Priče iz susjedstva
Da je 8. mart – Međunarodni praznik Dana žena – puno više od simbolike preko koje nas se iz godine u godinu podsjeća na društveno-političku važnost rodnih ženskih prava, stara je i dobro poznata konstatacija. Zagovarati ženska rodna prava – što je samo krovna jezična kovanica za set vrijednosti poput reproduktivnih prava, prava na pobačaj, dostojanstvene materijalne valorizacije kućanskog rada, jednako plaćenog muškog i ženskog rada na istim tipovima poslova, itd. – ujedno znači i kontinuirano se boriti za općedruštvenu jednakost, socijalnu i klasnu emancipaciju, za prava svih potlačenih i poniženih, marginaliziranih društvenih skupina. To su bazične postavke u uvodnim lekcijama feminizma. Davno smo dakle naučeni, oni koji smo imali mogućnosti, priliku i želju za učenjem, da su pitanja ženskih prava neodvojiva od općeljudskih prava. Stoga su feminističke borbe uvijek i svagda i borbe na onim poljima javnog, političkog i društvenog na kojima se u datoj epohi nekog prostora artikuliraju neki prijeporni problemi tog historijskog trenutka.
Danas su takvi ključni izazovi pojačane migracije svjetskog stanovništva, globalno ekološko uništavanje planete, rastuće socijalne i klasne nejednakosti, slabljenje temeljno važnih javno-društvenih polja poput javnog zdravstva i obrazovanja, aktualni ratovi i genocidi… U najkraćem, sve one sfere koje su na udaru devastacijskih trendova suvremenog kapitalizma, to jest neokonzervativnih i neofašističkih protagonista našeg vremena, ali ništa manje i ekonomsko-libertarijanskih aktera kojima su tržišno-profitne kalkulacije jedini vrijednosni parametri, a sve ostalo minorno je i nebitno.
Spomenute, možemo ih nazvati progresivističkim, prakse i politike feminizma, odnosno borbe za ženska prava, naglašeno su prisutne u jugoslavenskoj regiji. Mogli bismo ustvrditi, bez puno rizika da pritom griješimo, kako su brojne udruge u gradovima naše regije koje promiču politike i prakse ženskih i rodnih prava u prethodno opisanom ključu i u nabrojanim problemskim kontekstima, presudno važni društveno-aktivistički angažirani subjekti, kolektivni i individualni. Stoga su prosvjedne šetnje, marševi koji se već godinama redovito održavaju 8. marta u brojnim gradovima „Od Vardara, pa do Triglava“, ona tek vidljivija i masovnija, površinska manifestacija aktivnosti i borbi koje takve udruge kontinuirano provode svakog dana tokom cijele godine. No istovremeno su to i singularni društveni trenuci u kojima je moguće detektirati neke znakovite trendove aktualnih režimskih politika.
***
Upravo jedan takav događaj, okarakterizirat ćemo ga kao ekscesan, dobrim je dijelom obilježio ovogodišnju osmomartovsku aktivističku povorku u Rijeci. Rijeka je grad koji u hrvatskom kontekstu još uvijek ima percepciju i status progresivne političke i društvene oaze, te je primjer svojevrsnog iščašenja u odnosu na dominantne ideološke tokove u Hrvatskoj. Okolnosti da HDZ nikad u tom gradu i na razini pripadajuće Primorsko-goranske županije nije bio na vlasti tokom svih ovih proteklih desetljeća hrvatske nezavisnosti, te mitsko-romantizirane i nostalgične slike Rijeke iz razdoblja jugoslavenskog socijalizma – kao etnički i kulturno mješovitog grada industrijske radničke klase i subkulture punka – zasigurno su neki od presudnih elemenata pri kreiranju takvog simboličkog statusa grada na Kvarneru.
Koliko takve predstave doista odgovaraju današnjem stvarnom stanju društveno-političkih prilika u Rijeci – gdje, po jednoj strani, nacionalistička desnica predvođena lokalnom nogometnom navijačkom skupinom „Armada“ kontinuirano raste i jača, dok istovremeno suspektne inostrane megakorporacije poput Lürssena i Maerska pod vrlo netransparentnim okolnostima ekonomski preuzimaju, kolonijaliziraju grad – druga su problemska pitanja kojima se nećemo baviti u ovom tekstu. Njih navodimo tek usputno, kao važne kontekstualne markere za razumijevanje stvarnog stanja stvari u današnjoj Rijeci.
Ono pak čemu želimo posvetiti nekoliko paragrafa teksta jest svjež slučaj Gordana Jelenića. Profesor Jelenić prorektor je za znanost i umjetnost u još uvijek aktualnom sazivu Rektorata Sveučilišta u Rijeci. No nešto široj hrvatskoj javnosti poznatiji je kao glasan aktivist, zagovarač Palestine i prava za već decenijama kontinuirano ugnjetavan palestinski narod. Prorektor Jelenić u ulozi propalestinskog aktiviste već je više puta javno i medijski istupao, govorio na okupljanjima u Rijeci i Zagrebu, sve u svrhu podrške Palestini i osude genocida u Gazi.
S obzirom da je aktualno pitanje Palestine – uzevši u obzir spomenuta šira obilježja i kontekstualne okvire osmomartovskih okupljanja i prosvjednih šetnji – bilo očekivano i opravdano naglašeno i ovog 8. marta, ne iznenađuje da se prorektor Jelenić na Noćnom maršu u Rijeci pojavio noseći u rukama svoju palestinsku zastavu, kao i puno puta do sada u sličnim prilikama i na srodnim događanjima. No ono što je novo u odnosu na prijašnja iskustva tog tipa jest da su mu pri samom kraju ovogodišnjeg osmomartovskog marša u Rijeci prišla trojica policajaca, legitimirala ga i zatražila da s njima ode do policijske stanice. Drugim riječima, priveden je. Tamo mu je uručen prekršajni nalog iz članka 26. Zakona protiv javnoga reda i mira, s argumentom da je, bez potrebne dozvole i dopuštenja, u javnosti nosio i isticao zastavu strane države. Palestinska zastava – Jelenić kaže da ju ima dvadeset i pet godina i sentimentalno mu je važna jer ju je nabavio prilikom istraživačkog boravka u Velikoj Britaniji – privremeno mu je oduzeta, a uz prekšajni nalog određena mu je i novčana kazna u visini 200 EUR. Odbio je platiti kaznu i najavio žalbu na takvu odluku, kao i na postupanje policije.
Jelenić je očekivano dobio široku podršku u hrvatskoj javnosti, kako iz akademske zajednice i od pojedinih političkih stranaka poput Možemo!, tako i od pojedinaca i pojedinki. To je razumljivo jer očito se radilo o prenaglašenoj policijskoj reakciji s jasnom političkom konotacijom.
***
A društveno-političke konotacije i konteksti u koje se upisuje neugodan slučaj profesora Jelenića jasni su da jasniji biti ne mogu. Na djelu je očito podla, licemjerna arbitrarnost represivnih državnih organa kao alata koji su uvijek i posvuda produžene ruke režima, ali istovremeno reprezentiraju i njegovu ideološku srž. Poigrat ćemo se s hipotezom, jer u pozadinske nijanse slučaja nismo i ne možemo biti upućeni, da trojici policajaca te noći u Rijeci nitko od nadređenih nije morao izdati precizne i jasne upute koje su to zastave stranih država (ne)dopuštene u hrvatskom javnom prostoru, a da bi dotični jasno razlučili razlike u stupnjevima prešutnog (ne)toleriranja palestinske nasuprot recimo ukrajinskoj ili američkoj zastavi. Može kraće i doslovnije, iz druge perspektive. Iako je javno isticanje svih tih, kao i zastava ostalih stranih država zabranjeno u Hrvatskoj shodno spomenutom članku 26. Zakona protiv javnoga reda i mira, ima li ikog tko misli da bi prorektor Jelenić bio priveden u policijsku postaju da je u rukama imao ukrajinsku umjesto palestinske zastave?
Da, da, prigovorit će nam dežurni društveni moralizatori, krajnje je neprimjereno ne iskazivati solidarnost s napaćenim i napadnutim ukrajinskim narodom, pa ne „progledati“ kroz prste kada se ukrajinske zastave nekažnjeno nose i kače posvuda po Hrvatskoj, kao i u većini ostalih evropskih zemalja. Uostalom, vijorila se ta zastava i u samom središtu, hramu političke moći, Saboru, kada je onomad, prije nešto više od tri godine, izglasana Deklaracija o Ukrajini. No sve to, očito, samo poduplava tezu da je na djelu nepodnošljiva politička hipokrizija, licemjerje koje je dijelom podržano i šutljivim društvenim konformizmom, kulturom „netalasanja“. Dok je Ukrajina žrtva „ničim izazvane ruske agresije“, kako je to definirano u članku 1. spomenute Deklaracije, dotle je valjda palestinski narod u Gazi i na Zapadnoj obali u Palestini, žrtva ne izraelskog fašističkog režima, već islamističkih terorista Hamasa regrutiranih iz redova istog tog naroda. Pa je potom, da zaokružimo analogiju, palestinska zastava na javnom okupljanju nedopuštena – prišit će joj se nerijetko i antisemitska konotacija – a ukrajinska ne samo da je dopuštena, već se potiho i priziva njeno javno uprizorenje.
Ne iscrpljuje se time, naravno, opisano režimsko licemjerje upakirano u celofan apsurda. Što recimo reći o statusu američke zastave koja je u Hrvatskoj, ali i u dobrom dijelu svijeta – zbog višedecenijske hegemonije američke popularne kulture zahvaljujući čemu je postala opći, svima dobro prepoznatljiv idiom – više kulturni simbol i fenomen, nego tek zastava jedne svjetske države. Apsurdnosti cijele ove situacije oko palestinske zastave u rukama jednog uglednog člana hrvatske akademske zajednice, doprinosi i činjenica da Hrvatska nije – a pitanje je kada će i hoće li uopće – priznala Palestinu kao nezavisnu državu, za razliku od više od 140 država članica UN-a, među kojima su i brojne evropske zemlje. Dakle, slijedom temeljne logike i argumentacije, profesor Jelenić tog je dana u Rijeci u rukama držao zastavu strane države koja u Hrvatskoj zvanično nema status države.
No, evidentno je da u Hrvatskoj, korak po korak, jača represija režima po pitanju tretmana propalestinskog aktivizma. Mnogi smo pritom iznenađeni, ne slijedom takvih trendova, već zbog njihovog dubokog vremenskog kašnjenja. Hrvatska očito, koja po mnogo čemu osluškuje i slijedi trendove svoga uzora, Njemačke, debelo „kasni“ u sankcioniranju aktivističkih inicijativa javne podrške Palestini u usporedbi s Njemačkom, gdje su žestoke represivne mjere protiv propalestinskih aktivista uzele maha odmah po otpočinjanju izraelskog genocidnog osvetničkog pohoda u Gazi.
Pitanje je, recimo, kako bi se danas tretirala i procesuirala aktivistička akcija koju su 5. janura 2024. izveli znanstvenica Emina Bužinkić i arhitekt Nikola Škarić, oboje aktivisti u udruzi Inicijativa za slobodnu Palestinu. Oni su te noći na zid nebodera u Zagrebu u kojem je smještena ambasada Izraela u Hrvatskoj, videom projicirali parolu velikog formata „Free Palestine“. Nakon devet mjeseci dugog sudskog procesa, oslobođeni su optužbe za remećenje javnog reda i mira. Nešto slutimo da bi se režim po tom pitanju danas postavio tvrđe no što je to učinio tada.