foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Ideologija poraženih – skica utopije

Priče iz susjedstva

Razne su se politološke teorije nudile i politički modeli artikulirali tokom posljednjih tridesetak godina, sve u nastojanjima ne bi li se nekako pronašlo funkcionalno „rješenje za Bosnu i Hercegovinu“. Provlačile su se, a i dalje se provlače, raznorazne ideje, o konsocijaciji, kantonizaciji, konfederaciji i federaciji, ukidanju entiteta ili njihovom proširenju… Zagovaralo se i zagovara se načelo nužnih kompromisa („nitko od tri naroda ne može dobiti svoju ideal tipsku verziju uređenja države, svatko se mora nečeg odreći“) s ciljem pronalaženja makar najnižeg povezujućeg elementa u smjeru kakve-takve, makar i labave državne integrativnosti.

Ono što je svim tim pristupima blisko, ma koliko se međusobno razlikovali, odnosno srodno im je do te mjere da i samu razliku – kao minimalno načelo distinkcije – čini upitno upotrebljivom kategorijom u kontekstu Bosne i Hercegovine, jest da niti jedan među takvim pristupima ne dovodi u pitanje paradigmu politike identiteta. Ona se postulira kao samopodrazumijevajuća polazišna i završna točka svih traganja za mogućim rješenjima „bh. gordijskog čvora“. U ovom konkretnom slučaju, upitni navodno ne mogu i ne smiju biti etno-nacionalni i uz njih tijesno prišiveni konfesionalno-religijski identiteti kao markeri kontinuirane diferencijacije koja se neprekidno provodi u svrhu održavanja konflikta niskog intenziteta. Takvi su identiteti u Bosni i Hercegovini, ali ni izbliza samo tu, uzdignuti do razina sakralnih nedodirljivih totema. Oni su neosporni, o njima nema rasprave.

Ne upuštajući se ovdje ovom prilikom u slojevitu genealogiju satkanu od historijskih procesa dugog trajanja – ispreplitanje tradicija etnosa, ideje prosvjetiteljstva, iskustava kolonijalizma i političkog projekta izgradnje nacionalne države – o velikoj temi politike identiteta ovim je povodom dovoljno reći tek da se ista u svojoj suvremenoj verziji s kraja 20. i početka 21. vijeka pokazala kao efikasan mehanizam u službi ekonomije liberalnog kapitalizma i kulture postmodernizma. U historijskoj epohi kraja „hladnog rata“, štoviše tzv. kraja povijesti, politike identiteta lijepo će poslužiti ekonomsko-političkoj matrici radikaliziranog kapitalizma kao učinkovit ideološki stroj širokog spektra dosega.

Razvukli su se dometi takvog ideološkog mehanizma do širokih rubova: od skretanja kolektivne društvene pažnje i interesa s ključnih procesa materijalno-socijalnog razvlaštenja masa (bilo u zapadnoevropskoj verziji „socijalne države blagostanja“ i tzv. kapitalizma kompromisa, bilo u socijalističkim režimima srednje i istočne Evrope, baziranim na državnom – u jugoslavenskoj verziji društvenom! – vlasništvu nad „sredstvima za proizvodnju“) na jednoj, do adrenalinsko-iracionalne identifikacije s paletom reafirmiranih (post)modernih identiteta s bogate trpeze ponude na drugoj strani (za aperitiv seksualni, za predjelo rodni, za glavno jelo nacionalni, a za desert potrošački identitet; plaćamo kreditnom karticom zvanom dug).

Kako jednom zgodom prigodno reče Boris Buden: „Identitet je kost za glodanje koju vam dobace prije nego vas ogule do gole kože”. Sve se unutar politika identiteta liberalno-demokratskog kapitalizma i kulturalnog postmodernizma (lijepo ga simbolizira koloritni svijet Benettonovih reklama) može tolerirati osim društveno-politički angažiranog kolektivnog identiteta baziranog na vrijednostima poput rada, radništva, solidarnosti, egalitarizma, pravedne raspodjele realiziranog društvenog bogatstva…

Višak identiteta

Bosna i Hercegovina u okolnostima ukratko naznačenih širih historijskih konteksta i procesa s kraja prošlog stoljeća, s obzirom na svoje socijalističko nasljeđe i složenu unutrašnju etničko-religijsku strukturu, skoro da i nije imala neku šansu za uspjeh. Razbijanjem krhke ideologije „bratstva i jedinstva“ – kao svojevrsnog socijalističkog buffera uvijek prijetećim etničko-konfesionalnim atavizmima – BiH je ostala na ledini i vjetrometini tadašnjih evropskih političko-ekonomskih trendova. S obzirom da su institucije i poluge moći u kapitalističkom ekonomsko-političkom modelu uzdignuli kategorije nacije i nacionalne države na pijedestal politike identiteta (po principu dominacije jedne većinske nacije i tolerancije „autohtonih nacionalnih manjina“, u ‘idealnom’ omjeru cca 90%:10%), već tipski koncipiran model moderne nacionalne liberalno-kapitalističke države i građanskog društva nije mogao biti naprosto apliciran u etnički i religijski izmiješanoj Bosni i Hercegovini kroz tzv. tranziciju. Jer Bosna i Hercegovina ni historijski, a ni ekonomski, nije Švicarska, niti Belgija.

U takvim okolnostima, te uzevši u obzir da je pod pritiscima „izvana“ po svaku cijenu, bez odlaganja, trebalo provesti prvobitnu akumulaciju kapitala u postsocijalističkom kontekstu – jer je ideja o nekom obliku nadnacionalnog jedinstva, generirana na ideologiji marksizma i lijevim politikama, bila historijski poražena, pa nije dolazila u obzir – bilo je jako teško spriječiti najgori mogući scenarij u BiH: rat, eskalaciju smrti, razvlaštenje društva i njegovo rastakanje po nacionalnim šavovima. Plus, naravno, političko-ideološka reafirmacija moći institucionalnih religija kao oprobano učinkovitih alata za društvenu manipulaciju. A kao kruna svega, u kapitalizmima uvijek ukalkulirana računica u vidu kreiranja cijele jedne samodostatne kaste privilegiranih – nazovimo ih klasom „pobjednika tranzicije“ – regrutiranih iz legla ljudskog šljama, političkih kompradora, kameleona i ratnih švercera, tajkuna, pojedinih „heroja rata“… Kasnije, nakon rata, svi su oni odreda titulirani kao ‘ugledni’ pripadnici društva, a zapravo se radi o nosivim koruptivnim akterima u svim zamislivim i nezamislivim oblicima kriminogeno izvedene privatizacije, kojima zbog toga nikada neće biti suđeno.

Otad je prošlo 25-30 godina, a stvari se ne miču s mrtve točke. „Dayton“ je postavio i zacementirao nemoguću strukturu uređenja države kakve nigdje na svijetu nema, a kako bi ista mogla biti ovako (ne)funkcionalna. Cijelo to vrijeme samo jedna paradigma u Bosni i Hercegovini žilavo opstaje. I to je, pomalo paradoksalno, upravo ona politika koja zemlju polagano ubija, natenane, ali ustrajno: identitetsko-nacionalistička. Odnosno, guranje partikularnog identitetsko-nacionalnog pitanja u prednji plan svih percepcija u Bosni i Hercegovini i o Bosni i Hercegovini.

Nacionalni identitet i izborni zakon

‘Lijepo’ se to vidi i na aktualnom primjeru inicijative za promjenu izbornog zakona u Federaciji BiH. Tema je to koja se u hrvatskoj javnosti i medijima već dugo tretira kao najvažnija stvar vezana uz Bosnu i Hercegovinu i bosanskohercegovačke Hrvate. To je možda i jedina društveno-politička tema oko koje u Hrvatskoj postoji opći politički konsenzus, u vezi s kojom su čak i predsjednik i premijer složni. Kao da je pitanje (ne)mogućnosti da Hrvati u Bosni i Hercegovini isključivo biraju ‘svog’ predsjednika – ne da bi im ga „birali drugi“ – nešto preko čega bi se riješili svi ključni problemi u toj zemlji.

Ali nažalost ne bi i znamo da ne bi. Ne bi ‘običnim’ Hrvatima u ovakvoj Bosni i Hercegovini kakva jest, sigurno bilo ništa bolje ako bi ih u Predsjedništvu predstavljao ‘njihov’ Čović ili neki drugi hadezeovac iz Hercegovine, nego što im je sada kada ih reprezentira probosanski Sarajlija Komšić. Ne bi im to samo po sebi otvorilo ništa bolju socijalno-životnu perspektivu, zbog koje možda ne bi morali razmišljati o radno-životnoj emigraciji u Evropu, kao što to ogromna većina mlađih i sredovječnih sada čini.

Bosnu i Hercegovinu se pritom, upravo preko primjera kakav je ‘problem’ s izbornim zakonom, drži u višedimenzionalnoj klopki. Činjenica da se u Dejtonskom mirovnom sporazumu, Ustavu BiH, ‘provukao’ jedan bug, pa je tamo definirano da u Predsjedništvu sjede po jedan Bošnjak, Hrvat i Srbin – ne da bi ih pritom u Federaciji BiH ekskluzivno birali bošnjački i hrvatski narod, već ih biraju svi punoljetni državljani i državljanke tog entiteta – e upravo se ta činjenica tretira ne kao mala prilika za Bosnu i Hercegovinu, već kao anomalija koju „treba riješiti“. Tuđman i ostatak hrvatskog tima zadužen za to pitanje, očito nisu bili dovoljno pažljivi prilikom spomenutog definiranja naizgled minorne, ali praktički ključne razlike pri sastavljanju izbornog zakona u Federaciji BiH, pa se to sada pokušava promijeniti pritiscima iz Hrvatske koja pritom koristi svoj status članice EU-a.

Možda je manjak pravne i diplomatsko-političke pažnje hrvatske delegacije u Daytonu bio i rezultat (podsvjesne) percepcije da će nakon strašnog rata u Bosni i Hercegovini – i nasilno proizvedenih nacionalnih mržnji koje su rezultirale tenzijama kojima se do danas ne dopušta da minu – naprosto biti nemoguć scenarij u kojem bi pripadnicima nekog od tri bosanskohercegovačka „konstitutivna naroda“ uopće moglo pasti na pamet da glasaju za nekog drugog osim za ‘svog’ etničkog političkog predstavnika. Pa se dospjelo u postojeću situaciju koja je u tri dosadašnja izborna ciklusa pokazala da je nekoliko stotina hiljada bosanskohercegovačkih, nominalno Bošnjaka, ali praktički Bosanaca i Hercegovaca s bošnjačko-muslimanskim imenima, sklonije dati svoj glas bosanskom Hrvatu Komšiću, nego nekom ‘svom’ Bošnjaku, prezivao se taj Izetbegović, Džaferović ili kakogod, svejedno.

Ne ulazimo pritom u kvalitativnu procjenu inače vrlo skromnih političkih kapaciteta, sposobnosti i praktički nikakvih učinaka Željka Komšića na funkciji hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dotičnog ovom prilikom tretiramo tek kao simbol. Kao i što sve pripadnike bosanskohercegovačke političke elite, bez obzira iz kojeg nacionalnog tabora takvi dolazili, ovdje tretiramo ne kao Bošnjake, Hrvate i Srbe, već kao pripadnike jedne tijesno isprepletene interesno-klasne skupine koja ima prvenstveno za cilj zadržati svoje bogate materijalno-financijske beneficije.

Možda se zbog spomenutih razloga to simboličko mjesto, ta mala pukotina u inače besprijekorno katastrofalno skrojenoj strukturi Dejtonskog sporazuma, može činiti i tretirati kao potencijalna prilika, a ne anomalija za Bosnu i Hercegovinu. No okolnost da i pored svih napora koje su uložile i ulažu sve tri nacionalističke ideologije u BiH – svih tih medijskih mašinerija koje nacionalno-politički tabori kontroliraju, ispolitiziranih džuma, misa i propovijedi koje se konstantno provode, sitno-džeparoških kupovanja glasova na izborima, političko-stranačkih ucjenjivanja pri zapošljavanjima u javnim i državnim institucijama… – da i pored svega toga i dalje ima nemali broj ljudi u toj zemlji koji su spremni glasati za ‘njihovog’, a ne za ‘našeg’, iskazujući time jasan politički stav da daju prioritet republikansko-građanskom, a ne nacionalnom identitetu, e to se Bosni i Hercegovini spočitava kao slabost, a ne kao prednost. Jer, vele kritičari takve političke realnosti u Bosni i Hercegovini, to je uvaljivanje kukavičjeg jajeta, podmetanje nacionalističke agende pod krinku pseudo građanske politike, a sve s konačnim ciljem majorizacije u režiji najbrojnijeg bh. naroda.

Ali za koga da glasamo mi, Bosanci i Hercegovci, koji bez obzira na okove Dejtonskog mirovnog sporazuma ne pristajemo na patološku logiku etnopolitike koja nam nalaže jasno svrstavanje u skalpelski razdvojene nacionalne torove? I šta je to nelegitimno u političkoj gesti građanskog „protestnog glasanja“, nije li odricanje prava na takvo izražavanje političkog stava oblik svojevrsne fašističke ucjene? Tako se Bosancima i Hercegovcima u Bosni i Hercegovini, u imenu njene „specifične unutrašnje nacionalne strukture i ratnog nasljeđa“, oduzima pravo i na minimalan pokušaj izgradnje modela društva i države koji u ostatku Evrope predstavljaju „demokratski standard“.

Strukturna zadanost nacionalne kapitalističke države

No tu leži paradoks, udaramo u zid i otvara se bazen živog blata. Moglo bi se iz prethodno navedenog (pogrešno) zaključiti da bi u Bosni i Hercegovini tek trebalo – uz vrlo veliku mogućnost da je ta prilika, ako je nje uopće i bilo, već propuštena – urediti državu po građansko-demokratskom principu koji je na primjerima Sjeverne Amerike i Evrope odavno i potpuno raskrinkan kao političko-identitetski privjesak ekonomiji liberalnog kapitalizma.

Naglasimo zato opća mjesta: liberalno-demokratsko političko uređenje i građansko društvo direktan su historijski proizvod moderne kapitalističko-buržoaske nacionalne države od njenih početaka, stoga ona u svome habitusu generira ideologiju nacionalizma – s uvijek prisutnim elementima šovinizama prema „drugima“ – kao strukturno zadanu formu, a koja se posebno pojačava i dolazi do izražaja kada su interesi kapitala ugroženi. Još su Marxove analize pokazale svu silinu kapitalističkih okova u nacionalnoj državi 19. vijeka, pa je Lenjinu tek preostalo zapitati se šta je moguće učiniti, kako se nositi s nasljeđem jedne takve, početkom 20. vijeka već užasno složene administrativno-birokratske i represivne aparature.

Ako znamo, prihvatimo i apliciramo klasične lekcije, pitanje može li, i na kraju krajeva treba li, liberalno-građanska nacionalna kapitalistička država biti odgovor na bosanskohercegovačke probleme, nameće se po sebi. Prethodno je već konstatirano da se ogroman dio problematične prtljage vezano uz BiH nalazi upravo u višku, a ne u manjku, identitetskog, ma o kakvom klasičnom tipu identiteta govorili. Bosna i Hercegovina već decenijama životari s posljedicama realiziranih radikalnih politika nacionalnih identiteta, s generiranim ekstremnim nacionalizmom na makro razinama države kao učinkovitim paravanom za procese mladokapitalističke tranzicijske pljačke.

Ili je – ako se već mora pristati na neku donju granicu identiteta, a u svrhu realizacije nekakvog tipa kolektiviteta i njemu pripadajuće svijesti – na primjerima poput bosanskohercegovačkog o identitetu moguće i potrebno razmišljati svjesno utopijski? To jest, zaobići zadane putanje i lekcije linearnog „historijskog razvoja“ koje očito ne funkcioniraju, odnosno odustati od ideoloških podvala da je rješenjâ za izlaz iz destrukcija radikalnog nacionalizma u Bosni i Hercegovini moguće pronaći u ionako teško ostvarivom setu vrijednosti građansko-liberalne demokracije i nacionalne kapitalističke države, pa zamisliti neke alternative baš zato što se takve čine potpuno iščašenim i teško izvedivim, ako ne i nemogućim?

Ideologija poraženih

Neka tako bude nazvan sistem vrijednosti koji je praktično već realiziran, ali prešućen, u „postdejtonskoj Bosni i Hercegovini“. Ako termin „ideologija poraženih“ podsjeća na Gramscijev koncept „podređenih“ (subaltern), koji su obilato preuzimali i pri analizama aplicirali brojni teoretičari tzv. postkolonijalizma, takve asocijacije nisu bez osnova, iako niti ne posve analogne „slučaju BiH“. Dok je u marksističko-gramšijevskom ključu „podređeni“ označitelj za socio-ekonomsku, pa posljedično i kulturalnu, depriviranost, marginaliziranost i isključenost „domaćih“ u svijetu imperijalističko-kapitalističkih kolonija; terminom „poraženi“ na primjeru današnje Bosne i Hercegovine želimo označiti sve društvene gubitnike, dakle ogromnu većinu populacije, koji su dvostruko izdani i obmanuti prvenstveno od vlastitih političkih kompradora u okvirima aktualnih procesa neokolonijalizma, ali i uz snažne autokolonijalne simptome.

„Poraženi“ su naravno prvenstveno prevareni u ekonomsko-društvenom smislu, u dobro nam poznatim i spomenutim procesima pljačkaški izvedene pretvorbe i privatizacije. Riječju, razvlašteni smo. Ali je izdaja izvedena i u ideološkom smislu, interpelacijom u ‘zaglavljenu’ identitetsku paradigmu. Bilo u vidu nagomilanih problema nastalih u ovako disfunkcionalnoj državi etnopolitičkog tipa, bilo obmana da se rješenja za to nalaze u navodno funkcionalnoj liberalno-građanskoj nacionalnoj državi „kapitalokracije“ u kojoj je politički riješeno nacionalno pitanje, odnosno „samobitnost nacije“. No nacionalna država i nacija ne samo da nisu platforme za rješenja, već su zapravo u ogromnoj mjeri uzročnici, generatori za probleme poput nacionalizama i šovinizama.

Ali „poražene“ ovdje utopijski vidimo i kao ime za kolektivni subjekt „zajedništva u muci“ na horizontu (ne)zamislive bosanskohercegovačke prosperitetnije budućnosti. Nije takav društveni akter bez natruha donekle već realiziranog i višestruko artikuliranog, ali i zapriječenog, subjektiviteta. Sjetit ćemo se da se takav pomaljao u februaru 2014., u nasilnim protestima koji su ishitreno nazvani bh. verzijom „revolucijâ proljeća“ iz prošle decenije.

Još specifičnije i internom kontekstu primjerenije, „poraženi“ su se ne jednom uprizorili na vrlo simptomatične i znakovite načine svaki put kada bi ratni vojni invalidi, borci, branitelji i vojnici – svih onih brojnih ratnih jedinica koje su se u 1990-im borile jedne protiv drugih na području BiH – zajednički izašli na ulice i prosvjedovali ispred državnih, entitetskih i kantonalnih tijela vlasti tražeći svoja prava. „Poražene“ su uzdignute do razine heroina kada su svojim tijelima branile i obranile svoje rijeke. Tu se iskristalizirao biotop kao poprište socijalno-ekonomske borbe, zadnja linija obrane minimuma ljudskog dostojanstva kada je dosta toga već oduzeto i uništeno. To je primjer koji pokazuje kako „nevidljivi poraženi“, prezreni, može postati djelatan subjekt, anonimni društveni akter koji je preuzeo makar djelić moći.

„Poraženima“ ne trebaju identiteti Bošnjaka, Hrvata ili Srba, ali „poraženi“ nisu ni „uljuđeni građani“. Još im manje trebaju ‘njihovi’ stranački politički predstavnici. Bilo s nacionalnim obilježjima, bilo s građansko-liberalnim pedigreom, svejedno. Ma ne treba im ni država, pogotovo ne ovakva. Ovakva nas država samo drži u strahu, strahu od ‘drugog’, strahu od sebe, u strahu od sjenki. Ne trebaju „poraženi“ tragati za odgovorima ni u konzervativno-konfesionalnim zajednicama, zatvarati se iza debelih zidova džemata, župa ili crkvenih opština, jer tamo nema ničeg afirmativnog.

„Poraženima“ treba društvo i društvenost koji nastaju odozdo, društvo solidarnih, povezanih odbačenošću, marginalizacijom, obespravljenošću. To je sekularno društvo u kojemu religija nalazi svoje mjesto u sferama duhovnosti zajednice, tradicije, intimnosti i familije, a ne politike. Društvo poraženih, ali sposobnih i odvažnih da emocije očaja preoblikuju u aktivnu gestu otpora prema domaćim kompradorima, ma na kojeg se boga ta izdajnička konformistička bagra pozivala. Ti licemjerni nekrofili, kalkulantske interesdžije kojima su puna usta „napaćenog naroda“.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice