Priče iz susjedstva
Neka u patnji umru svi kojima smeta naše zajedništvo, otprilike tim je riječima sinjski fratar Marinko Vukman „počastio“ saborsku zastupnicu Daliju Orešković jer se drznula javno kritizirati selektora nogometne reprezentacije Hrvatske Zlatka Dalića. Orešković se osvrnula na Dalića povodom njegovog istupa u kojem je, govoreći pohvalno o novom duhu nacionalnog zajedništva i domoljublja među mladima u Hrvatskoj, prozvao i glasnu manjinu koja navodno ne voli i neće Hrvatsku. Sve su te izjave artikulirane u tjednima nakon Thompsonovog koncerta na zagrebačkom hipodromu 5. jula ove godine, potvrđujući time nagovještaje da je to bio događaj koji nadilazi konture muzičkog koncerta, a čije ćemo posljedice osjećati i živjeti još dugo vremena.
Orešković je, zajedno s estradnim pjevačkim ikonama Severinom Vučković i Vlatkom Pokos, također javnim kritizerkama spomenutog Dalića, etiketirana kao uboga vještica od strane notornog glasila radikalne desnice u Hrvatskoj, Hrvatskog tjednika. Štoviše, taj se medij upustio u promociju najprimitivnije mizoginije objavivši na svojoj naslovnici, pored fotografija navedenih žena, vulgaran tekst: „… one u svome svijetu hrvatsku zastavu vade iz vagine i pjevaju iz sveg glasa Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“. Naslov poznate pjesme Bijelog dugmeta nije se tu našao slučajno. Njime se aludira na „eksces“ prilikom njihovog koncerta i scenskog nastupa u Splitu prije skoro godinu dana kada su izveli i tu pjesmu, a pritom se iza njihovih leđa vrtila vizualija u vidu zastave socijalističke Jugoslavije, zbog čega su bili izloženi bijesu i prozivkama koga drugog doli nekih među nebrojenim braniteljskim udrugama u Hrvatskoj.
Usto, etiketa Orešković, Vučković i Pokos kao vještica ima interni hrvatski historijski kontekst. Svojevrstan je to podsjetnik na već daleke rane devedesete, aferu koja se uvriježeno naziva „Vještice iz Rija“. Riječ je o strahovitom medijsko-javnom progonu i linču kojem je mjesecima bilo izloženo pet feministica i intelektualki, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Jelena Lovrić i Rada Iveković. Prozivane su da krnje ugled tada tek rođene države, da šire protuhrvatsku propagandu u domaćim i stranim medijima. Kulminiralo je tekstom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, objavljenom u Globusu 11. decembra 1992., koji je potpisao „Globusov investigativni tim“. Naknadno će se utvrditi da je njegov autor kontroverzni pokojni sociolog Slaven Letica, a objavljen je u tijesnoj suradnji s tadašnjim urednikom Globusa, također pokojnim Denisom Kuljišom.
***
Prije nekoliko dana na Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu nepravomoćno je oslobođen dvadesetšestogodišnji mladić koji je u spomenutoj famoznoj noći 5. jula ove godine, u živom prijenosu, to jest prilikom terenskog javljanja HRT-ove ekipe sa hipodroma uoči koncerta, u kameru nacionalne televizije zaurlao ustaški pozdrav „Za dom spremni“. Ni novinarka Hrvatske radiotelevizije pored njega, niti uredništvo i redakcija u studiju, nisu pritom ni na koji način reagirali na taj skandalozan čin.
No još je skandaloznija presuda sutkinje Mirele Prstec Batarelo, inače supruge jednog od predvodnika ultrakonzervativne retradicionalizacije hrvatskog društva i predsjednika udruge Vigilare, Vice Batarela, koju je, slučajno ili ne, dopalo da vodi spomenuti slučaj. Ona je svoju odluku o mladićevoj nedužnosti utemeljila na interpretaciji da pozdrav „Za dom spremni“ nije zakonom zabranjen, već se odlučuje od slučaja do slučaja, dovodeći pritom u pitanje preciznost članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. A ovaj je slučaj takav, smatra sutkinja Prstec Batarelo, da je mladić uzvikivao ustaški pozdrav u kontekstu sveopće euforije, odnosno „radosnog iščekivanja“ Thompsonovog koncerta, kako se izrazila, a koji je protekao u miru i sveopćem blaženstvu zbog zajedništva svih okupljenih. Svih onih oko pola milijuna ljudi tamo, među kojima su bili brojni ministri i predsjednik hrvatskog Sabora. Tako otprilike glasi i dominantan stav u hrvatskom društvu povodom tog događaja.
Sutkinja nije negirala da je pozdrav korišten u NDH, ali pritom smatra da je za ovaj slučaj važniji kontekst njegove upotrebe u sklopu jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), to jest stranačke paravojske Hrvatske stranke prava (HSP) s početka Domovinskog rata, nešto malo kasnije integrirane u regularan sastav Hrvatske vojske. Taj je kontekst i takav da je korištenje ZDS pozdrava proglašeno legalnim i legitimnim u određenim situacijama kakve su komemorativne obljetnice dotične jedinice, sve na tragu zakonom regulirane odredbe o priznavanju grba HOS-a u kojem se nalazi i sporni pozdrav, a koju je donijela i usvojila SDP-ova vlada Ivice Račana početkom 2000-ih. S obzirom da je Thompsonu zakonski dopušteno javno izvođenje izvorne verzije jedne od njegovih poznatijih pjesama koja počinje ustaškim pokličem, a mladićev se medijski istup desio u širem kontekstu takvog događaja, sutkinja nije našla ništa sporno, niti kazneno odgovorno u tom slučaju.
Tako smo dospjeli u situaciju da u sudskoj vlasti u Hrvatskoj sudije i sutkinje o ovakvim incidentima odlučuju arbitrarno, jasno upisujući u presude vlastite interpretativne sudove i osobna ideološko-vrijednosna opredjeljenja. Sada je bez ikakvih dilema postao jasan pošastan učinak famozne „dvostruke konotacije“ po pitanju ZDS pozdrava, tako draga referenca i premijeru Andreju Plenkoviću. No nema tu nažalost nikakve igre konotacija, stvar je brutalno denotativna. Između ustaškog pozdrava ZDS za vrijeme NDH i HOS-ovog korištenja istog tog pozdrava u Domovinskom ratu, nema linije razdvajanja, već je na djelu razlomljeni povijesni kontinuitet. Naime, ni sami HOS-ovci – kako oni izvorni s početka 1990-ih, vođeni Antom Paradžikom, Dobroslavom Paragom i sličnima, tako i ovi sadašnji veterani HOS-a predvođeni Markom Skejom, notornim likom koji brižno njeguje imidž Adolfa Hitlera – nikada nisu krili svoju nacifašističku orijentaciju i inspiraciju ustašama i Antom Pavelićem. Dapače, to su uvijek i bez zadrške isticali.
***
U Benkovcu je, također prije nekoliko dana, otkazana predstava, satirična komedija „Ubu ovo ono“ Trupe OvoOno, te koncert Damira Avdića, koji su trebali otvoriti tamošnji festival „Nosi se“. Organizatori festivala su umjetnička organizacija Teatro Verrdi iz Zadra i udruga Vlajter ego iz Benkovca. Službeni pokrovitelji festivala su Ministarstvo kulture i medija, grad Benkovac, Zadarska županija, te Zaklada Kultura nova. Radi se o umjetničkom festivalu koji dekonstrukcijom rata i nasilja želi promovirati i promicati vrijednosti nenasilja, solidarnosti i pluralizma.
Stoga nije neočekivano, uzevši u obzir aktualan „duh vremena“ u Hrvatskoj i šire, da su se povodom održavanja ovog festivala – i to u jednom od krajeva Hrvatske koji se tradicionalno smatra nacionalno-ideološki zagriženijim – na zadnje noge digli oni koji se prepoznaju kao čuvari jednodimenzionalno shvaćene nacionalne istine, domoljublja i vrijednosti konzervativno shvaćenog zajedništva. A to su upravo tipovi iz benkovačke frakcije branitelja kojima su, kao i uvijek, u pomoć priskočile pričuvne snage u vidu navijačkih skupina. Ovaj put je to bio zadarski ogranak „Torcide“, navijača Hajduka. Spoj nalik nakaradnoj verziji Očeva i Sinova.
Na meti im se našla Melita Vrsaljko, organizatorica festivala, koja je pokušala snimiti grupu prosvjednika, njih stotinjak, koji su svako toliko urlali „Za dom spremni“. Prema njenim riječima, bila je izložena verbalnom nasilju i govoru mržnje, a dobila je i udarac u pokušaju da joj se izbije mobitel iz ruke. Dovikivali su joj da je kurva i da je treba baciti pod auto. Prisutni policajci su mirno stajali po strani, očito dobivši nalog da se ne miješaju, iako ih je Vrsaljko pozivala da interveniraju.
Na ovaj slučaj medijski su reagirali iz stranke Možemo!. Osudili su napad na festival, ali i istaknuli da je to još jedna posljedica Plenkovićevog puštanja ustaškog duha iz boce i da se uporno promoviranje ustaških simbola mržnje sve češće prelijeva u zabrane, hajke i fizičko nasilje na ulicama. Njima se u osudi recentnog benkovačkog slučaja pridružio SDP-ov Savjet za ratne veterane. Oni su u svojoj interpretaciji ponudili tezu da se radi o oglednom licemjerju HDZ-ove vlasti i posljedicama zbog šutnje vlasti o napadima na one u Hrvatskoj koji promiču mir, solidarnost i nenasilje. Smatraju da „hrabra braniteljska populacija“, u suštini, ne podržava takve izdvojene incidente, ali se njihov glas ne čuje zbog buke radikalnijih grupa.
***
Ovo je tek jedan izdvojen i priručno složen kolaž aktualnih društveno-političkih zbivanja u Hrvatskoj kojima je zajedničko da su direktna ili indirektna posljedica radikalizacije stanja stvari u društvu nakon zadnjeg Thompsonovog koncerta u Zagrebu prije nepuna dva mjeseca. Slična bi se vizura i perspektiva mogla kreirati i iz nekih drugih, a vrijednosno srodnih primjera i slučajeva koji se ovih dana i tjedana događaju u Hrvatskoj. Doista nije pretjerano ustvrditi da je, pozovemo li se još jednom na metaforu možemovaca, pušten ustaški duh iz boce koji će biti jako teško ukrotiti. Očekivane posljedice mogle bi biti strašne, uključujući nastavak započetog otvorenog progona neistomišljenika, uz vrlo moguće skore fizičke likvidacije za koje se čini da vrebaju iza prvog ćoška, na korak od realizacije.
Za nešto takvo mobilizirane su rezervne snage na koje se uvijek i iznova može računati. To je dio interesdžija u liku i djelu branitelja, onih koji iz vlastitih materijalnih interesa ne dopuštaju da se rat iz 1990-ih ikada simbolički završi, a u direktnom su dosluhu s vladajućim političkim strukturama i centrima moći poput crkve. Tu su i društvene subkulture poput navijača kojima je lako manipulirati, a uz sebe vežu nemali broj mladih i zapaljivih muškaraca. Pa potom relativno male, ali itekako vidljive i glasne skupine kršćanskih katoličkih fanatika, katolibana, u nadležnosti vrlo radikalnih konzervativnih udruga poput spomenute Vigilare, ili „U ime obitelji“ Željke Markić, financijski vrlo dobro potkovanih društvenih aktera koji rade na promicanju modela novog evangelističkog srednjovjekovlja.
A premijer Plenković na sve to ne samo da šuti, već se i otvoreno čudi nad dijelom domaće javnosti i medija koji se još usude otvoreno dijagnosticirati i reći ono što jest, da je duh ustaštva pušten iz boce i da se čini kako više nitko nad tim procesima nema kontrolu. Štoviše – inače sklon pozivanju na inozemne medije, onda kada mu to paše – Plenković se ovaj put ne obazire na napise francuskih, britanskih, švedskih, njemačkih i drugih stranih medija o politički radikalno desnim, profašističkim društvenim trendovima u Hrvatskoj. Iako dakle takva recepcija trenutnog stanja stvari u Hrvatskoj postoj u inostranstvu, ono čega nema, za razliku od 1990-ih, jesu snažne kritike i pritisci izvana. Vrlo vjerojatno i zato jer je nezanemariv dio EU-a, kao uostalom i SAD, izložen srodnim neofašističkim procesima, a i geopolitički prioriteti su sada negdje drugdje.
Zato još jednom treba primijetiti i da su zbivanja u Hrvatskoj dio širih procesa militarizacije dobrog dijela Evrope koja je toliko uznapredovala da se gotovo svaki mirovni, antiratni angažman i aktivizam – poput recimo onog na velikoj vojnoj paradi u Zagrebu početkom ovog mjeseca – smatra i tretira kao neprijateljsko djelovanje i kazneno se progoni. Njemačka je ekonomija već neko vrijeme u recesiji, a tamošnja je kriza neizbježno i evropska nevolja, pa ne bi bilo prvi put da politika traži izlaz iz nepovoljnih socioekonomskih okolnosti preko pojačanih ulaganja u vojnu industriju. Prevladavajući duh militantne kulture i vojno-industrijski sektor u ekspanziji, neizbježno vode u daljnja nasilja i nove ratove.