Priče iz susjedstva
Nije se desilo ništa neočekivano. Mislimo pritom na nedavni, simbolički važan datum u suvremenoj historiji Hrvatske. Kroničari bez kritičkih pretenzija će naime zapisati za povijest da je 1. januara 2023. bio dan u kojem je Hrvatska dvostruko poentirala. Istovremeno je ušla u šengenski bezgranični evropski prostor, te je preuzela euro kao svoju valutu. Time je u formalnom smislu završena tzv. tranzicija, iako se ona suštinski nikada ne može dovršiti kada su zemlje periferije u pitanju. No u surovoj životnoj praksi taj je dan stanovnicima te države praktički donio samo gorčinu prouzročenu osjetnim poskupljenjima proizvoda i usluga.
Pritom nije tek riječ o poskupljenjima koja su trenutno zajednička za cijelu Evropu, a čiji se površinski razlozi nalaze u visokoj inflaciji, najvišoj u posljednjih 40 godina, i drastičnom porastu cijena energenata usljed ukrajinskog rata. Na strukturnoj razini rezultat je to preslagivanja u distribuciji realiziranog društvenog bogatstva. Još jednom svjedočimo artikulaciji temeljnih zakonitosti pri kapitalističkim ciklusima akumulacije kapitala, te posljedičnoj radikalizaciji socijalno-klasnih rascjepa.
Hrvatska je baš u takvim globalnim ekonomsko-političkim i društvenim okolnostima preuzela zajedničku evropsku valutu, valjda u najgorem zamislivom historijskom trenutku. Na potencijalno katastrofalne učinke takve odluke i sugestije da se ista još dobro promisli i njena primjena odgodi, upozoravali su na vrijeme autoriteti poput nobelovca za ekonomiju, Josepha Stiglitza. Vladajući u Hrvatskoj nisu se ni očešali o takve savjete.
Dogodilo se ono što se društveno-medijski popularno i kolokvijalno naziva zaokruživanjem cijena, a zapravo se radi o njihovom potpuno neutemeljenom podizanju. Ništa tu nisu pomogle mjere Vlade, na primjer obaveza nametnuta trgovcima da nekoliko mjeseci prije uvođenja eura dvojno prikazuju cijene svojih artikala i usluga, paralelno u kunama i eurima, sve u svrhu prijelazne faze privikavanja na novu valutu te kontrole cijena. No prijelaz sa 31. decembra 2022. na 1. januar 2023. doista je bio šokantan, svako preračunavanje svježih eura u mrtvu kunu izazivalo je nevjericu. Apeli visoko pozicioniranih političkih persona, poput recimo mantre premijera Plenkovića da računa na „društveno odgovorno“ ponašanje trgovaca prilikom konverzije valuta, pokazali su se naravno kao puste jalove tlapnje. Zapravo simbol i odraz nemoći politike naspram korporacija, mahom inozemnih. Puki odraz igrokaza političkih kompradora s periferije.
***
Jer Hrvatska je već odavno prepustila i izgubila svaki stvarni ekonomski suverenitet, pa koga potom može iznenaditi da se recimo veliki strani trgovački lanci, u ovoj priči ključni akteri, ponašaju onako kako im se prohtije. Dugo se već u Hrvatskoj i ostatku nekadašnje Jugoslavije, uz djelomični izuzetak Slovenije, ne proizvodi gotovo ništa što bi imalo stvarni izvozni kapacitet (radi se o zaokruženom proizvodnom procesu s konačnim učinkom proizvodnje proizvoda koji imaju dodanu vrijednost). Cijela je regija kroz tzv. tranziciju pretvorena u evropsku ekonomsku kolonijalnu periferiju. Ratovima su razoreni, a u kriminalnim ciklusima privatizacije proćerdani, gotovo svi nekadašnji proizvodno-izvozni strateški resursi.
Čak i do paradoksalnih razmjera. Pa tako recimo plodnim zemljištem obdarena Slavonija, potencijalni poljoprivredni raj, nakon uništenja socijalističkih velikih agrarnih kombinata iz razdoblja Jugoslavije izgleda poput napuštene zemlje. I po svemu sudeći čeka svoj „sudnji dan“, a to je 1. juli 2023. kada će na snagu stupiti evropski modelirana zakonska odredba kojom će stranci, pojedinci i kompanije, moći neograničeno kupovati poljoprivredna zemljišta u Hrvatskoj. Po svemu sudeći uslijedit će još jedan veliki ciklus eksploatacije periferije od strane centra. I to sve u trenucima kada je već svima jasno da smo nezaustavljivo ušli u epohu tzv. klimatskih promjena, to jest globalnog zatopljenja, u kojoj će svaki hektar obradivog plodnog zemljišta vrijediti kao suho zlato.
Regija je transformirana do neprepoznatljivosti i društveno-ekonomski pretvorena u servisno-uslužnu turističku oazu na evropskoj periferiji s jeftinom sezonskom radnom snagom. Perspektiva, kada je sagledamo u totalitetu, ima svoju tragikomičnu stranu. Na primjer, država poput Hrvatske kojoj je strateška industrijska grana turizam – a dobro je poznato da nema niti jedne društveno prosperitetne zemlje na svijetu u kojoj je turizam glavni fokus ekonomije – ima niži godišnji proračun od ukupnog iznosa profita što ga trgovački lanci Lidl i Kaufland, koji su dio njemačkog koncerna Schwarz-Gruppe, godišnje iznesu iz „lijepe naše“. Što to znači? Recimo to da se novac uprihodovan od njemačkih turista za trajanja ljetne sezone u Hrvatskoj, u višestruko višim iznosima potom vraća u Njemačku.
***
Ne izneneđuje stoga da su spomenuti, kao i ostali veliki trgovački lanci u stranom vlasništvu u Hrvatskoj (Spar, Studenac, Plodine, NTL, Mlin i pekare), hladno ignorirali zahtjeve hrvatske Vlade, konkretnije Ministarstva gospodarstva, da im dostave listu cijena 80 temeljnih prehrambenih artikala za proteklih nekoliko mjeseci i da to nastave raditi u kontinuitetu svaka dva tjedna, sve sa ciljem utvrđivanja neutemeljenih odstupanja do kojih je došlo na prijelazu iz stare u novu godinu, odnosno konverzijom kune u euro. Trgovci s druge strane naglašavaju da bi metodologija izrade takvih popisa bila komplicirana i preopsežna jer se u njihovim trgovinama svaki od 80 navedenih artikala nalazi u desecima vrsta različitih proizvođača. To zvuči kao poprilično banalno opravdavanje u okolnostima digitalno-tehnologiziranog poslovanja današnjice. Što se tiče kontinuiranog rasta cijena u zadnjih godinu-godinu i pol, njega pak predvidljivo opravdavaju vanjskim faktorima na koje nemaju utjecaj. Pored spomenute inflacije i rata u Ukrajini, navode rast cijena dobavljača, energije, sirovina, rada i logistike, pri čemu zaboravljaju spomenuti svoje visoke marže, a pritom tvrde da konverzija u euro nema ništa s time.
Vlada je reagirala na takav „neposluh“ slanjem državnog inspektorata u akciju. Prema podacima koje su objavili 26. januara 2023. obavili su 1.458 nadzora na terenu, to jest nenajavljene inspekcijske provjere cijena kod poslovnih subjekata prije i nakon 1. januara 2023. Utvrđene su brojne nepravilnosti, to jest neopravdana dizanja cijena kod gotovo jedne četvrtine njih, a 70% je vratilo cijene na stare iznose. Gledajući po sektorima, cijene su najviše podignute, za 30% u prosjeku, u frizerajima, salonima za uljepšavanje i masažu, 17% su rasle cijene prehrambenih proizvoda u trgovinama, 15% u pekarnicama i 10% u ugostiteljskim objektima. Uzevši u obzir pojedinačne artikle, 41,24% porasla je cijena keksa u prosjeku, 19,87% maslaca, 24,47% jogurta, 20,52% pečenica, itd. Izrečene su 272 kazne u visini od preko 450 hiljada eura.
No jedan statistički pokazatelj čini se posebno indikativan. To je podatak da od spomenutih skoro hiljadu i pol nadzora tek su 93 napravljena u 19 trgovačkih lanaca, od čega su u 4 utvrđene neopravdane prakse podizanja cijena. Nameću se stoga barem dva evidentna zaključka. Prvo, na udaru inspekcijskog nadzora očito su se našli ne veliki trgovci, već servisno-uslužne djelatnosti malog i srednjeg kalibra. Praktički gotovo sve su takve firme u vlasništvu domaćih malih i mikro poduzetnika, a mnogi od njih su bez stranačkog političkog zaleđa i zaštite koja iz toga proizlazi. To je kod značajnog broja njih izazvalo velike frustracije, zapravo samo je eskaliralo već dugo vremena postojeće i tinjajuće nezadovoljstvo, jer mnogi u privatnom sektoru smatraju da su već godinama nepravedno izloženi financijskoj i poreznoj torturi od strane države.
Drugo, ispada da su svjesnom političkom odlukom inspekcije u širokom luku zaobilazile velike inostrane trgovačke lance. Dakle, upravo one poslovne aktere na hrvatskom tržištu za koje se utemeljeno smatra da su se najviše okoristili situacijom konverzije valuta. Na tragu prethodno spomenute kolonijalno-periferne ekonomske i geopolitičke pozicije Hrvatske, doista nam nije teško zamisliti moguću situaciju u kojoj jedan telefonski poziv upućen premijeru ili nekom od nadležnih ministara iz neke od zagrebačkih ambasada iz evropskih zemalja iz kojih dolaze spomenuti veliki trgovački koncerni, „rješava“ stvar na način da na takve državna inspekcija na terenu naprosto „zaboravi“.
Na tragu toga je i odluka vladajuće političke garniture u Hrvatskoj da umjesto tzv. crnih lista – to jest objavljivanja popisa kompanija koje su se naprosto oglušile o zahtjeve da isporuče komparativne cijene svojih proizvoda, te liste onih firmi kod kojih su nepravilnosti već dokazane, a to je recimo urađeno u Sloveniji 2006. prilikom prelaska iz tolara u euro – naprave tzv. bijele liste. Takav potez nemušto pravdaju tezom da ne žele prokazivanja i dodatna konfrontiranja s poslovnim sektorom, već da im je cilj ukazati na dobre, pozitivne primjere firmi koje su se na prijelazu iz stare u novu godinu ponašale poslovno odgovorno i nisu povisivale cijene roba i usluga, a koje bi onda mogle i trebale biti uzor i primjer ostalima.
***
Priča na ovu temu ostala bi krnja ako u nju ne uključimo poduzetničku stranu koja naravno ima svoju verziju slučaja. Kao i u brojnim drugim primjerima, i po ovom pitanju najbolje se osvrnuti na stavove udruge Glas poduzetnika (UGP). Njih smo u ovoj rubrici već spominjali u nekoliko prethodnih tekstova, tretirajući ih kao grupu hrvatskih malih i srednjih poduzetnika, mahom iz sektora servisnih, uslužnih i ugostiteljskih djelatnosti, koji su se organizirali za vrijeme korona pandemije i posljedičnog lock-downa.
Riječ je o tipičnim neoliberalnim hohštaplerima sitnog profila koji su u permanentnoj opoziciji spram Vlade, reagiraju na svaki namig i pokušaj makar i minimalnog reguliranja tržišnih modela poslovanja tumačeći to kao nedopustivo zadiranje u principe funkcioniranja tzv. slobodnog tržišta. Osim kada se radi o financijskim injekcijama države, odnosno upumpavanju javnog novca u privatne firme pod naznakom ekonomske pomoći ugroženom poslovnom sektoru usljed nekog vida krizne situacije. Tada šute i dobro im je. Temeljna im je svrha, jasno, stvarati permanentan pritisak na političku vlast s ciljem obaranja poreza privatnom sektoru.
Po pitanju dolaska državnih inspektora u trgovine i druge poslovne radnje, UGP je izdao priopćenje u kojem poteze Vlade, novčane kazne poduzetnicima zbog neopravdanog podizanja cijena doslovno preko noći, uspoređuju sa socijalizmom i diktaturom. To je sve suprotno načelima demokratski uređenog društva, smatraju UGP-ovci. Opet je dakle kriv taj prokleti socijalistički mentalitet.
Kako u stavovima UGP-ovaca, tako i u stavovima mnogih drugih aktera društveno-ekonomskog života u Hrvatskoj, ovih nekoliko nedjelja koliko traje priča o podizanju cijena u kontekstu kuna-euro konverzije, stalno se ponavlja ista narativna matrica pseudo argumentacije: živimo u uvjetima kapitalističkog slobodnog tržišta; ne mogu se političkim intervencijama i odlukama regulirati cijene na tržištima; građani su slobodni da izaberu ili ne izaberu, kupe ili ne kupe određeni artikl ili uslugu… Klasičan je to neoliberalni katekizam, tako već tipičan, naročito na rubovima kapitalističkog svijeta.
Takav narativ pripada arsenalu neoklasične ekonomije i stalno nam podvaljuje tezu da je potražnja ta koja određuje ponudu. No iz brojnih naučnih radova heterodoksne ekonomije i kritike političke ekonomije već dugo znamo da stvari stoje upravo obratno, da je ponuda ta koja svojim politikama rukovodi i kreira procese potražnje. Kao što nam je jasno i da se u pozadini recentnog dizanja cijena trgovaca u Hrvatskoj nalazi dogovorna monopolistička praksa velikih inozemnih trgovačkih lanaca, a konverzija kune u euro na novu godinu samo je bila paravan, ali i okidač za takvu politiku.