Priče iz susjedstva
Ispade kako je odluka Zorana Milanovića – da na svečanost povodom vlastite inauguracije na drugi petogodišnji mandat predsjednika Hrvatske pozove, u ulozi umjetničko-izvedbene gošće, i jednu djevojčicu sa Filipina koja lijepo pjeva, a zadnjih pet godina živi u Hrvatskoj – bila dobro pogođena taktika. Tako se četrnaestogodišnja Chriztel Renae Aceveda našla u odabranom društvu nešto malo više od stotinu uzvanika i uzvanica na tom prošlosedmičnom ritualu u predsjedničkim dvorima na Pantovčaku, u podsljemenskoj zagrebačkoj zoni. I pokazat će se da je ta mlada djevojka možda bila i prva zvijezda te zabave. Ne bi nas trebalo to začuditi, a pokušat ćemo kroz tekst domisliti i zašto je tome tako.
Donekle joj je, kratka referenca na širi kontekst tog društveno-političkog eventa, konkurirala najstarija gošća Milanovićevog predsjedničkog tuluma, stotinu i jednu godinu stara Splićanka Vjera Andrijić. Gospođa je posljednja živuća partizanka koja je bila sudionica slavnih bitaka jugoslavensko-partizanske narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, onih na Sutjesci i Neretvi. Milanovićev izbor drugarice Andrijić kao jedne od gošći na predsjedničkoj inauguraciji, još je jednom ponudio priliku nekim političkim akterima sa hrvatske krajnje desnice da pokažu svu raskoš svoje bijede i redikuloznosti. Na primjer notorni Igor Peternel, saborski zastupnik stranke Dom i nacionalno okupljanje (DOMiNO), koji je tim povodom izjavio da je tu riječ, na simboličkoj razini, o jugoslavenizaciji inauguracije hrvatskog predsjednika, pa je za kraj svoje tlapnje upakirane u formu pseudopolitičke izjave, poentirao pitanjem zašto Milanović nije, umjesto najstarije partizanke, pozvao recimo najstarijeg hrvatskog branitelja.
***
No nećemo ovaj put o tome i o takvima kakav je dotični Peternel, oni nam ionako oduzimaju previše vremena i prostora. Zanima nas dakle spomenuta djevojka Chriztel, njeno mjesto, uloga i simbolička značenja vezano uz predsjedničko-inauguracijsku zabavu Zorana Milanovića i širu pripadajuću društvenu recepciju. Bilo je očekivano da će njeno pojavljivanje i nastup na spomenutom događaju privući veliku pažnju, možda usporedivu s onom već čuvenom, mnogi i dalje smatraju kontroverznom, izvedbom hrvatske himne koju je upriličila Josipa Lisac prije pet godina na istom tom mjestu, istim takvim povodom.
Raspisali su se tako mediji, uglavnom srednjestrujaški – a među njima su dominirali oni koji svoje forme i sadržaje oblikuju prema kriterijima trendova glamura, mode i „scene“, s tabloidno-spektakularnim intonacijama društvene stvarnosti – o djevojčici sa Filipina koja divno pjeva, te između ostalog izvodi i hrvatsku tradicionalnu glazbenu baštinu. Svi su kao po zadanoj špranci ponavljali isto, sve prožeto obiljem patetike.
Podsjetili su nas da je dotična tinejdžerica postala poznata u hrvatskoj javnosti pobjedom na televizijskom šou NoveTV Supertalent 2023. Tom ju je prilikom članica žirija, pjevačica Maja Šuput, toliko obasipala hvalospjevima da pomalo sumnjamo kako se ista, jedna od poznatijih aktualnih glam pop ikona u Hrvatskoj, možda čak i kriomice popiškila u gaćice od uzbuđenja. Emocionalno masturbirajući nad vlastitom slikom i prilikom, u pozi jeftino koncipirane „otkačenosti i ekscentričnosti“, Šuput pritom očito nije shvatila da se spontano uplela u zamku diskursa kriptošovinizma, nesvjesno upakiran u celofan sladunjave retorike: „S toliko ljubavi, srca i duše da netko pjeva o Hrvatskoj tko uopće nije iz Hrvatske… Pjevala si o našoj zemlji kao da je tvoja…“.
Nadalje nam portali kazuju kako je Chriztel s roditeljima pronašla „svoju oazu mira“ – kao da je u Hrvatsku stigla iz Gaze, a ne sa Filipina, gdje joj je majka radila kao profesorica u srednjoj školi – u selu Brezovac pokraj Svetog Martina na Muri u Međimurju, te kako više „ne može prošetati Varaždinom, a da ju svako malo netko ne zaustavi, čestita joj i zamoli za zajedničku fotografiju“. Nadalje, prva školska pjesma koju je naučila u Hrvatskoj bila je „Raca plava po Dravi“ i jako joj dobro ide matematika. Pa smo onda mogli vidjeti i fotografije čvrstog zagrljaja s nastavnicom glazbenog u varaždinskoj školi. Saznajemo još jednu stvar, iz nekog razloga intoniranu kao da je ekskluzivna, da je Chriztel u Hrvatskoj najviše zaprepastio snijeg. Nećete vjerovati, „očekivala je da je mekan, ali ne i leden“. I tako dalje, sve u sličnom tonu. Predugim konzumiranjem ovakvog sadržaja rizikujete dijareju i preuzimate odgovornost za vlastito mentalno zdravlje, trebalo bi stajati kao upozorenje na početku takvih tekstova.
***
Zašto je Milanovićev odabir, odluka da djevojčicu porijeklom sa Filipina koja živi u Hrvatskoj pozove da otpjeva jednu pjesmu na njegovoj predsjedničkoj inauguraciji, dobro promišljen i pragmatičan marketinško-reklamni potez? Kako bismo se primakli mogućnosti da odgovorimo na takvo pitanje, potreban nam je minimalan uvid u kontekst.
Znamo već da je Milanovićev prvi petogodišnji mandat obilovao nizom kontroverznih odluka, ponekad i u otvorenoj kontradikciji s njegovim načelnim svjetonazorskim profilom i političkim nasljeđem iz kojeg dolazi. Tako je s vremenom, korak po korak, ušao u otvoreno koketiranje s političkom desnicom. Od početnih dobrih poteza, okretanja leđa i napuštanja komemoracije na kojoj se uprizorio hrvatski stijeg s prvim bijelim poljem, reterirao je i otišao u pogrešnom smjeru. Recimo, vratio je odlikovanja ratnim zločincima, na primjer Branimiru Glavašu, a podijelio je i neka nova likovima iz opskurnog političkog miljea i backgrounda. Nadalje, kontinuirano provocira bošnjačku politiku u Bosni i Hercegovini vrlo problematičnim tumačenjima rata iz 1990-ih, a inače je u vrlo dobrim odnosima s hrvatskim nacionalistima u Hercegovini. To samo kao mali djelić-uzorak iz bogate riznice suspektnih poteza koje je Milanović kao predsjednik do sada napravio. No to ipak nije tema ovog teksta, pa nećemo dalje o tome.
Istovremeno je Milanoviću ipak i važno zadržati vizuru liberalno-progresivnog političara, a takva mu je i socijaldemokratska prtljaga koju vuče za sobom. Iz tog se razloga vjerojatno i vremešna partizanka našla među pozvanim gostima na inauguraciji. Milanović se također trudi da svako toliko nabaci šminku imidža koji je oblikovan liberalnim vrijednostima urbanosti i suvremenosti, pa tako često pozerski koketira s elementima popularne kulture. I pritom mu očito dobro ide. 75% glasova birača u drugom krugu nedavnih predsjedničkih izbora, plastičan su dokaz da mu se širenje političkog bazena u čijoj se kaljuži zajedno brčkaju svi – i liberali, i desni, i tzv. lijevi – isplati.
Stoga pozivanje Chriztel Renae Aceveda da nastupi kao gošća na svečanosti povodom Milanovićevog izbora na drugi predsjednički mandat, tumačimo upravo u interpretativnom ključu koji povezuje spomenute karakteristike, a iste su međusobno suprotstavljene. No takve kontradikcije nisu više nikakav problem za suvremenu politiku. O brojnosti i prisutnosti stranih radnika i radnica sa Filipina, Šri Lanke, iz Nepala, Indije i još nekolicine azijskih zemalja u Hrvatskoj, već smo pisali u nekoliko navrata, u tekstovima iz ove rubrike. To je populacija koju više nitko ne može ignorirati u hrvatskoj državi i društvu, a čija će brojnost, vjerojatno i važnost, vremenom samo rasti. Političari poput Milanovića itekako su dobro svjesni takvih socio-ekonomskih i društveno-političkih okolnosti i trendova, pa otud i takvo korištenje prigodne ritualne simbolike kakvo je uprizorenje Chriztel na Pantovčaku spomenutim povodom.
***
S druge strane djevojčica sa Filipina i njeni roditelji očito su promišljeno ušli u ovaj projekt. Chriztel i njena ekipa odlučili su da na inauguraciji otpjeva tradicionalnu pjesmu „Dej mi, Bože, oči sokolove“. Radi se o zahtjevnom zadatku, posebno za nekog kome hrvatski nije materinji jezik, jer je tekst te pjesme napisan na starom međimurskom dijalektu, nerijetko problematičnom za razumijevanje, kamoli za govorenje, a tek za pjevanje, i domaćoj populaciji koja nije iz te hrvatske regije. Chriztel je to izvela, treba priznati, na vrlo dobar način i jako dojmljivo. Dojmu je svakako doprinio i odjevni izbor. Bila je obučena u tradicionalnu nošnju međimurskog kraja, staru preko stotinu godina, skrojenu samo za nju, u kojoj je naprosto blistala. Sve u svemu, oduševljenje domicilnog puka bilo je zagarantirano, do razina kolektivnog nacionalnog ushita.
A mene je, stvarno ne znam zašto, trebalo bi zaroniti duboko u podsvjest da bi se to možda doumilo, prizor Chriztel koja pjeva Milanoviću i njegovim gostima, asocirao na onaj stari čuveni televizijski snimak, sjetit će se mnogi (ako je nekom nepoznato, topla preporuka za gledanje, naći ćete ga na youtube kanalu), kada dvije sjevernokorejske djevojčice – jedna svira harmoniku, a druga je vokal – doživotnom predsjedniku socijalističke Jugoslavije izvode „Živio nam Maršal Tito“, jednu od pjesama iz glazbeno-ideološkog žanra „gradimo kult ličnosti“, prilikom njegovog posjeta toj zemlji.
Ipak, cijela ta priča oko Chriztel koja nastupa na inauguraciji predsjednika Hrvatske nije „eksces“ po sebi. Širi je trend na djelu. Tako je i prije spomenute djevojčice domaća javnost upoznala Efraema Nortea, također sa Filipina i duplo starijeg od Chriztel, po vrlo srodnom, gotovo identičnom obrascu. Efraem, koji trenutno radi kao konobar u jednom tajlandskom restoranu u Zagrebu, a u Hrvatsku je sa sestrom stigao 2022., privukao je pažnju muzičkim nastupom na još jednom tipičnom televizijskom spektaklu, tzv. talent šou Superstar u produkciji RTL televizije. Ako je Chriztel oduševila domaću publiku izvedbom zahtjevne pjesme iz žanra tradicionalne glazbene baštine, Efraem je pak zagrabio u riznicu domaćeg popa. Na spomenutom tv šou izveo je Gibonnijev „Libar“, i to u a capella verziji.
No ni tu priča ne završava. Preko medija saznajemo da je pravi virilni hit na društvenim mrežama snimak „nekog“ mladog Filipinca koji je oduševio svojom interpretacijom pjesme „Cesarica“, također autorski Gibonnijeve, ali u izvedbi Olivera Dragojevića. Pišemo „nekog“ jer je mladić u tim tekstovima neimenovan. Nadalje, tridesetogodišnji Nilo Corino, već pogađate sa Filipina i na privremenom radu u Hrvatskoj, nekom je zgodom na „Tomislavcu“, jednom od najpoznatijih zagrebačkih trgova, javno izveo opet jednu Dragojevićevu, „Dobro jutro, tugo“. I to tako dobro da je prolaznike osupnuo od ljepote i ostavio ih u šoku, izvještava tabloidni portal 24sata.hr.
***
Nekoliko je povezujućih aspekata u vezi s ovim pričama, koji ih šire u drugim pravcima, pa idemo redom s tim, u svrhu zaključka teksta. I tu do izražaja dolazi učinkovitost mehanizama medijsko-spektaklske matrice u proizvodnji društvene realnosti koja ovaj put kalkulira sa stereotipno predvidljivom kolektivnom reakcijom domaće populacije. Naime, kada domicilno stanovnovništvo suočite s prizorima stranaca, a novih nam sugrađana-stranih radnika, koji na opisane načine pokazuju sklonosti i interese prema kulturnim proizvodima iz arsenala nacionalne, bilo tradicionalne ili popularne produkcije, reakcije patetično intoniranog oduševljenja su zagarantirane, one naprosto nemaju alternativu.
To jest, time se „puca na sigurno“ jer zgodno naliježe na imaginarni nacionalni ego koji spontano i nesvjesno prevodi primjere poput opisanih – te pritom beskrajno narcistički uživa u proizvedenim refleksijama vlastitih profila, navodno otvorenih i tolerantnih – u ključu pokazivanja poštovanja i pijeteteta stranaca prema zatečenoj kulturnoj i povijesnoj baštini zemlje u koju su došli raditi i živjeti. Nešto poput lijepog ponašanja gostiju u kući domaćina u koju ih se dobrohotno pripustilo. Kao da ti ljudi nisu ovdje samo zato jer ih domaće servisne, uslužne, građevinske i platformsko-dostavljačke industrije nasušno trebaju u svojstvu jeftine radne snage.
Uz takvu općenitiju društveno-ekonomsku sistemsku perspektivu, primijećujemo i ponešto partikularniju. Na primjeru Chriztel neki će mediji posebno apostrofirati religijsku komponentu cijele priče, recimo kada nam djevojčica poručuje: „Slavite Boga u svemu što radite i uvijek vjerujte u sebe!“ Kao što će se i kroz deskripciju Efraemove životne priče provući znakoviti detalji. Primjerice, njegova tvrdnja da u crkvi u Zagrebu – „u koju redovito odlazi“ – ljudi često traže da s njima napravi selfi. Ili pohvala istog tog mladića institucijama poput Isusovačke službe za izbjeglice u koju je išao na tečaj učenja hrvatskog jezika.
Zna se o kojem se Bogu i o kojoj religiji pritom radi. Kao što se i zna tko to tamo predsjedniku može pjevati i s kojim se simboličkim rezultatima u vidu reprezentacija pritom računa. Riječ je o vjeri i religiji onih koji su dobili priliku da na legalne načine – istina posredstvom predatorsko-eksploatatorskih agencija koje na njihovom dovođenju i teškom radu zarađuju ogroman novac – žive i rade u zemljama kakva je i Hrvatska. I dobro je da su tu jer rasnu, etničku i kulturnu jednoličnost Hrvatske mijenjaju nabolje, čine ju koloritnijom. To je ljepša strana priče. Ona lošija je ekonomska koja se očituje u općem padu cijene rada do koje posljedično dolazi i zbog takvih globalnih trendova, to jest kruženja jeftinije radne snage.
No spomenutog Boga i religiju s njima ne dijele hiljade onih koji su proteklih godina zapeli na evropskim granicama, pa tako i na hrvatskim, mnogi pritom i teško stradavši. „Kritika“ koja se može čuti među konzervativcima i desničarima kada javno-medijski postavljaju pitanja zašto migranti, porijeklom pretežito iz muslimanskih država, ne migriraju prema bogatim islamskim zemljama, već prema državama zapadne Evrope, potpuno je promašena. Baš naprotiv, ti ljudi ne žele doći tu jer im je tamo otkuda dolaze falilo religije. Dapače, imaju oni vjere u preobilju, hvala lijepa na pitanju. No maštaju, nadaju se i žele isto što i oni prvi, socijalno pravedniji sistem, priliku za rad i dostojanstveniji život. Ti su ljudi dakle tu iz drugih razloga, ekonomsko-socijalnih, a mnogi od njih i dalje poput zombija čuče na granicama „tvrđave Evropa“ nadajući se da će u nju ipak uspjeti ući, naprosto zato što ljudski žele bolji život. Na taj se način i na njihovim primjerima uprizoruje suština mita zvanog „čežnja za Evropom“.
Možda je recimo šestogodišnja Madina – djevojčica iz Afganistana koja je smrtno stradala 21. novembra 2017. u naletu vlaka na grupu migranata u kojoj je bila i njena familija, a hrvatska policija spriječila im je prelazak granice kod Šida i ulazak u Hrvatsku, te ih je vratila u Srbiju – također bila talentirana kao Chriztel ili Efraem, pa je poput njih i ona mogla napraviti nešto lijepo i zapaženo. Samo da je dobila priliku. No priliku nije dočekala.