Hromadžić: In memoriam Milan Bandić

Korupcija kao modus operandi

Nije nedavna iznenadna smrt dugogodišnjeg, višedecenijskog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, slučaj tek obične smrti. Naravno, ne mislim pritom samo na notornu činjenicu da smrti političara s određenom lokalnom, nacionalnom ili međunarodnom težinom i važnošću, za razliku od umiranja „običnih ljudi“, predstavljaju i simboliziraju markere historijskog vremena i graničnike epoha. Ciljam na nešto više i na nešto malo suptilnije, na odlaske političara i njihovih politika „s ovog svijeta“ kao momente eskalacije specifičnih, slojevitih simptoma. To otvara perspektive za uvide u kvalitativne obrise i profile nekog prostora u nekom vremenu, jer njihovim analizama i primjerenim kontekstualnim interpretacijama možemo dospjeti do nekih zaključaka o „tom prostoru u takvom vremenu“. Pa će tako neki budući historičari i arheolozi društva, zainteresirani za „zagrebačko stanje stvari“ u epohi s početka 21. stoljeća, moći o tome suditi i donositi zaključke i preko političke ostavštine Milana Bandića.

S obzirom da se radi o tzv. performativnim figurama ili ličnostima, to jest osobama putem kojih progovaraju specifične pozicije u društvenoj strukturi, na njih se ne može primijeniti ona stara, dobro poznata: „o mrtvima sve najbolje“. Iza sebe ostavljaju nasljeđe s određenim društvenim (ne)učincima koje je uvijek opravdana meta kritičkih analiza i procjena. Zato za patetične stavove političara u prvim danima nakon Bandićeve smrti, i onih koji su dobar dio svoje dosadašnje karijere oblikovali upravo na opravdanim napadima na politike Milana Bandića – primjerice lidera Možemo!, trenutno najvećeg favorita za budućeg gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića (naracije poput, „nećemo danas o tome, nije primjereno“) – nikako nema mjesta. Ali to je sfera profesionalne političke pragme i kalkulacija, ona pripada nekim drugim registrima, pa ne mari za ono čega je itekako intimno svjesna – da Milan Bandić i bandićevština ne zaslužuju posthumnu kurtoaziju i uljuđenu sućut.

U slučaju Milana Bandića spomenuto je nasljeđe poveliko. Primjerenije bi bilo reći da se u tih šest osvojenih mandata i dvadeset godina provedenih na mjestu gradonačelnika glavnog grada Hrvatske, izoblikovao cijeli, poprilično heterogen i teško prohodan arhiv svega i svačeg, u ogromnoj većini negativnog i kriminogenog. Stoga je potpuno umjesno zapitati se čega i koga je to Milan Bandić simptom? Štoviše, smatram da nije suvišno govoriti o bandićizmu kao pervertiranoj političkoj paradigmi i bandićevštini kao problematičnom naslijeđenom teretu za Zagreb.

Koji simptom, čega simptom?

Najkraći i najjednostavniji odgovor na postavljeno pitanje bio bi da se u slučaju Milana Bandića radi o političaru koji je drugo ime za korupciju, klijentelizam i nepotizam. No istovremeno bismo takvom zdravorazumskom detekcijom očitog propustili uvidjeti niz složenijih razina cijele priče. Ništa nije lakše od moralizatorske prodike i demonizacije jednog korumpiranog lika, pa makar on stoput to zaslužio, kao što to Milan Bandić jest zaslužio. I kao što ćemo se mnogi složiti da je nebeska nepravda da je otišao s ovog svijeta s administrativno-zakonskim pečatom nevinosti.

Riječ je o osobi u čijem dosjeu i biografiji ostaje preko 250 kaznenih prijava koliko ih se nakupilo tokom svih ovih godina, a i dva puta po mjesec dana boravio je u remetinačkom istražnom zatvoru. Milanu neće biti presuđeno ni u opsežnim procesima koji su se na sudovima vodili protiv njega i mreže njegovih suradnika jer su oni prekinuti Bandićevom smrću, a Državnom odvjetništvu naloženo je da preoblikuje optužnice shodno novonastalim okolnostima.

Previše bi prostora ovdje uzelo nabrajanje i objašnjavanje svih Bandićevih afera. Srećom su to za nas napravili, a na uloženom trudu i rezultatu im se ovim putem zahvaljujemo, Saša Paparella i Hrvoje Appelt u knjizi objavljenoj krajem prošle godine, prikladno naslovljenoj Kumek. Doista, može se o Bandićevom načinu vladanja Zagrebom razmišljati u obrisima nekakve provincijalne verzije kultnog Coppolinog Kuma

Još znakovitije od taksativnog nabrajanja i interpretativnog prikaza nebrojenih afera čiji počeci sežu još tamo u drugu polovinu 1990-ih i koje su redom dobile primjerene označitelje, Agram, Krašograd, Nadstrešnice, Bundekfest, Advent, Zagrebački Manhattan… jest ono što su autori primijetili u trenucima dovršetka rada i slanja materijala izdavaču. Radi se o činjenici da su se Bandićeve afere nizale brzinom koju je bilo skoro pa nemoguće pratiti, a vrlo je moguće da ćemo o mnogim takvim stvarima vezanim uz njega tek saznavati u vremenu koje je pred nama. Sigurno je da su iza Bandića ostali „ormari puni kostura“.

Naime, samo u prvih nedjelju dana od predaje Paparellovog i Appeltovog rukopisa izdavaču, obznanjene su tri nove afere u koje je bivši gradonačelnik bio upleten, a knjigu su morali skratiti na 350 stranica jer je to tražila tiskara, pa su neki slučajevi svjesno ispušteni i opseg prikazâ nekih afera mjestimično je skraćen. Kome se pak ne čita ovo štivo, a materija ga ipak zanima, može pogledati istoimeni film Darija Juričana koji predstavlja skraćenu verziju i adaptaciju knjige. Film je imao zagrebačku premijeru 22. 11. 2020., na Bandićev 65. rođendan, a na nju je i slavljenik službeno bio pozvan. I pojavio se, ali tek nakratko uoči početka projekcije, kako bi upriličio ne baš uspješan medijski performans.

Ovdje ćemo pokušati donekle proširiti perspektivu, pa se zapitati: što ako je Milan Bandić drugo ime, svojevrstan sinonim za sve nas kao kolektiv, društvo u kojem je bilo moguće – i dalje je moguće, a i dalje će biti moguće – da jedna takva, ne osoba, već politika, tako dugo vremena bude na tako odgovornoj i utjecajnoj poziciji i da na nju bude toliko puta izabrana „demokratskim putem“, to jest na izborima? Što ako smo svi mi svojevrsni milani bandići u malom (što njega osobno nikako ne može amnestirati od kriminala u koji je bio upetljan)? Što ako je Milan Bandić bio prava mjera svih nas kao društva u ovoj i ovakvoj historijskoj epohi, koju neodređeno nazivamo tzv. tranzicija?

Neki drugi o Bandiću

Ne znam kako drugačije, nego u kontekstu postavljenih otvorenih pitanja, razumjeti reakcije, komentare i odgovore tzv. običnih, malih, anonimnih ljudi ovih dana i nedjelja, vezano uz Bandićevu iznenadnu smrt. Recimo onu čuvenu, „možda je krao, ali je i nama nešto dao“, legendarni komentar u slogu pučke pseudo poetike. Istovremeno je to i nesvjesno opravdavanje makijavelizma, ali s društvenih rubova. Što takva izjava znači? Ne inkriminira li ona svoga autora do razine mogućih optužbi za popularizaciju kriminala i poticanje na njega? Ili, „meni je bil užasno simpatičan kak je usvojil lepi zagrebački kaj“, beknu u televizijsku kameru Zagrepčanka u kasnim sedamdesetim godinama života na pitanje po čemu će pamtiti dojučerašnjeg zagrebačkog gradonačelnika. Što da, nakon svega, radimo s tim?

Još su i najrazumljivije reakcije s ruba, društveno marginalizirane sirotinje koja je u Bandiću vidjela nakaradnu verziju ‘Robina Hooda’, nekog ko bi im sitnim ‘darovima’ s vremena na vrijeme koliko toliko olakšao bijedne uvjete materijalne egzistencije. Jer razumljivo je da će neko kome je politika jednog političara konačno omogućila uvođenje tekuće vode u trošne kućerke početkom 21. vijeka – kao što je to na primjer slučaj s ljudima iz zagrebačkog sluma Kozari putevi – pomak od poljskog wc-a u blatnjavom dvorištu ka toaletu u kućici doživjeti kao civilizacijski iskorak. Stoga takvi možda i neće, za razliku od recimo populacije iz za sada preživjelih ostataka srednjoklasnog miljea s lijevo-liberalnim svjetonazorom, u Bandiću vidjeti figuru jeftinog populiste, još manje notornog kriminalca u ulozi političara, već mesiju, izbavitelja, spasitelja. Niti će tim obespravljenim iz sirotinjskih naselja nužno pasti na pamet, ili biti važno, da ih Bandić ‘daruje’ ne svojim, već i njihovim novcem, financijama iz gradskih proračuna.

Možda nije ni tako lako povezati, a onda ni primjereno tretirati, veliku socijalnu diskrepanciju, teško premostiv klasni rascjep koji te ljude iz potleušica slumova u predgrađima odvaja od pripadnika društvenih elita, a koji žive na svega par kilometara udaljenosti. Produbljen društveno-egzistencijalni i socijalno-klasni jaz između (bivše) radničke populacije – danas mahom nezaposlene ili potplaćene, koja još uvijek živi u uvjetima velike bijede nalik onoj koju, u kontekstu Zagreba s kraja 19. i ranog 20. stoljeća, opisuju recimo Vjenceslav Novak u Velegradskom podzemlju ili Franjo Fuis u Podzemnom Zagrebu – i nove, raskošno bogate elite, klase „pobjednika tranzicije“, upravo je prava, slikovita mjera Bandićeve politike, zaštitni znak jednog vremena i epohe. Slika i prilika naše istine o razvlaštenim, depriviranim i opljačkanim postsocijalističkim društvima u koruptivnom tranzicijskom kapitalizmu.

Od nikog i ništa do svih i svega

Usto ima nečeg književno-romanesknog, gotovo mitološkog, što ovoj priči daje dodatni začinski štih, u samoj figuri mlađahnog Bandića koji dolazi iz siromašnog hercegovačkog zaseoka u veliki Zagreb na studij sredinom 1970-ih. Zahvalan je to materijal od kojeg će i sam protagonist, glavni lik ove priče, naknadno konstruirati umjereno traumatična, ali u pročišćenoj verziji i romantično-pitoreskna, sjetna sjećanja u stilu „uspon od trnja do zvijezda“. Nekakvu domaću verziju patetične američke priče o uspjehu, sreći koja prati hrabre, ustrajne i odvažne.

Ali na tom putu Bandiću očito nije nedostajalo njuha za pravovremena i lukrativna političko-ideološka rješenja. Stalo je svega u tih 65 godina života. Od uzoritog „socijalističkog upravitelja“, referenta za „općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu“ (nekad poznati ONO i DSZ) u Općinskom komitetu Saveza komunista Hrvatske (SKH) u zagrebačkom naselju Peščenica tokom 1980-ih; preko odanog člana stranke reformirane ljevice, Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP) tokom ratnih 1990-ih i većeg dijela 2000-ih (2000. će i prvi put postati gradonačelnik Zagreba); do „postSDP-ovske faze“ od 2009. do smrti. U toj zadnjoj fazi se nekoliko puta bezuspješno kandidirao za predsjednika države i pokrenuo političke platforme, nezavisnu listu Stijena (2011) i stranku Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti(2015).

Ova druga će posebno ostati upamćena u povijesti političkog života Hrvatske. Nakon što se tijesno ušuljao u Sabor samo s jednim zastupnikom 2016., Bandiću je uspjelo raznoraznim igricama, kupovinama, tantijemama, beneficijama, interesnim pogodovanjima i preslagivanjima, zaključiti mandat te stranke u parlamentarnoj sezoni 2016.-2020. s čak 11 zastupnika, jer je u nju privukao novih deset zastupnika i zastupnica, što prebjega iz drugih stranaka, što nezavisnih. Pa je tim putem postao presudno važan koalicijski partner vladajućem HDZ-u. Sam je tim parlamentarnim političarima – u jednom od njemu svojstvenih, nebrojenih medijsko-verbalnih ispada u vidu nekontroliranih pseudo duhovitih doskočica i pošalica s elementima samozadovoljstva iz osjećaja svemoći – nadjenuo pejorativni naziv koji se odmah primio u javnosti: „žetončići“. Već to po sebi dovoljno govori o toj stranci, kao i o mišljenju njenog utemeljitelja i predsjednika o njoj samoj.

U svim tim godinama mešetarenja i trgovanja, Bandić nije birao sredstva i ljude preko kojih je ostvarivao svoj glavni interes: politički preživjeti kako bi bio važan faktor u ‘poslovnim’, nekretninskim biznisima i „javno-privatnim partnerstvima“ u Zagrebu, te da ne bi skončao na robiji zbog svega u što se upleo. Pa se u tom i takvom ‘umrežavanju’ nakupila raznolika i na prvu teško poveziva svjetina, svjetonazorski i ideološki heterogena, ali sklona interesnim udruživanjima bez zadrški i skrupula. Bandić je u tako kreiranoj strukturi Zagreba tokom zadnjih dvadeset godina imao funkciju nezaobilaznog raskršća, čvorišta.

Zato su se u raznim fazama uz Bandića povezivali ljudi u širokom rasponu od Duška Ljuštine i Slobodana Ljubičića, Stipe Mesića i Lordana Zafranovića, preko Željke Markić i Jakova Sedlara, do Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića… Ono što su mu u počecima značile partijske strukture iz vremena socijalizma, u kasnijim će fazama nadomjestiti ‘bućkuriš’ tranzicije, socijaldemokratski liberali, tehnokratsko-tržišni centristi, konzervativni desničari i crkvenjaci… Za sve njih će kod Bandića biti mjesta ako su se uklapali u njegove poslovno-političke makinacije. Mnogi će reći da se njegova profesionalno-politička putanja kretala od partijski vjernog birokratskog pseudo komunista ka kalkulantskom nacionalističko-domoljubnom i desničarsko-konzervativnom populisti. Međutim, Milan Bandić je prije svega bio pragmatično-interesdžijski oportunist, klasičan primjer pragmatičnog kameleona, a opisana putanja mogla je u njegovom slučaju biti i obratna da su historijske prilike išle drugim tokovima.

Način na koji je godinama ostvarivao tihu, neformalnu, ali očitu i učinkovitu kohabitaciju s HDZ-om u Gradskoj skupštini Zagreba, udžbenička je lekcija na temu političke korupcije i klijentelizma. Zato je njegov iznenadni odlazak nezgodna okolnost i za HDZ koji od 1990-ih ne uspijeva osvojiti vlast u Zagrebu, ali je zadnjih desetak godina bio u raznim verzijama što otvorenih, što prikrivenih, koalicija i obostrano interesnih suradnji s Bandićem.

No ništa manje važna, možda čak i važnija, a tijesno isprepletena s političkom sferom, su gusta poslovno-društvena umrežavanja i interesna povezivanja koja je Bandić ustrajno godinama gradio. Brižno ih je stvarao i njegovao, donosila su mu vrijedan socijalno-ekonomski kapital u vidu korisnih prijateljstava i poznanstava, a kako su godine odmicale ta je hobotnica izrasla do nesagledivih razmjera, krakovi su joj se toliko raširili i premrežili da je Bandića čvrsto stisnula u svoje naručje i u velikoj mjeri učinila ovisnim o njoj.

Perspektiva se obrnula. Sada je on morao služiti interesnim skupinama, toj velikoj klijentelističko-koruptivnoj matrici krupnog kapitala čiji su apetiti u Zagrebu nezajažljivi, a u kojoj glavnu riječ vodi građevinsko-nekretninski biznis, to jest njemu pripadajući mafijaški krugovi. Kako je vrijeme odmicalo, Bandić je očito postajao sve ovisniji o ljudima poput „kralja otpada“ Petra Pripuza, „kralja ovrha“ Marijana Hanžekovića, notornog poduzetnika Milana Carića i sličnih likova iz opasnih društvenih sfera.

„Idemo delati“

Ipak, ništa od spomenutog nije omelo premijera Andreja Plenkovića da povodom Bandićeve smrti između ostalog izjavi i da će on „ostati zapamćen po svojim nastojanjima da čini dobro za Zagrepčanke i Zagrepčane, ali i brojne druge hrvatske krajeve“. U Plenkovićevim, ali i u javno-medijskim obraćanjima mnogih drugih političara svih političkih provenijencija, kao i nekih Bandiću bliskih ljudi iz društvenog života, nije nedostajalo lažne kurtoazije i licemjerja. Pritom su u središtu neizostavno bile kvalifikacije o njegovoj „nevjerojatnoj energiji i radnom entuzijazmu“.

Takve konstrukcije u stilu populističkog narativa o „neumornom, danonoćnom delanju za Zagreb i njegove stanovnike“, konstantno je kreirao i sam Bandić s najbližim suradnicima. A i morali su, bio je to uvjet njegovog i njihovog političkog preživljavanja i ostanka na slobodi. Kako je to dobro primijetio novinar i pisac Ivica Đikić u autorskom tekstu na ovu temu u Novostima – a u kontekstu stalnih, velikih očekivanja suspektnih poslovno-investicijskih krugova s kojima je dojučerašnji gradonačelnik bio neraskidivo povezan i koji su mu neprekidno disali za vratom – metaforički usporedivši Bandićev igrokaz fanatičnog „delanja“ s vožnjom bicikla. Znamo svi kako je s tom praksom, moraš neprestano okretati pedale kako bi održao ravnotežu. Staneš li, ubrzo ćeš pasti.

Ništa, jasno, nije dalje od istine nego mit o Bandićevom „stalnom delanju“. Zagreb je u tih dvadeset „Bandićevih godina“ ustrajno stagnirao i propadao. Grad je u lošem infrastrukturnom stanju, gomila je napuštenih i zapuštenih objekata, mahom nekadašnjih proizvodno-industrijskih postrojenja u vlasništvu Grada za koje nema rješenja, nije realiziran niti jedan veliki kapitalni projekt koji bi predstavljao revitalizacijsku okosnicu grada, oko tristo hiljada ljudi koji žive u Novom Zagrebu i dnevno ‘migriraju’ na drugu stranu Save, ima za to na raspolaganju svega tri stara, trošna mosta, mnogi stručnjaci upozoravaju i opasna… I na to sve desio se potres koji je prije godinu dana pogodio Zagreb, dodatno ga ruinirao, ali i razgolitio svu jalovost i nesposobnost Milana Bandića i njegove ekipe u Gradskoj upravi da adekvatno odgovore na izazove teške situacije.

Tamo gdje je i kada je gradio, Bandić je to često činio kršeći generalni urbanistički plan, pa su takve investicije imale devastacijske učinke za grad i građane, a lukrativne za investitore. Jedan od najupamćenijih takvih projekata ostaje „Cvjetni trg“ kontroverznog poduzetnika Tomislava Horvatinčića iz 2010., izgradnja šoping centra na popularnom zagrebačkom trgu u strogom centru grada i njoj pripadajuće podzemne garaže u susjednoj Varšavskoj ulici, koja je mobilizirala masovne aktivističke prosvjede na čelu s nevladinim udrugama „Pravo na grad“ i „Zelena akcija“.

Gradio je Bandić ponešto, ali i kada je to činio, konačne su bilance bile dubiozne. Recimo relativno noviji projekti obnove uspinjače do Sljemena i proširenja rotora na zapadnom izlazu/ulazu iz/u grad, višestruko su premašili procijenjene predračune troškova izvedbe radova. A neki su neimarski poduhvati očito imali isključivo monumentalno-reprezentativnu, nikako ne razvojnu funkciju. Najviše je to došlo do izražaja u kompleksu na području Trnja, u okolici koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ i Nacionalne sveučilišne knjižnice, gdje su na Bandićevu inicijativu izgrađene velebno kičaste fontane, spomenik Franji Tuđmanu i Spomenik domovini. Sve to tek na korak od Gradskog poglavarstva u kojem je Bandić stolovao svih ovih godina. Očito se radi o nekoj vrsti mesijansko-faraonskog kompleksa, trajnoj posveti Domovini, Ocu Domovine i Samome Sebi kao svojevrsnoj Bandićevoj interpretaciji svetog Trojstva.

Ironičan igrokaz sudbine polučio je Bandićev sprovod. Na njemu se po očekivanju okupilo puno ljudi, prema izvještajima više od hiljadu, premda su postojeći epidemiološki propisi jasni i ograničavaju dozvoljeni broj osoba na takvim događajima na dvadeset i pet. Nakon medijskih pritisaka i prozivki, Služba za inspekcijske poslove Ravnateljstva civilne zaštite podnijela je nadležnom Općinskom sudu prekršajne prijave protiv Grada Zagreba kao pravne osobe i organizatora sprovoda, a sud mu je odredio kaznu od 20 hiljada kuna koju će zapravo platiti građani Zagreba iz gradskog proračuna.

Bandić, odnosno bandićizam kao doktrina, nas je dakle još jednom preveslao, ovaj put i nakon svoje smrti. Milan Bandić je umro, ali bandićevština će još dugo zaudarati Zagrebom.

Priče iz susjedstva