkih odnosa u regiji, što svakako nije u interesu Aleksandra Vučića.
S druge strane, ni hrvatski nacionalisti nisu puno bolji od Vučića i njegovog režima. Takvima, na čelu s političarima iz Domovinskog pokreta, glavnog koalicijskog partnera Hrvatske demokratske zajednice na državnoj razini vlasti, Srbija i Srbi i dalje predstavljaju lukrativne mete za političko-populistička potkusurivanja. Činjenica da je glavno uporište Domovinskog pokreta Vukovar – grad u Hrvatskoj nad kojim se od kraja rata provodi sistematična politička nekrofilija i kojemu se zbog ideološko-političkih razloga naprosto ne dozvoljava da nadiđe teške ratne traume i zaživi, već ga se uporno drži u statusu okamenjene žrtve – sigurno nije nevažan faktor u svemu tome.
Ono što pritom oštro bode u oči jest, vjerojatno ne slučajna, zaslijepljenost hrvatskih nacionalista Srbijom i Srbima. Gotovo je groteskna njihova ideološka ostrašćenost prema najbližem istočnom susjedstvu iz kojeg, objektivno govoreći, trenutno nema realnih i ozbiljnih prijetnji za Hrvatsku. No ono s čime bi vrli, domoljubno i nacionalno „osviješteni“ protagonisti društveno-političkog života u Hrvatskoj mogli i možda trebali biti zabinuti, jesu objektivne prijetnje hrvatskom ekonomskom i teritorijalnom suverenitetu i integritetu koje dolaze sa najbližeg sjevera, iz Orbanove Mađarske, a tek su nešto malo manje izražene sa jugozapada, iz Italije. Ipak, simptomatično je da o tome i o takvima hrvatski nacionalisti rijetko i tek pokoju stidljivo prozbore.
***
Ako se za kraj nakratko vratimo simbolici „slučaja“ Arien Stojanović Ivković, možemo sumirati da se iza takvih primjera progona ljudi koje se bez ikakvog objektivnog i realnog utemeljenja smatra i tretira kao ugroze poretku, nalaze itekako opipljivi oblici strukturnog, sistemskog nasilja koje provodi država. Odnosno, šalju se vrlo jasne poruke svima ostalima, kreira se atmosfera zastrašivanja svih onih koji bi se možda drznuli na javno artikuliranu kritičku reakciju.
Netko bi možda mogao, naivno, ostati zatečen pred činjenicom da neki režim, u ovom slučaju onaj u Srbiji, provodi politike razaranja cijelih familija, odvajanja majke od djeteta, a sve zbog statusa, to jest komentara na nekoj društvenoj mreži. I to u epohi komunikacijskih kanala na kojima se svake sekunde generiraju milijuni najrazličitijih reakcija, tekstova i snimaka, gdje vlada sveopća informacijska kakofonija i šum u komunikaciji.
No istovremeno, zahvaljujući izuzetno sofisticiranim digitalnim tehnologijama, prakse praćenja tragova i špijuniranja nikada ranije nisu bile istančanije nego što su danas. Kada takve tehnologije završe u rukama diktatorskih režima koji paranoično, u cilju svog opstanka ne prezaju ni od čega, tada je popločan put do društvenog pakla.